Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1307/08 („CAPING“ d.o.o. Gračanica)
Odluka donesena 09. 07. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pristup sudu
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1307/08
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1307/08, rješavajući apelaciju „CAPING“ d.o.o. Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „CAPING“ d.o.o. Gračanica.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant kao i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „CAPING“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Avdo Škaljić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja određenog na osnovu Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-Ip-0600 0635 od 4. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 12. maja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 10. juna 2009. godine je zatraženo da dostavi i predmetni sudski spis.
3. Od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) je 9. aprila 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Odgovor Ustavnom sudu Općinski sud je dostavio 6. juna 2008. godine, a Vlada Federacije 27. aprila 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda apelantu je dostavljen 18. juna 2008. godine, a 30. juna 2009. godine Općinskom sudu je vraćen predmetni sudski spis. Odgovor Vlade Federacije apelantu je dostavljen 7. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant potražuje od Federacije BiH - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Federacija) novčani iznos od 1.352.952,91 KM s troškovima parničnog postupka u iznosu od 57.700 KM, koji je dosuđen na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj Ps-422/00 od 16. januara 2002. godine, na ime duga koji je nastao tokom 1994. godine na osnovu Ugovora o proizvodnji i isporuci sredstava naoružanja i vojne opreme.
7. Apelant je 19. aprila 2006. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje. Rješenjem o izvršenju broj 065-0-Ip-0600 0635 od 4. jula 2006. godine Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima Federacije koja se vode na transakcijskom računu kod UPI banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: UPI banka). Rješenje o izvršenju dostavljeno je UPI banci na provođenje 19. jula 2006. godine. Banci je naloženo da s transakcijskog računa Federacije prenese novčana sredstva na apelantov transakcijski račun, i to iznos glavnice utvrđen izvršnom ispravom, iznos troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 16. januara 2002. godine pa do isplate, te troškove izvršenja.
8. UPI banka je 24. decembra 2007. godine obavijestila Općinski sud da se predmetno rješenje o izvršenju nije moglo realizirati jer su Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) utvrđene kategorije unutarnjeg duga. Banka je dalje navela da je navedenim zakonom također propisano da će Vlada Federacije, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu zakona, donijeti podzakonske akte za utvrđivanje prvenstva među kategorijama obaveza za izmirenje tražbina. Vlada Federacije je na osnovu ovog zakona donijela Odluku o utvrđivanju prioriteta izmirenja obaveza broj 96/05 od 24. februara 2005. godine („Službene novine FBiH“ broj 13/05) i Odluku broj 157/06 od 6 aprila 2006. godine („Službene novine FBiH“ broj 21/06) kojom je utvrđeno da će redoslijed isplata na teret budžeta utvrđivati Ministarstvo finansija FBiH, tako što će svakog mjeseca dostavljati redoslijed isplata. UPI banka je naglasila da je članom 27. Zakona o trezoru („Službene novine FBiH“ broj 58/02) utvrđeno da se jedinstveni račun trezora nalazi pod isključivom nadležnošću Ministarstva finansija i da niti jedna druga osoba niti institucija nema pravo upravljati ovim računom. Dalje je navela da je Zakonom o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 33/06) utvrđeno da će se izvršenja na teret sredstava budžeta provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta. UPI banka je navela da ima preko 4.000 izvršnih sudskih rješenja koje isplaćuje po spisku i nalogu koji za svako pojedinačno rješenje utvrdi Ministarstvo finansija i dostavi banci. Zbog navedenih razloga, UPI banka je navela da ne može vršiti nikakvu isplatu iz sredstava budžeta bez naloga Ministarstva finansija, dakle ni isplatu po osnovu pojedinačnog sudskog rješenja. Nakon toga je UPI banka, 31. decembra 2007. godine, obavijestila Općinski sud da je zavela predmetno rješenje u skladu s članovima 166-176. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 32/03) u vezi s članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku. Banka je obavijestila Općinski sud da će predmetno rješenje provesti nakon provođenja rješenja pristiglih u banku prije predmetnog rješenja.
9. Općinski sud je, zaključkom od 23. juna 2008. godine, prihvatio dopunu-ispravljeni prijedlog za izvršenje od 17. juna 2008. godine. Razlog za podnošenje ispravke prijedloga je taj što je Federacija u međuvremenu promijenila transakcijski račun odnosno poslovnu banku. Apelant je dostavio sudu transakcijske račune Federacije otvorene u četiri poslovne banke. U skladu s podnesenim prijedlogom Općinski sud je vanraspravno donio zaključak kojim je odredio provođenje rješenja o izvršenju od 4. jula 2006. godine pljenidbom novčanih sredstava s računa otvorenih kod UniCredit banke d.d. Mostar, Raiffeisen banke d.d. BiH Sarajevo, Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar i Nove Banke d.d. Banja Luka. Općinski sud je naložio poslovnim bankama da izvrše rješenje o izvršenju u skladu s ovlastima prema odredbama čl. 166-176. Zakona o izvršnom postupku. Općinski sud je 15. augusta 2008. godine dostavio UniCredit banci d.d. Mostar zaključak od 23. juna 2008. godine s dokumentacijom koju je vratila UPI banka. UniCredit banka d.d. Mostar je 3 oktobra 2008. godine obavijestila Općinski sud da je u rješenju o izvršenju naveden račun Federacije koji je depozitni račun za prikupljanje javnih prihoda. Općinski sud je 7. oktobra 2008. godine obavijestio UniCredit banku d.d. Mostar da je apelant naznačio novi transakcijski račun Federacije kod te banke. Rješenje o ispravci s klauzulom pravomoćnosti dostavljeno je UniCredit banci d.d. Mostar 8. januara 2009. godine.
10. Do dana podnošenja ove apelacije predmetno rješenje o izvršenju nije realizirano, tj. sa transakcijskih računa Federacije nije izvršen prenos novčanih sredstava na apelantov transakcijski račun.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant povrede navedenih prava vidi u tome što se predmetno izvršenje ne može provesti, jer ni dvije godine nakon donošenja rješenja o izvršenju te njegovog dostavljanja UPI banci, kod koje Federacija ima otvoren transakcijski račun, ta banka nije izvršila blokadu računa Federacije te prenos sredstava na ime dosuđenog izvršenja. Apelant naglašava da bi njegovo pravo na pravično suđenje bilo iluzorno ukoliko bi pravni sistem omogućavao da izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu samo jedne strane.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski sud naglašava da je 25. decembra 2007. godine upozorio UPI banku (nakon njenog odgovora da je Ministarstvo finansija jedini subjekt koji je nadležan da određuje redoslijed isplata na teret sredstava budžeta, odnosno da je Vlada Federacije donijela odluku o utvrđivanju prioriteta izmirenja obaveza, te da će u skladu s tom odlukom navedeno ministarstvo svakog mjeseca banci dostavljati redoslijed isplata za svaki pojedinačni slučaj) na obavezujuće odluke Ustavnog suda prema kojima niko izvan sudske vlasti ne može mijenjati ili suspendirati od izvršenja sudske presude na štetu pojedinaca. Tom prilikom je navedenoj banci naloženo da postupi prema rješenju o izvršenju, a o svemu je obaviješten i apelantov punomoćnik. Nakon toga, UPI banka je 31. decembra 2007. godine dostavila informaciju da je, u skladu s odredbama čl. 166-176. Zakona o izvršnom postupku, a u vezi s odredbama člana 1. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku, evidentirala predmetno rješenje o izvršenju u redoslijed naplate koji će se izvršiti nakon isplate ranije pristiglih rješenja. O navedenom je 15. januara 2008. godine obaviješten apelantov punomoćnik, dok je 10. januara 2008. godine ponovo zatraženo od UPI banke da dostavi izvještaj o izvršenju predmetnog rješenja.
13. U odgovoru na apelaciju Vlada Federacije je naglasila da je način realizacije izvršnih sudskih odluka na osnovu „ratnih“ potraživanja reguliran Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09 i 65/09, u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza). Članom 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza propisano je: „...sve obaveze koje čine unutrašnji dug definisane odredbama ovog zakona koje se zasnivaju na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona...“. Prema članu 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza propisano je, između ostalog, da „...po završetku procesa registrovanja izvršnih sudskih odluka iz stava 2. člana 17. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza, te po završetku procesa verifikacije ratnih potraživanja iz stava 2. člana 18. navedenog zakona, Vlada Federacije će početi izdavati obveznice za ratna potraživanja...“. U skladu s navedenim odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza, a s ciljem izmirenja obaveza na osnovu ratnih potraživanja, Vlada Federacije je donijela Odluku o emisiji obveznica Federacije Bosne i Hercegovine po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica („Službene novine Federacije BiH“ broj 47/09 od 22. jula 2009. godine, u daljnjem tekstu: Odluka o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja). Relevantnim odredbama Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja propisano je da će se, s ciljem namirenja potraživanja po ovom osnovu, emitirati obveznice u ukupnom iznosu od 500.000.000 KM koji čini iznos utvrđen Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza. Iznos emisije obveznica prve tranše jeste 190.665.648 KM. Iznos, datum i uvjeti emisije ostalih tranši odredit će se posebnom odlukom Vlade Federacije. Rok dospijeća obveznica iz emisije prve tranše je 14 godina, tj. do 30. juna 2023. godine uz grace period od devet godina, s tim da će se u grace periodu vlasnicima obveznica isplaćivati kamata na godišnjem nivou u iznosu od 2.5% obračunata na ukupan iznos glavnice, a počevši od 30. juna 2010. godine. Po isteku grace perioda, tj. počevši od 30. juna 2019. godine, vlasnici obveznica će imati pravo na dio glavnice i pripadajući dio kamate obračunat na preostali dio glavnice. Prema otplatnom planu glavnica će se isplaćivati vlasnicima obveznica kako slijedi: 30. juna 2019 godine; 30. juna 2020. godine; 30. juna 2021. godine; 30. juna 2022. godine i 30. juna 2023. godine. Vlasnicima obveznica je omogućena trgovina na berzi s obzirom da su obveznice uvrštene na službeno berzansko tržište SASE (Sarajevska berza).
14. U odnosu na apelantovo potraživanje naglašeno je da je uvidom u dokumentaciju kojom raspolaže Federalno ministarstvo finansija/financija ustanovljeno da je Komisija za konačnu verifikaciju ratnih potraživanja registrirala, prema pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj Ps- 422/00 od 16. januara 2002. godine, potraživanja za pravno lice „Caping“ d.o.o. Gračanica u iznosu od 1.352.952,91 KM, te su potraživanja navedenog pravnog lica uvrštena u prvu emisiju obveznica u skladu s Odlukom o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja. Naglašeno je da se troškovi sudskog postupka iz osnova ratnih potraživanja ne izmiruju emisijom dionica već u gotovinskom iznosu. Tako su apelantu isplaćeni troškovi predmetnog sudskog postupka 28. maja 2009. godine, prema Rješenju o izvršenju broj 065-0-Ip-0600 0635 od 4. jula i 20. septembra 2006. godine, u iznosu od 57.700,00 KM plus troškovi izvršenja u iznosu od 10.694,98 KM plus kamate u iznosu od 50.731,17 KM, što sve ukupno iznosi 119.126,15 KM. Navedeno je da Ustavni sud, u svojim ranijim odlukama koje se odnose na pitanja izvršenja pravomoćnih sudskih odluka, nije osporavao izvršenje tih odluka emisijom obveznica, te je, između ostalog, Ustavni sud i naglasio da ne umanjuje pravo zakonodavca da pronađe odgovarajući modus operandi izvršenja pravomoćnih sudskih odluka. Pronalaženje odgovarajućeg modaliteta, kojim apelanti ne bi bili lišeni prava priznatog pravomoćnom sudskom odlukom, prvenstveno je zadatak zakonodavca koji je u boljoj poziciji da odluči, s obzirom na okolnosti i na slobodu procjene koju uživa, na koji će način riješiti ovo pitanje. Stoga je Vlada Federacije predložila da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedopustiva, kako je Ustavni sud već postupio u Odluci broj AP 1777/07 od 17. decembra 2009. godine.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) Član 65.
Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja.
Član 66.
Više tražitelja izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 138. st. 3. i 5.
Ograničenje izvršenja (3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.
(5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.
Član 167. (Redoslijed naplate) (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.
Član 169.
Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja.
(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno.
(3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.
16. Ukaz o proglašenju Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu („Službene novine FBiH“ broj 97/07) 614800 Izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju 12.000.000 KM 614800 Odluke Doma za ljudska prava 2.000.000 KM 823400 Neizmirene plaće i naknade Vojske FBiH 11.000.000 KM 823400 Otplate unutrašnjeg duga-obaveze prema dobavljaču 5.000.000 KM 823400 Otplate unutrašnjeg duga-obaveze za staru deviznu štednju 45.000.000 KM
17. Ukaz o proglašenju Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu („Službene novine FBiH“ broj 87/08) 614800 Izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju 10.800.000 KM 614800 Odluke Doma za ljudska prava 500.000 KM 823400 Neizmirene plaće i naknade Vojske FBiH 2.000.000 KM 823400 Otplate unutarnjeg duga-obaveza prema dobavljaču 1.000.000 KM 823400 Otplate unutarnjeg duga za staru deviznu štednju 10.000.000 KM 823400 Obaveze za staru deviz. štednju sudske presud. glavn. 18.000.000 KM 823400 Obaveze za staru deviz. štednju obveznice glavnica 50.000.000 KM 823400 Obaveze za staru deviz. štednju obveznice kamata 11.000.000 KM 823400 Razne tražbine (obveznice-kamate) 5.500.000 KM
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. Ustavni sud napominje da je u ranijoj praksi odbacivao ovakve apelacije kao očigledno (prima facie) neosnovane, odnosno zbog izmijenjenih pravnih okolnosti (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine i AP 1777/07, dostupno na www.ustavnisud.ba). Međutim, nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje), Ustavni sud je zaključio da mora preispitati svoju raniju praksu.
22. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.
23. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku a na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da je zbog efektivnog neizvršenja Rješenja o izvršenju broj 065-0-Ip- 0600 0635 od 4. jula 2006. godine došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pred sudom okončan, a rješenje o izvršenju dostavljeno banci na provođenje. Apelant nije imao primjedbi na sam tok izvršnog postupka koji je proveo Općinski sud. Problemi su nastali kada je rješenje o dozvoli izvršenja dostavljeno banci, jer na transakcijskom računu izvršenika (Federacija) nije bilo sredstava da bi se izvršenje moglo provesti, a prije apelantovog potraživanja bila su evidentirana potraživanja više hiljada povjerilaca (4.000 izvršnih rješenja prema informaciji UPI banke). Iz stanja spisa apelacije proizlazi da je apelant obaviješten da će svoje potraživanje naplatiti kada bude raspoloživih sredstava na računu izvršenika, odnosno kada svoja potraživanja naplate povjerioci čija su rješenja o izvršenju evidentirana prije apelantovog, a sve u skladu s relevantnim odredbama zakonskih i podzakonskih akata.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj nemogućnosti da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda „izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije“ (vidi vodeće odluke Ustavnog suda: AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05 i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6. stav 1. Evropske konvencije koje „...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi...“ (vidi Ustavni sud, Odluku AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljena na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Stoga je Ustavni sud mišljenja da je potrebno ispitati da li je u konkretnom slučaju navedeno pravo dovedeno u pitanje.
32. Ustavni sud naglašava da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja spada i pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da, u konkretnom slučaju, izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jednog entiteta te da, zbog velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39), na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem „...Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi Burdov v. Russia, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III i Teteriny v. Russia, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005).
33. Ustavni sud podržava navedeni stav Evropskog suda da „...nedostatak sredstava ne može biti isprika za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude...“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno utiče na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanijeta ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo za posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju, na osnovu pravomoćnih sudskih odluka, prema svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na osnovu kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravomoćnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju Federacija, preduzela korake s ciljem izvršenja pravomoćnih sudskih odluka tako što je usvojila dopune Zakona o izvršnom postupku. U relevantnom dijelu navedenog zakona (član 138. st. 3. i 5) propisano je da se izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije provodi „...u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta...“ te da će se „...više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiriti onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke...“. Iz budžeta Federacije usvojenih za 2008. i 2009. godinu vidi se da je Federacija za izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju izdvojila 12.000.000 KM (2008) i 10.800.000 KM (2009).
34. Osim toga, Federacija je donijela Odluku o emisiji obveznica po osnovu ratnog potraživanja, kojom je propisano da će se s ciljem namirenja potraživanja po ovom osnovu emitirati obveznice u ukupnom iznosu od 500.000.000 KM koji čini iznos utvrđen Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza. Iznos emisije obveznica prve tranše jeste 190.665.648 KM. Iznos, datum i uvjeti emisije ostalih tranši odredit će se posebnom odlukom Vlade Federacije. Rok dospijeća obveznica iz emisije prve tranše je 14 godina, tj. do 30. juna 2023. godine, uz grace period od devet godina, s tim da će se u grace periodu vlasnicima obveznica isplaćivati kamata na godišnjem nivou u iznosu od 2.5% obračunata na ukupan iznos glavnice, a počevši od 30. juna 2010. godine. Po isteku grace perioda, tj. počevši od 30. juna 2019. godine, vlasnici obveznica će imati pravo na dio glavnice i pripadajući dio kamate obračunat na preostali dio glavnice. Prema otplatnom planu glavnica će se isplaćivati vlasnicima obveznica kako slijedi: 30. juna 2019 godine; 30. juna 2020. godine; 30. juna 2021. godine; 30. juna 2022. godine i 30. juna 2023. godine. Vlasnicima obveznica je omogućena trgovina na berzi s obzirom da su obveznice uvrštene na službeno berzansko tržište SASE (Sarajevska berza).
35. Koraci koje je preduzela Federacija, usvajanjem citiranih dopuna Zakona o izvršnom postupku te usvajanjem Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja, su po mišljenju Ustavnog suda pozitivni jer se, na taj način, uvodi obaveznost u izdvajanju budžetskih sredstava iz kojih će se vršiti isplata povjeriocima koji posjeduju izvršne sudske odluke, a uvodi se i redoslijed u načinu isplate u zavisnosti od datuma sticanja prava te se garantira potpuno namirenje u skladu s odlukom suda i isključuje mogućnost nastupanja zastarjelosti. Na opisani način je, bez sumnje, propisana određena odgoda u izvršenju pravomoćnih sudskih odluka koja bi se mogla opravdati s općeg aspekta zaštite javnog interesa, jer bi istovremenom isplatom svih izvršnih sudskih odluka bilo dovedeno u pitanje finansiranje ostalih budžetskih korisnika, te funkcioniranje Federacije kao nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Ta odgoda će, prema Odluci o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja, trajati 14 godina. Po mišljenju Ustavnog suda, način na koji je, u konkretnom slučaju, odgođeno izvršenje pravomoćnih sudskih odluka ne zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, štaviše moglo bi se reći da je „...narušena srž prava koje štiti član 6 § 1...“ (vidi citirani stav 39. presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Jeličić protiv BiH).
