Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1164/10 (M. M.)
Odluka donesena 09. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1164/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1164/10 , rješavajući apelaciju Milana Milačaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Milačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 036 od 2. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-07-000 102 od 6. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Milačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnio je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 001 036 od 2. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-07-000 102 od 6. augusta 2008. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1164/10 od 29. maja 2010. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Osnovni sud je Presudom broj Ps-23/01 od 30. oktobra 2006. godine, tužbeni zahtjev «Krajina Borac» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), odbio, kao neosnovan. Tužitelj je obavezan da «Borcu» d.d.Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelantu i Slobodanu Suvajcu (u daljnjem tekstu: trećetuženi) nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.487,50 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odlučeno je o ukidanju mjere obezbjeđenja određene Rješenjem tog sud broj Ps-23/01 od 21. juna 2005. godine.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj dokazivao nespornu činjenicu da je poslovni prostor koji je predmet spora u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ušao u početni bilans stanja, te činjenicu da je prilikom registracije tužitelja kao subjekta upisa kod Osnovnog suda evidentiran kao imovina tužitelja i predmetni poslovni prostor, te da je navedena imovina po osnovu važećih propisa o privatizaciji prerasla iz društvene u državnu imovinu. Međutim, po ocjeni suda tužitelj ni jednim od provedenih dokaza nije dokazao pravni osnov i način sticanja vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbi člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO; «Službeni list SFRJ» br. 6/80, 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03), a koji se primjenjuje i preuzet je u skladu sa članom 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnk RS» broj 21/92). Prema ZOSPO pravo vlasništva se stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, te odlukom državnog organa na način i pod uslovom određenim zakonom. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao pravni osnov sticanja vlasništva na navedenoj nepokretnosti obzirom da pravni akti koji po njemu predstavljaju osnov za sticanje prava na istoj, po ocjeni suda ne mogu biti pravno valjani osnov, u smislu odredbe člana 20. navedenog Zakona. Naime, sama činjenica da je navedeni poslovni prostor evidentiran prilikom registracije tužitelja kao pravnog subjekta u sudskom registru rješenjem broj U/I-1718/92 od 19. maja 1992. godine Osnovnog suda, ne predstavlja pravni osnov sticanja vlasništva ili drugog prava na toj imovini ukoliko ne postoji zakonom predviđen osnov na osnovu kojeg je to pravo za tužioca ostvareno i po osnovu njega evidentirano prilikom registracije.
5. Sud je dalje naveo da sama činjenica da je navedeni poslovni prostor unesen kao imovina tužitelja u početni bilans prilikom privatizacije državnog kapitala u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji «Službeni glasnk RS» broj 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05), ne znači da je navedeni poslovni prostor na taj način postao vlasništvo tužitelja, jer je navedenim propisom regulisano samo pitanje privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a u skladu sa Uredbom o utvrđivanju metodologije za pripremu Programa za privatizaciju državnog kapitala u preduzećima. Sud je istakao da je na osnovu navedenih propisa tužitelj usvojio Program privatizacije a Upravni odbor donio Odluku o usvajanju Programa privatizacije, iz koje je vidljivo da se radi o preduzeću gdje je državni kapital 100% i utvrđena knjigovodstvena vrijednost od 950.473,00 KM. Po ocjeni suda iz navedenog proizilazi kakav je vlasnički oblik kapitala bio u momentu sačinjavanja početnog bilansa kod tužitelja, međutim time se nije dokazivalo pravo vlasništva na konkretnoj imovini koja je bila osnov za sačinjavanje tog početnog bilansa.
6. Sud je također istakao da je nesporno da je članom 2. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji; «Službeni glasnk BiH» broj 14/98) propisano da ovaj zakon priznaje pravo entitetima da vrše privatizaciju preduzeća i banaka koje su smještene na njihovoj teritoriji, a koje nisu u privatnom vlasništvu kao i da se odluka o tome donosi prema propisima entiteta u pogledu imovine i potraživanja koja se nalazi na teritoriji svakog entiteta pojedinačno. Međutim, iz provedenih dokaza je također vidljivo da je predmetna imovina u postupku privatizacije kod tužioca označena kao «sporna» u početnom bilansu, tako da se ista bez obzira na navedene odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji nije mogla smatrati imovinom tužitelja bez dokazivanja pravnog osnova za sticanje iste, odnosno sticanja pravnih preduslova da se navedena imovina kao pojedinačna evidentira i smatra vlasništvom tužitelja, što provedenim dokazima nije utvrđeno.
7. Sud je dalje naveo da je odbio i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio predaju u posjed i korištenje tog poslovnog prostora saglasno odredbama člana 37. ZOSPO, budući da nije našao osnovanim dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje, akte Direkcije za privatizaciju Republike Srpske i Federacije BiH sud nije prihvatio kao mjerodavne dokaze o statusu predmetne imovine u smislu utvrđivanja prava vlasništva, budući da je ocjenio da ti akti ne mogu biti pravni osnov za sticanje vlasništva, niti su bili od uticaja na donošenje odluke u smislu provedene privatizacije, jer predmet tužbenog zahtjeva i nije mogao biti taj postupak jer se radi o upravnom postupku, pa bi bila dovedena u pitanje i nadležnost suda za odlučivanje u tom dijelu.
8. Po ocjeni suda zaključeni kupoprodajni ugovor ispunjava formalno uvjete za punovažnost ugovora o prometu nepokretnosti u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu ZPN; «Službeni list SR BiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, i 22/91) a koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, jer je iz istog vidljivo da je zaključen u pismenoj formi i da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda. Nadalje, sud je ocijenio da nema apsolutne ništavosti predmetnog ugovora u smislu odredbi čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima, (u daljnjem tekstu ZOO; «Službeni list SFRJ» broj 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04), budući da je kao jedini osnov za poništenje navedenog kupoprodajnog ugovora bila zabrana raspolaganja predviđena Uredbom o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba; «Službeni glasnik RS» broj 13/99) za koju je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine («Službeni glasnik RS» broj 28/01) utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
9. Okružni sud je Presudom broj: 013-0-Pž-07-000 102 od 6.augusta 2008. godine žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio i utvrdio, da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen između prvotuženog i apelanta i trećetuženog 1. marta 1999. godine, i ovjeren kod Osnovnog suda pod br.OV-411/99 od 24. marta 1999. godine, kojim je prvotuženi prodao apelantu i trećetuženom poslovni prostor u Doboju u stambeno-poslovnoj zgradi «Stari grad» u ul. Vojvode Mišića, zgrada označena sa A-3 pod nazivom «Prodavnica» površine 140,19 m². Apelant i trećetuženi su obavezani da tužitelju predaju u posjed navedeni poslovni prostor. U preostalom dijelu kojim je prvostepenom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, Okružni sud je žalbe odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Nadalje, istom presudom su apelant prvotuženi i trećetuženi obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.550,00 KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prednik prvotuženog Kombinat «Borac» Travnik bio Preduzeće u društvenoj svojini i da je u skladu sa tad važećim propisima sporni poslovni prostor također bio u društvenoj svojinio na kome je to pravno lice moglo steći samo pravo raspolaganja. Njegova transformacija izvršena je 31. decembra 1990. godine u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu («Službeni list SFRJ» broj 84/89 i 46/90) kada je postalo preduzeće u mješovitoj svojini. Privredno društvo «Borac» Travnik d.d. registrovano je kod nadležnog suda nakon što je proveden postupak privatizacije 2003. godine. Kako je preduzeće d.o.o. «Borac» Travnik registrovano 1990. godine kao preduzeće u mješovitoj svojini, tj. nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnoj svojini, sporni poslovni prostor nije postao privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača. Zbog toga se pitanje svojine na tom poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnoj svojini, tj. od procesa privatizacije.
11. Okružni sud je istakao da je prednik tužitelja «Krajina-Borac» d.o.o. osnovan na dijelu imovine «Borac» iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koji je upisana u registar Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci, Rješenjem broj U/I-1718/92 od 19. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo («Službeni glasnik RS», br. 4/93 i 29/94, 31/94 i 8/96). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužitelja iz d.o.o. u državno preduzeće sa potpunom odgovornošću, nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i izvršena registracija u sudskom registru te statusne promjene na osnovu rješenja Osnovnog suda broj U/I-836/02 u Trgovačko akcionarsko društvo «Krajina-Borac» Banja Luka.
12. Okružni sud dalje navodi da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, odobren program privatizacije DTP «Krajina-
Borac» Banja Luka, a kojim programom je obuhvaćen i sporni poslovni prostor i određeni metodi privatizacije. Kako je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu djela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužitelja, po mišljenju ovog suda tuženi nema osnova polagati bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripada preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome, pravo svojine na toj imovini stiče ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.
13. Dakle, u konkretnom slučaju, Okružni sud je smatrao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na ZOSPO i ZPN, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, u smislu člana 104. ZOO nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja tj. posljedice su takve da predmetni ugovor više ne postoji, pa zbog toga na strani apelanta i trećetuženog, kako navodi Okružni sud, nema pravnog osnova da drže u posjedu sporni poslovni prostor. Iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio, iz kojih razloga je uvažio žalbe u navedenom dijelu i prvostepenu presudu preinačio. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da poslovni prostor predstavlja njegovu imovinu jer, prema odredbi člana 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja prednika tužitelja, odluku o statusnoj promjeni preduzeća je donosio organ upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređivali su se ugovorom.
14. Okružni sud je zaključio da o statusnoj promjeni nije odlučivalo matično preduzeće i da između prednika tužitelja i ostalih dijelova preduzeća «Borac» Travnik nije zaključen ugovor o regulisanju međusobnih odnosa, što znači da statusna promjena nije ni izvršena u skladu sa članom 187.a) Zakona o preduzećima, a odlukom o osnivanju prednika tužitelja niti rješenjem o registraciji se nije mogla regulisati pravna sljednost tužitelja na spornoj imoviniposlovnom prostoru u Doboju, a samim tim ni njegovo pravo svojine. Sud je, dalje, naveo da će pravo svojine steći ona pravna i fizička lica kojim po provedenom postupku privatizacije u skladu sa zakonom bude prenesen, odnosno prodat državni kapital preduzeća koje se privatizuje. Prema tome, ni rješenje Direkcije za privatizaciju kojim je odobren Program privatizacije preduzeća tužitlja nije osnov sticanja prava vlasništva tog subjekta na spornim nekretninama. Tim rješenjem određen je prenos određenog procenta vrijednosti akcija državnog kapitala tog preduzeća na fondove u skladu sa zakonskom obavezom i metodi privatizacije preostalog dijela državnog kapitala u tom preduzeću
15. Presudom Vrhovnog suda broj: 118-0-Rev-08-001 036 od 2. marta 2010. godine, revizija apelanta prvoptuženog i trećetuženog, i revizija tužitelja izjavljena protiv dijela Presude Okružnog suda broj: 013-0-Pž-07-000 102 od 6. augusta 2008. godine, je odbijena. Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka.
16. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sporni poslovni prostor njegova svojina. Vrhovni sud je ocijenio da tužitelj nije stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru u Doboju, bez obzira što se isti nalazi na teritoriji Republike Srpske i što je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju tužitelja. Vrhovni sud dalje navodi da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja se nalaze na teritoriji entiteta, koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SR BiH 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta. Naime, u tom slučaju je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Vrhovni sud je također istakao da pravo svojine stiče ono pravno i fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.
17. Osim navedenog Vrhovni sud je istakao da je članom 20. ZOSPO reguliran pravni osnov sticanja prava vlasništva, međutim kada je u pitanju sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, onda se vlasništvo stiče upisom u zemljišne knjige, kako je to propisano članom 33. navedenog zakona. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju ni tužitelj ni prvotuženi nisu bili upisani u zemljišnim knjigama i u katastru nekretnina kao vlasnici, korisnici ili posjednici spornog poslovnog prostora, nego je u javnim knjigama navedeni prostor evidentiran kao društvena, a kasnije državna svojina, a Općina Doboj je upisana kao korisnik i posjednik tog prostora sa 1/1 dijela. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se sporno pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru nije moglo riješiti primjenom odredbi ZOSPO, budući da ZOSPO uređuje sticanje prava svojine građana, udruženja građana i drugih građansko-pravnih lica, dok je sticanje prava na imovini preduzeća u društvenoj odnosno državnoj ili mješovitoj svojini uređeno drugim zakonima.
18. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u smislu člana 103. stav 1. ZOO ništav kupoprodajni ugovor koji su zaključili apelant i trećetuženi sa prvotuženim 1. marta 1999. godine. Naime, tim ugovorom je prvotuženi prenio na apelanta i trećetuženog pravo svojine, iako on sam nije imao to pravo, niti je imao pravo raspolaganja, odnosno korištenja na spornom poslovnom prostoru. Vrhovni sud je ocijenio da je navedeni kupoprodajni ugovor suprotan i Okvirnom zakonu o privatizaciji kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja. Vrhovni sud je dalje naveo da kupoprodajni ugovor od 1. marta 1999. godine ne bi bio pravno valjan ni u slučaju da je prvotuženi imao pravo da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom, obzirom da se, saglasno odredbi člana 19. stav 1. ZPN, otuđenje odnosno prodaja nepokretnosti iz društvene, odnosno državne svojine vrši javnim nadmetanjem (licitacijom). Kako u konkretnom slučaju postupak licitacije nije proveden, to je predmetni kupoprodajni ugovor ništav i po odredbi stava 2. navedenog člana ZPN. Vrhovni sud je naveo da utvrđenjem ništavosti kupoprodajnog ugovora predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora, te da apelant i trećetuženi nemaju pravni osnov za posjedovanje spornog poslovnog prostora.
19. Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 1. marta 1999. godine prvotuženi nije bio u posjedu tog prostora nego tužitelj, kao i da je tužitelj, a ne prvotuženi ovaj prostor predao apelantu i trećetuženom. Stoga, u smislu člana 104. ZOO apelant i trećetuženi imaju obavezu da sporni poslovni prostor predaju tužitelju, a ne prvotuženom kao prodavcu, jer se isti ima vratiti u ono stanje u kakvom je bilo prije zaključenja ništavog ugovora. Na kraju Vrhovni sud je istakao da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (član 41. ZOSPO), obzirom da se predmetni poslovni prostor nalazio u njegovom posjedu od maja 1992.godine kao i u vrijeme kada je zaključen kupoprodajni ugovor između prvotuženog i apelanta i trećetuženog. Nadalje, sud je istakao da je tužitelj osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, na kojoj se nalazi i sporni poslovni prostor u Doboju, da je kao takva upisan u registar nadležnog suda, te da je pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske odobren program privatizacije tužitelja kojim je obuhvaćen i navedeni poslovni prostor.
20. Apelant, smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u, navodno, proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Apelant, je istakao da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumačio odredbu člana
2. Okvirnog zakona o privatizaciji, kojom se priznaje pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo, te da će odluka da li je preduzeće ili banka privatno vlasništvo bit će donesena prema propisu entiteta. Ova odredba, prema mišljenju apelanata, ne može se primjenjivati kao lex specialis u odnosu na ZOSPO i Zakon o preduzećima. Ovakva tvrdnja je potpuno pravno neutemeljena, međutim čak i da se prihvati ovakav stav drugostepenog suda, ne vidi se na koji način se može dovesti u vezu ZPN sa ZOSPO u pogledu uvjeta za zaključenje ugovora, kada se ZOSPO ne reguliraju uvjeti koji su potrebni da bi stranke zaključile ugovor strogo formalnog karaktera. Vrhovni sud je pravilno utvrdio da se entitetima priznaje pravo da vrše privatizaciju preduzeća i banaka koje nisu u privatnom vlasništvu, ali isto tako je utvrdio da se privatizacijom vrši «privatizacija kapitala», a da je imovina tužitelja koja se odnosila na poslovne prostore i u početnom bilansu stanja bila «sporna».
21. Apelant dalje navodi da tužitelj nije bio niti je danas vlasnik poslovnog prostora da bi se eventualno utvrdilo da su apelant i trećetuženi zaključili ugovor sa nevlasnikom, niti je Direkcija za privatizaciju RS po osnovu samog zakona preuzela u vlasništvo pomenuti poslovni prostor da bi prodajom državnog kapitala taj prostor prešao u vlasništvo tužitelja. Stoga, nije ni bilo nikakvog zakonskog osnova da se utvrdi da je ovaj ugovor ništav. Apelant se poziva na odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 i navodi da je Ustavni sud u toj odluci zaključio «da je Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe ZOSPO». Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
24. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Vrhovni i Okružni sud primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na ime apelanta, što u ovom slučaju nije.
26. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović