Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/08 (Centar Technischer Warenhandel GMBH iz Stuttgarta i M. C.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Privatizacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-496/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 496/08, rješavajući apelaciju Centra Technischer Warenhandel GMBH iz Stuttgarta i Milana Cesareca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Centra Technischer Warenhandel GMBH iz Stuttgarta i Milana Cesareca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001180 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Pž-06-000 035 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Centar Technischer Warenhandel GMBH iz Stuttgarta i Milan Cesarec (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 12. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001180 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pž-06-000 035 od 14. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 91/04 od 23. augusta 2005. godine obavezan je «Centar commerce» d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu isplati iznos od 190.000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže da drugoapelantu kao osnivaču društva isplati iznos od 190.000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti isporučivali robu tuženom tokom dugogodišnje poslovne saradnje iz koje i proizlazi utuženo potraživanje duga na osnovu neplaćenih računa iz 1996. godine. Apelanti i tuženi su sačinili pismeni dogovor 18. septembra 1997. godine, u kojem je tuženi priznao dug prema računima iz 1996. godine u iznosu od 190.000.00 KM. S obzirom na to da tuženi nije postupio prema potpisanom dogovoru, apelanti su 18. septembra 2002. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi isplate duga. Dalje se navodi da je sud, odlučujući o prigovoru zastare tuženog, prigovor odbio primjenom općeg zastarnog roka od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezavši tuženog na isplatu utuženog duga.

3. Dopunskom presudom, odnosno Rješenjem Općinskog suda broj Ps. 91/04 od 10. marta 2006. godine, obavezan je drugoapelant, osnivač društva, da na ime parničnog postupka isplati tuženom iznos od 11.377.00 KM.

4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, te o žalbi tuženog i drugoapelanta protiv dopunske presude - rješenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Pž-06-000 035 od 14. jula 2006. godine kojom je uvažena žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom uvažene su žalbe tuženog i drugoapelanta i ukinuta je dopunska presuda - rješenje od 10. marta 2006. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 371. ZOO-a koji propisuje zastarni rok od pet godina umjesto odredbe člana 374. ZOO-a koja propisuje zastarni rok od tri godine. Kantonalni sud je istakao da je potraživanje apelanata u konkretnom slučaju za osnovu imalo Ugovor u privredi, u smislu odredbe člana 25. ZOO-a, na koji se primjenjuje odredba člana 374. ZOO-a, prema kojoj potraživanje iz takvog ugovora zastarijeva za tri godine. Sud je, dalje, naveo da pojam ugovora u privredi, u smislu člana 25. navedenog zakona, predstavlja ugovore koje preduzeća, te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njihovog poslovanja ili u vezi s tim djelatnostima. Kantonalni sud je na kraju zaključio da: «…sve i kada bi se prihvatio pismeni dogovor od 18.09.1997. godine, na kom dogovoru prvostupanjski sud temelji svoju odluku, u smislu odredbe članka 374. ZOO-a, i zastarnog roka od 3 godine, potraživanje tužitelja bi i u tom slučaju zastarilo». Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001180 od 15. novembra 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanata, drugostepeni sud za svoju odluku dao pravilne i valjane razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud s obzirom na to da imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude. Dalje se navodi da su neosnovani prigovori revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji ukazuju na to da doslovnim tumačenjem zakonskog teksta člana 374. ZOO-a slijedi da je on primjenjiv samo na međusobna potraživanja društveno-pravnih lica a ne i poslovnih subjekata osnovanih privatnim kapitalom, što je bio dosadašnji pravni stav ovog suda. Sud je, dalje, istakao da je opravdano da za lica koja profesionalno obavljaju privrednu djelatnost vrijedi kraći zastarni rok, zbog toga što je to u samoj prirodi obligacionopravnog odnosa koji teži bržem razrješenju pravnih odnosa, neovisno o strukturi kapitala pravnog lica, što čini svrhu koja se htjela postići odredbom člana 374. ZOO-a. Vrhovni sud je zaključio da je pravno utemeljen zaključak da se kraći zastarni rok od tri godine propisan članom 374. ZOO-a odnosi na potraživanja kao što je utuženi dug u predmetnoj parnici, dakle i na međusobna potraživanja pravnih lica koja su osnovana privatnim kapitalom temeljem ugovora koje u okviru obavljanja svoje privredne djelatnosti sklapaju prema članu 25. ZOO-a.

6. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili i tumačili materijalno pravo prilikom primjene roka zastare.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 3204/07 od 15. juna 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog zakona, te da je u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoj stav, prvenstveno ocjenjujući institut «društveno-pravnog lica» u kontekstu vlasničke transformacije privrednih subjekata i promjena vlasničke strukture u njima kroz proces privatizacije, što čini dio ekonomskog sistema države Bosne i Hercegovine. U tom smislu je i odredbu člana 374. stav 1. ZOO-a u dijelu koji govori o «međusobnim potraživanjima društveno-pravnih lica» tumačio kao međusobno potraživanje ostalih pravnih lica, dakle bez obzira na strukturu njihovog vlasničkog kapitala. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud se u pogledu žalbenih navoda apelanata u predmetnoj apelaciji umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3204/07 od 15. juna 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/08 (Centar Technischer Warenhandel… | Sudska praksa | Aktio