36. Prije svega, Ustavni sud će podsjetiti na svoju raniju praksu iz Odluke U 1/09 od 29. maja 2009. godine (odluka dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrana ustavnost podzakonskih akata Federacije, u vezi s verifikacijom potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje. U navedenoj odluci naglašeno je „...Vijeće ministara BiH je donijelo Odluku o postupku izdavanja i načinu postupanja s obveznicama BiH koje se izdaju radi izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ broj 28/08), te je na osnovu nje donijelo Odluku o rasporedu prema godinama dospijeća obveznica BiH koje se izdaju radi izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje za Federaciju BiH i Distrikt Brčko BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 29/08). Tom odlukom je zakonski rok dospijeća obveznica s devet (kako je predviđeno Zakonom o izmirenju obaveza) skraćen na sedam godina, za što je bilo potrebno da Vlada FBiH dâ saglasnost s obzirom na to da sredstva za izmirenje obaveza osiguravaju entiteti...“ (vidi tačku 7. navedene odluke). Osim toga, u navedenoj odluci naglašeno je da „...Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg bi osporeni akti pokretali pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda...“ (vidi tačku 15. navedene odluke). Po mišljenju Ustavnog suda, način na koji je riješeno pitanje stare devizne štednje, najbolje ilustrira koliko su imaoci verificiranog (priznatog) potraživanja po osnovnu računa stare devizne štednje u boljem položaju od povjerilaca kojima su utvrđena ratna potraživanja i koji posjeduju izvršne sudske odluke, za koje postoji obaveza izvršenja prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud naglašava da je Federacija, nakon usvojenih izmjena Zakona o izvršnom postupku te posebno nakon usvajanja Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja, preduzela mjere da konačno riješi pitanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka kojima su utvrđena ratna potraživanja. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, i dalje ostaje problem izvršenja takvih odluka u „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ponavlja svoje ranije stanovište da je pravo zakonodavca da izabere odgovarajući modus operandi izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, međutim nadležnost je Ustavnog suda da procijeni da li će izabrano rješenje zakonodavca osigurati poštivanje ljudskih prava. Uprkos svim poteškoćama s kojima se, nesporno, susreće javna vlast u Federaciji u pokušajima da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Federacija izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku, tako što je usvojila izmjene Zakona o izvršnom postupku te što je usvojila Odluku o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja. Usvajanjem Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja Federacija je propisala da će povjerioci, koji posjeduju izvršne sudske odluke, naplatiti svoja potraživanja u roku od 14 godina, tako što će prvih devet godina biti grace period s godišnjom kamatnom stopom od 2.5% koja će se obračunati na iznos potraživanja utvrđen presudom, nakon čega bi se dosuđeni iznos trebao isplatiti u četiri jednaka dijela na tačno određen datum za preostale četiri godine. Primjer koji je Ustavni sud naveo u vezi s verificiranom „starom deviznom štednjom“, je samo jedan od argumenata da zakonodavac, zakonskim rješenjima, može osigurati poštivanje prava povjerilaca u znatno kraćem roku (misli se na imaoce „stare devizne štednje“ u odnosu na imaoce pravosnažnih sudskih odluka). Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjerioci koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda a koja se odnose (pretežno) na izvršene usluge, prodatu robu, pretrpljenu štetu i sl., sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja koja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće „pretjeran teret“ koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke.
39. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelant nije dao bilo kakve relevantne navode i dokaze u odnosu na svoje tvrdnje da postoji povreda navedenog prava, s obzirom da su svi navodi iz apelacije vezani isključivo za povredu prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje garancije da će apelant, kao imalac izvršnog sudskog naslova, moći naplatiti svoja potraživanja od Federacije.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović