Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/07 (Autokuća «Jelić» d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 09. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2912/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2912/07, rješavajući apelaciju Autokuće «Jelić» d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Autokuće «Jelić» d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000311 od 5. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps-206/04 od 12. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Autokuća «Jelić» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koju zastupa Davor Martinović, advokat iz Mostara, podnijela je 1. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000311 od 5. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-206/04 od 12. maja 2005. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj Ps-206/04 od 12. maja 2005. godine obavezao apelanta da «Croatia osiguranju» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati iznos označen u izreci presude na ime naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Naime, apelantov zaposlenik je 1. decembra 2003. godine, upravljajući vozilom vlasništvo I. C. (u daljnjem tekstu: vlasnik vozila), koje je imalo kasko osiguranje kod tužioca, po polisi osiguranja broj 1037367 u korist vlasnika vozila, učestvovao u saobraćajnoj nesreću u kojoj je na vozilu nastala znatna materijalna šteta. «Jelić auto» d.o.o. Mostar je sanirao štetu, a tužilac je platio račun u iznosu od 67.721.53 KM, na osnovu kasko polise. Općinski sud je apelantovu odgovornost utvrdio u skladu sa članom 170. Zakona o obligacionim odnosima. Ovakav zaključak zasnovan je na provedenim dokazima: izvještaj o izvršenom prekršaju, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke, polisa kasko osiguranja, te izjava apelantovog zaposlenika i vlasnika vozila. Općinski sud je iskaz apelantovog zaposlenika ocijenio kao protivrječan, te naglasio kako je on zainteresiran za ishod spora. Ovakav zaključak je zasnovan na činjenici da je apelantov zaposlenik u izjavi od 1. decembra 2003. godine izjavio da na dan kad se nesreća dogodila nije radio jer je imao slobodan dan, te da je izvan apelantovog sjedišta sreo vlasnika automobila koji ga je zamolio da automobil preveze na servis u «Jelić auto» d.o.o. Mostar, te da se tada dogodila saobraćajna nesreća. Međutim, apelantov zaposlenik je potvrdio i da je izjava uložena u spis od 21. januara 2004. godine, MKD 60/04, također njegova i da ju je on potpisao, a u kojoj je izjavio da je na dan kada se dogodila nesreća: «[…] vršio prevoz vozila od apelanta do «Jelić auto» d.o.o. Mostar na redovno servisiranje». Apelantov prigovor da njegov zaposlenik štetu nije počinio u alkoholiziranom stanju i namjerno, te da je vozilom upravljao uz saglasnost vlasnika, Općinski sud je odbio kao neosnovan ističući da ove okolnosti ne utječu na apelantovu odgovornost, odnosno da bi bile od značaja da je tužbeni zahtjev postavljen solidarno i prema apelantu i njegovom zaposleniku, a što nije slučaj. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju prijevoz vozila bio isključivo prijateljska usluga i da ne može predstavljati radnje preduzete u svojstvu zaposlenika kod apelanta. U vezi s tim, istaknuto je da je u postupku utvrđeno da je apelantov zaposlenik vršio prijevoz vozila na servis, da je apelant, a ne njegov zaposlenik, koji je navodno obavljao prijateljsku uslugu, obavijestio vlasnika vozila o nesreći koja se dogodila, te mu je u zamjenu dao drugo vozilo dok se ne popravi njegovo. Dalje, Općinski sud nije prihvatio ni iskaz vlasnika vozila koji je ocijenio kao nedosljedan. Naime, vlasnik vozila je najprije tvrdio da je vozilo dovezao do apelanta radi servisa, te da su ga obavijestili da se servis mora obaviti u Mostaru. Kasnije je svoju izjavu promijenio, tako da je ona bila saglasna sa iskazom apelantovog zaposlenika od 1. decembra 2003. godine. Vlasnik vozila je, također, potvrdio da je na okolnosti nesreće davao izjavu i kod tužioca prilikom isplate štete, a prije pokretanja sudskog postupka. Na osnovu provedenih dokaza sud je, u skladu sa članom 939. Zakona o obligacionim odnosima, odlučio kao u izreci presude.

3. Kantonalni sud je Presudom broj P-58/05 od 23. novembra 2005. godine uvažio apelantovu žalbu, te prvostepenu presudu preinačio tako da se tužbeni zahtjev u cjelini odbija, a tužiočevu žalbu zbog odluke o troškovima postupka je odbio. U obrazloženju presude je istaknuto da su osnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni iskaza vlasnika vozila. Kantonalni sud je zakazao i održao raspravu na kojoj je ponovo proveo dokaz saslušanjem vlasnika vozila, a koji je u svojoj izjavi potvrdio da je apelantov zaposlenik vozilom upravljao uz njegov pristanak i odobrenje, te uz njegovu molbu da vozilo preveze do «Auto Jelić» d.o.o. u Mostaru, koji se bavi servisiranjem odnosne vrste vozila. Kantonalni sud je iskaz vlasnika vozila ocijenio kao iskren i logičan i u cijelosti mu povjerovao ističući da on potvrđuje da je apelantov zaposlenik upravljao vozilom uz njegovo odobrenje i ovlaštenje. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 170. Zakona o obligacionim odnosima, te istakao da je relevantni materijalni propis koji je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 14. stav

1. Pravila za osiguranje automobilskog kaska tužioca. Navedenom odredbom je regulirano da kasko osiguranje pokriva odgovornost osiguranog ovlaštenog vozača vozila prema osiguravatelju za štetu na tom vozilu prouzrokovanu za vrijeme vožnje preduzete uz odobrenje vlasnika, odnosno držaoca vozila. S obzirom na to da je šteta nastupila za vrijeme vožnje preduzete uz odobrenje vlasnika vozila, kasko osiguranjem je pokrivena i odgovornost ovlaštenog vozača. Najzad, zaključeno je da nije ispunjen niti jedan od uvjeta utvrđenih članom 14. st. 2. i 3. navedenih Pravila, na kojim bi tužilac mogao zasnovati pravo na regres.

4. Vrhovni suda je, odlučujući o tužiočevoj reviziji, Presudom broj 070-0-Rev-06-000311 od 5. jula 2007. godine djelimično preinačio presudu Kantonalnog suda, tako da se apelantova žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda, te odbio reviziju u odnosu na odluku o troškovima postupka. Na osnovu uvida u spis, Vrhovni sud je zaključio da su vlasnik automobila i apelantov zaposlenik prije pokretanja sudskog postupka dali izjave pred tužiocem i da se ove izjave u bitnom razlikuju od izjava koje su date u toku sudskog postupka. Prethodno date izjave predočene su im u sudskom postupku, obojica su potvrdili da su njihove i da su ih svojeručno potpisali, ali nisu mogli objasniti zbog čega su u postupku pred sudom promijenili svoje prethodne izjave. U vezi s tim, Vrhovni sud navodi da je vlasnik vozila u prethodnoj izjavi tvrdio da je vozilo ostavio kod apelanta radi redovnog servisiranja, a apelantov zaposlenik da je vršio prijevoz vozila u Mostar. U pogledu obje izjave, prema ocjeni Vrhovnog suda, Općinski sud je dao potpune i jasne razloge zbog kojih prihvata prethodno date izjave, a ne izmijenjene izjave date u toku sudskog postupka, pa njegovo obrazloženje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je ocijenio da se nije mogla prihvatiti izjava apelantovog zaposlenika da je na dan nesreće bio na godišnjem odmoru, jer na tu okolnost nije ponudio niti jedan dokaz. Neprihvatljivom je ocijenjena tvrdnja apelantovog zaposlenika da je vozilo preuzeo vršeći prijateljsku uslugu vlasniku vozila s obzirom na to da je kao nesporno utvrđeno da je nakon nesreće o tome obavijestio apelanta kao svog poslodavca, a ne vlasnika kojem je činio uslugu, a nakon čega je apelant vlasniku vozila dao novo vozilo, bez naknade, do popravke oštećenog vozila. Ocjenjujući navedeno, kao i činjenicu da je do štete na vozilu došlo krivicom apelantovog zaposlenika, pravni stav prvostepenog suda da se treba primijeniti član 170. Zakona o obligacionim odnosima ocijenjen je kao pravilan. S obzirom na to da je tužilac utuženi iznos isplatio kao naknadu iz osiguranja, u skladu sa članom 939. Zakona o obligacionim odnosima, stekao je pravo da se za isplaćeni iznos naplati od apelanta. Najzad, prema ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud se pogrešno pozvao na član 14. st. 1, 2. i 3. Pravila za osiguranje automobilskog kaska, jer on regulira osiguranje vozača od regresa osiguravatelja, a koje nije sadržano u kasko osiguranju motornog vozila.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su pogrešno ocijenjeni priloženi dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U odnosu na osporenu presudu Općinskog suda, apelant ističe da se ne zasniva na dokazima u pogledu konačnog utvrđenja da je tužbeni zahtjev osnovan u skladu sa članom 170. Zakona o obligacionim odnosima. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju nije dokazano da je njegov zaposlenik štetu prouzrokovao u radu ili u vezi sa radom kod njega jer u postupku nije utvrđeno koje poslove njegov zaposlenik obavlja kod njega, te da iz provedenih dokaza, saslušanja vlasnika vozila i apelantovog zaposlenika, proizlazi da šteta nije prouzrokovana za vrijeme rada, kao i da šteta nije prouzrokovana sredstvima rada koja pripadaju apelantu. Apelant, također, ističe da iz provedenog postupka nedvosmisleno proizlazi da je apelantov zaposlenik prijevoz vozila u Mostar preduzeo kao prijateljsku uslugu vlasniku vozila, a ne u okviru povjerenih poslova koje obavlja kod apelanta. U odnosu na presudu Vrhovnog suda, apelant ističe da ovaj sud, u skladu sa ovlaštenjem iz člana 251. stav 1. Zakona o parničnom postupku, može uvažiti reviziju i preinačiti osporenu presudu, ali ne može odbiti apelantovu tužbu na presudu Općinskog suda, a kako je to u konkretnom slučaju učinjeno. Dalje, apelant ističe da Vrhovni sud «izmišlja» da je vlasnik vozila dao iskaz tužiocu prije pokretanja sudskog postupka, a koji je suprotan njegovom iskazu koji je dao pred Općinskim i Kantonalnim sudom, jer u predmetnom postupku uopće nije utvrđivano da li je vlasnik vozila prethodno davao iskaz tužiocu, kao ni sadržaj tog iskaza. Također, u spisu ne postoji niti jedan dokaz da je vlasnik vozila vozilo predao apelantu radi servisiranja, već iz predočenih dokaza proizlazi da vlasnik vozila nije mogao ostaviti vozilo na servisu jer se servis mora izvršiti u ovlaštenoj kući u Mostaru. Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega nisu bili dovoljni iskazi njegovog zaposlenika i vlasnika vozila da apelantov zaposlenik nije bio na poslu na dan kad se nesreća dogodila. Najzad, apelant smatra da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno člana 170. Zakona o obligacionim odnosima, obavezivanjem da plati tužiocu traženi iznos, lišen imovine suprotno zakonu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant, prije svega, ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne ocjene dokaza. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su postupajući sudovi jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, na osnovu svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi u primjeni materijalnog i procesnog prava postupali proizvoljno i diskriminacijski, te da su u vođenim postupcima povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, neosnovan je i apelantov prigovor da Vrhovni sud u postupku odlučivanja povodom revizije nije mogao odlučivati o žalbi koju je on izjavio na presudu Općinskog suda. Iz izreke i obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti da se Vrhovni sud na bilo koji način upustio u odlučivanje o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, već da je, u skladu sa članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinačio presudu Kantonalnog suda.

10. U pogledu apelantovih navoda da su provedeni dokazi pogrešno ocijenjeni, pa da je zbog toga i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su i Vrhovni sud i Općinski sud ocijenili iskaze apelantovog zaposlenika i vlasnika vozila, te u vezi s tim dali razloge zbog kojih njihove izjave date u sudskom postupku ne prihvataju, odnosno zbog kojih su ih ocijenili kontradiktornim u odnosu na izjave koje su dali kod tužioca prije pokretanja sudskog postupka. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u ovom kontekstu. Dalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da u spisu ne postoji iskaz vlasnika vozila dat prije pokretanja sudskog postupka, odnosno da on takav iskaz nikad nije dao, te da Vrhovni sud «izmišlja» ovaj iskaz, Ustavni sud je iz relevantne dokumentacije dostavljene uz apelaciju utvrdio da su ovi navodi očigledno neosnovani, odnosno da nije niti u ovom dijelu bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Naime, iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu održanog pred Općinskim sudom 12. aprila 2005. godine proizlazi da je vlasnik vozila na navedenom ročištu potvrdio da je dao iskaz pred tužiocem, prilikom isplate naknade štete, a prije pokretanja sudskog postupka, te da je vozilo ostavio kod apelanta radi servisa.

12. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Dalje, apelant ističe da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno člana 170. Zakona o obligacionim odnosima, lišen svoje imovine suprotno zakonu, a zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/07 (Autokuća «Jelić» d.o.o. Široki… | Sudska praksa | Aktio