Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/08 (M. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-960/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 960/08, rješavajući apelaciju Mileta Barudžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Barudžije podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
07-001566 od 21. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000608 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Barudžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001566 od 21. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-
000608 od 27. aprila 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000608 od 27. aprila 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Milan Vračar, Aleksandar Vračar i Siniša Vračar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu solidarno isplate iznos od 6.546.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženima isplati troškove postupka u iznosu od 2.080.00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud utvrdio da je Jovo Vračar, prednik tuženih, u novembru 1994. godine od apelanta kupio kamion za kupoprodajnu cijenu od 12.000.00 DM. Također je nesporno da su tuženi zakonski nasljednici Jove Vračara koji je umro 11. aprila 1997. godine, te da je provedena ostavinska rasprava i doneseno Rješenje o nasljeđivanju broj O. 158/98 od 10. decembra 1999. godine. Dalje se navodi da je sporan dug od 6.546.00 DM koji se tužbom potražuje od tuženih na ime ugovorene a neisplaćene kupoprodajne cijene, kako je to apelant tvrdio. Nakon provedenih dokaza sud je zaključio da između apelanta i prednika tuženih nije zaključen pismeni kupoprodajni ugovor niti postoje bilo kakvi materijalni dokazi kojim se potvrđuje postojanje duga. Također, sud nije prihvatio apelantov iskaz sa glavne rasprave s obzirom na to da on nije potvrdio navode iz njegove tužbe, te je u nedostatku materijalnih dokaza i uz, kako je sud ocijenio, nepouzdane iskaze svjedoka, primjenom odredbi čl. 124. i 516. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantova tužba odbijena.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001566 od 21. januara 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, analizom svih provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, izveo pravilan zaključak da apelant nije na pouzdan način dokazao činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Također, prvostepeni sud je ocijenio odlučne činjenice sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava i u smislu čl. 7. i
123. ZPP, te su neosnovani navodi žalbe o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Dalje je navedeno da su prilikom izvođenja dokaza saslušani svjedoci izjavili da nisu bili svjedoci prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji kamiona između apelanta i prednika tuženih, niti je navedeni ugovor predočen u toku postupka radi izjašnjenja na navedene okolnosti. Vezano za kupoprodajni ugovor iz 1994. godine i «cedulju» - evidenciju o isplati, koje je apelant na glavnoj raspravi ponudio kao dokaze, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti iz člana 102. stav 2. ZPP da se oni kao dokaz izvedu na glavnoj raspravi. Naime, iako su navedeni dokazi postojali u vrijeme podnošenja tužbe i održavanja pripremnog ročišta, apelant nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti na pripremnom ročištu, što je konstatirano u zapisniku sa glavne rasprave. Na osnovu navedenog, Okružni sud je, u skladu sa odredbama čl. 226. i 235. tačka 2. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno, što sudovi nisu poklonili vjeru apelantovom iskazu i na osnovu njega donijeli presudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović