Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-717/08 (S. M.)
Odluka donesena 09. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Porodični život
- Miješanje u porodični život
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-717/08
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 717/08, rješavajući apelaciju Sakiba Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija David Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Musića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sakib Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 717/08 od 3. aprila 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU «Centar za socijalni rad» Zenica zatraženo je 28. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. juna, JU «Centar za socijalni rad» Zenica 7. juna, a Općinski sud 14. juna 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Na osnovu prijedloga JU «Centar za socijalni rad» Zenica (u daljnjem tekstu: predlagatelj), Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine apelantu i Suadi Musić oduzeto je pravo da žive sa četvero njihove zajedničke malodobne djece, a apelantu i Silvani Bajramović oduzeto je pravo da žive sa šestero njihove zajedničke malodobne djece. Istim rješenjem, čuvanje i odgoj malodobne djece povjereno je ustanovama «Selo mira» Lukavac i «Dom-porodica» u Zenici. Izrečena mjera određena je u trajanju od godinu dana od dana smještaja malodobne djece u navedene dvije ustanove.
7. U obrazloženju citiranog rješenja Općinski sud je naveo da je postupak pokrenut na predlagateljev prijedlog, a radi oduzimanja apelantu i ženama sa kojima živi (u daljnjem tekstu: majke malodobne djece) prava da žive sa njihovom malodobnom djecom, na osnovu člana 152. stav
2. Porodičnog zakona. U toku postupka djeci je, prema rješenju JU «Centar za socijalni rad», postavljen staratelj za posebni slučaj - zaposlenik Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć. Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao predlagatelja, apelanta i majke malodobne djece, lice zaduženo za vršenje nadzora, te socijalnog radnika centra. Također je izvršen uvid u izvode iz matičnih knjiga rođenih za neku od djece, izvještaj o sanitarnim uvjetima, izvještaj o uviđaju lica mjesta, izvještaj o porodičnoj anamnezi i drugu materijalnu dokumentaciju. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je utvrdio da malodobna djeca žive u izuzetno lošim uvjetima u objektu u kojem nema vode, struje niti osnovnih higijenskih uvjeta za život, zatim da postoji velika opasnost od zaraznih bolesti, da apelant nema stalno zanimanje, da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, da neka od njih nisu ni upisana u matičnu knjigu rođenih, da majke malodobne djece sa kojima apelant živi u zajednici tokom dana sa djecom prose po ulicama i da na taj način pribavljaju sredstva za život. Također, Općinski sud je naveo da je iz zvaničnih izvještaja Centra za socijalni rad utvrđeno da apelant i majke malodobne djece zanemaruju staranje o zdravlju i odgoju djece i da su stambene i materijalne prilike u kojima žive malodobna djeca izuzetno loše, kao i da postoje osnove koje ukazuju na zloupotrebu prava na staranje o djeci (činjenica da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, te da se bave prosjačenjem i skitnjom kao društveno neprihvatljivim ponašanjem). Općinski sud se pozvao na odredbe člana 152. st. 1, 2. i 3. Porodičnog zakona i člana 153. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, te im izrekao navedenu mjeru oduzimanja djece. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se za svu djecu dostave izvodi iz matične knjige rođenih jer bi, prema ocjeni suda, to doprinijelo odugovlačenju postupka s obzirom na to da su roditelji propustili da upišu svu djece u matične knjige rođenih, a postupak se vodi u interesu djece. Također, prema ocjeni Općinskog suda, apelantov prigovor da je Centar za socijalni rad Zenica, koji je ujedno i predlagatelj, imenovao staratelja djeci, nije opravdan imajući u vidu činjenicu da je staratelj dužan štititi interese djece, te da je svrha cijelog postupka upravo zaštita djece, pa da u konkretnom slučaju ne može doći do sukoba interesa.
8. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004- 0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise, a da su razlozi za donošenje odluke jasno i uvjerljivo obrazloženi. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je postupak vođen bez evidencije iz matične knjige rođenih za malodobnu djecu, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio kako izostanak ove evidencije za neku od djece ne predstavlja zakonsku smetnju za vođenje postupka, posebno zbog toga što bi pribavljanje te dokumentacije predstavljalo odugovlačenje postupka i: «[…] bilo na štetu djece obzirom na uslove u kojima žive». U pogledu sedamnaestogodišnje apelantove kćeri koja nije obuhvaćena istom mjerom kao i ostala malodobna djeca, Kantonalni sud je istakao da je dopunom predlagateljevog prijedloga od 11. decembra 2006. godine ona stavljena «pod nadzor ostvarivanja roditeljskog staranja» koje vrši predlagatelj, čime je apelantu ostavljena mogućnost da za vrijeme izrečene mjere pokaže da li je u stanju ispunjavati svoje roditeljske dužnosti u skladu sa odredbama Porodičnog zakona. Kantonalni sud je, također, istakao da nepribavljanje mišljenja malodobne djece pri izricanju navedene mjere kao i postupak imenovanja staratelja i njegov odnos prema djeci ni na koji način nisu utjecali na donošenje zakonite i pravilne odluke. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je postupak okončan u razumnom roku, a apelant nije osporio postavljanje Nadžije Talić kao staratelja za konkretni slučaj. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz predlagateljeve socijalne anamneze proizlazi da se malodobna djeca ne žele odvajati od roditelja, ali da ta okolnost nije od odlučnog značaja u konkretnom slučaju s obzirom na starosnu dob djece i njihov dotadašnji način života. Također, sud je zaključio da zbog istih razloga djeca ne mogu shvatiti značenje i pravne posljedice skitnje, prosjačenja i nepohađanja škole, kao ni činjenicu da apelant i majke malodobne djece ne ispunjavaju svoje osnovne dužnosti propisane relevantnim zakonom u odnosu na prava i interese malodobne djece. Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da im se moglo pomoći da ispune roditeljsku dužnost bez izricanja navedene mjere, te da su sredstva planirana za čuvanje i odgoj djece u ustanovi trebala biti data apelantu i majkama malodobne djece u svrhu takve pomoći. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se apelant i majke malodobne djece ni pod kojim uvjetima ne mogu osloboditi obaveze izdržavanja malodobne djece, pa ni u slučaju nezaposlenosti, već su dužni iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi malodobnoj djeci osigurali životne uvjete potrebne za razvoj. Kantonalni sud je zaključio da je osporeno rješenje najbolji način da se u datim okolnostima zaštite prava i interesi malodobne djece. IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je njegovo siromaštvo suštinski razlog što mu je oduzeto pravo da živi sa svojom djecom. Također, apelant ističe da malodobna djeca nisu mogla na sudu da se izjasne s kim žele da žive «čime mu je uskraćeno pravo na pravično saslušanje» kao i da sud nije postavio staratelja malodobnoj djeci, na šta ga: «[…] obavezuje odredba člana 124. Porodičnog zakona», nego je tu funkciju obavljalo lice koje je postavio predlagatelj, dakle stranka u postupku.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svom obrazloženju datom u Rješenju broj O004-0-Gž-08-000027. Kantonalni sud je naveo da je odluka zakonita, a apelacija očigledno neosnovana.
11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, čemu u prilog ide činjenica da je prvostepeno rješenje Općinskog suda potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda.
12. U odgovoru na apelaciju JU «Centar za socijalni rad» Zenica je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi, te da su odluke redovnih sudova zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
13. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi:
c) Nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja Član 152.
(1) Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, organ starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca.
(2) U odluci o nadzoru organ starateljstva utvrdit će program nadzora i odrediti lice koje će pratiti razvoj djeteta, kontrolirati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateljstva i preduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ovo lice mora ispunjavati uvjete za staratelja.
(3) Roditelji će se ovom odlukom obavezati na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje preduzimaju prema djetetu.
(4) Lice iz stava 2. ovog člana ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog staranja.
(5) Pravo na naknadu iz stava 4. ovog člana nemaju lica koja imaju zakonsku obavezu izdržavanja djeteta.
(6) Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike.
d) Oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom Član 153.
(1) Sud će u vanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugom licu ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi, ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju.
(2) Izricanjem mjere iz stava 1. ovog člana ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu.
(3) Za vrijeme trajanja ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovo izreći istu mjeru.
(4) Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta. (5) O izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će obavijestiti organ starateljstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja.
14. Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. novembra 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija («Službeni list SFRJ» - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.
2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede.
3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.
[…] VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 21. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na porodični život
20. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
a) Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije
21. Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života. Pri tome, kako je ukazao Evropski sud, prirodni roditeljski odnos se ne prekida činjenicom da je dijete dato na javno staranje.
22. Dakle, u konkretnom predmetu se radi o porodičnom odnosu apelanta i njegove djece. Također, osporene odluke kojima su djeca oduzeta od apelanta i data na staranje javnoj ustanovi predstavljaju miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života bilo opravdano. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.
b) Zakonitost miješanja i postojanje «legitimnog cilja»
23. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo «predviđeno zakonom», te da li za miješanje postoji «legitiman cilj od javnog ili općeg interesa». Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na član 153. stav 1. Porodičnog zakona kojim je propisano da će sud roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom ukoliko roditelj ugrožava interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.
24. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je u svakom uređenom sistemu porodica osnovna ćelija društva, te da sve što se tiče «porodičnog prava» uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sami o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da izricanje zakonom propisanih mjera kojima se, pod određenim uvjetima, ograničavaju roditeljska prava, ima za cilj zaštitu prava i interesa djeteta, što nesumnjivo predstavlja «legitiman cilj u javnom ili općem interesu» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
c) Proporcionalnost miješanja
25. Budući da, s jedne strane, postoji apelantovo pravo da živi sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se djeca zaštite, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i mjere koja je preduzeta kao tereta koji je stavljen apelantu, tj. da li je bilo neophodno oduzimanje djece od apelanta. Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da su uvjeti u kojima djeca žive nehigijenski, da se radi o lošim stambenim i materijalnim prilikama, kao i da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školi već se bave prosjačenjem i skitnjom. Ovakve okolnosti u kojima djeca žive sudovi su ocijenili kao grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti. Ove činjenice ni apelant nije osporio, osim što smatra da sudovi nisu trebali izreći mjeru stavljanja djece pod nadzor javne vlasti već da su trebali, kako je naveo u apelaciji, sredstva koja su za to namijenjena iskoristiti da pomognu apelantu u brizi o djeci.
26. Ustavni sud primjećuje da su djeca povjerena na brigu i čuvanje odgovarajućim ustanovama specijaliziranim za čuvanje i odgoj djece. Dalje, apelantu je izrečena mjera zabrane života sa djecom u trajanju od godinu dana, dakle privremeno, s ciljem da se «popravno» djeluje na samog apelanta kako bi se ubuduće bolje starao o svojoj djeci, te kako bi se djelovalo na cijelu porodicu radi ponovnog uspostavljanja porodičnog života. Ono što je važno u konkretnom slučaju je činjenica da se izrečenom mjerom ne prekida u cijelosti veza između apelanta i djece. Naime, apelant i dalje može posjećivati i kontaktirati djecu koja su smještena u odgovarajuće ustanove, a u osporenim odlukama je jasno navedeno da izricanjem ovakve mjere apelantu ne prestaju roditeljske obaveze i dužnosti koje ima prema djeci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi vrlo jasno ukazali na to da su uzeli u obzir niz činjenica i faktora, da su se vodili najboljim interesima djece, te da su na osnovu toga donijeli odluku, a što je u skladu i sa Konvencijom o pravima djeteta koja je sastavni dio Aneksa I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da izrečenim mjerama na apelanta nije stavljen pretjeran teret, već da je izrečena mjera proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići - zaštita prava i interesa malodobne djece, te da je stoga «neophodna u demokratskom društvu» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku oduzimanja djece, a u kojem se odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obavezama.
30. Apelant osporava sudske odluke navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je sud odbio saslušati njegovu malodobnu djecu, kao i zbog načina postavljanja staratelja malodobnoj djeci. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj svi dokazi na kojima se zasniva odluka moraju biti izvedeni pred sudom, ali da odbijanje suda da izvede određeni dokaz ne vodi neophodno kršenju prava na pravično suđenje (vidi Evropski sud, Ankerl protiv Švicarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, aplikacija broj 17748/91, Izvještaji 1996-V).
31. Ustavni sud zapaža da se navodi o odbijanju suda da u postupku sasluša malodobnu djecu odnose na navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto nije smatrao da je potrebno saslušati malodobnu djecu kao i da je imao u vidu želju djece da budu sa apelantom i majkama ali da, imajući u vidu starosnu dob djece i njihov dosadašnji način života, ta okolnost nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Razlozi koje su u vezi s tim dali redovni sudovi zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i Ustavni sud ih ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima ni na koji način nije dovedena u pitanje njegova ravnopravnost u postupku. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je Centar za socijalni rad (koji je strana u postupku), a ne sud, imenovao djeci staratelja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ispitali ove navode i obrazložili da je staratelj za zaštitu interesa malodobne djece postavljen u skladu sa zakonom, da ispunjava sve zakonom predviđene uvjete, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da taj staratelj ne štiti interese djece u konkretnom postupku. Ustavni sud, stoga, smatra da ovi apelantovi navodi ni na koji način ne ukazuju na to da je postavljanjem staratelja djeci na način kako je to urađeno dovedeno u pitanje njegovo pravo na pravično suđenje.
32. Imajući u vidu da osim ovih navoda apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantu privremeno oduzeto pravo da živi sa malodobnom djecom zbog grubog zanemarivanja roditeljske dužnosti, budući da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je takva mjera «neophodna u demokratskom društvu» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud odbio saslušati malodobnu djecu i kada je toj djeci postavljen staratelj u skladu sa zakonom, a sudovi su za svoja odlučivanja dali obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović