Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2612/07 (N. A.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2612/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2612/07, rješavajući apelaciju Nikole Andačića i Općine Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nikole Andačića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž- 07-000 467 od 20. augusta 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900588 07 Rev od 19. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900588 04 P od 8. januara 2007. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nikola Andačić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 24. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2612/07. Od apelanta je 16. juna 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on i učinio 30. juna 2010. godine.
2. Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 21. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900588 07 Rev od 19. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900588 04 P od 8. januara 2007. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1575/09.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 2612/07, od Kantonalnog suda je 18. oktobra 2007. godine, a od drugoapelanta 16. juna 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na prvoapelantovu apelaciju.
4. Kantonalni sud, koji je apelaciju dostavljenu na odgovor primio 22. oktobra 2007. godine, nije dostavio odgovor. Drugoapelant je odgovor na apelaciju dostavio 5. jula 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je prvoapelantu 25. augusta 2010. godine.
6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 1575/09, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od prvoapelanta kao učesnika u postupku, zatraženo je 4. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
7. Vrhovni sud je odgovor dostavio 14. septembra 2009. godine, Kantonalni sud 16. septembra 2009. godine, a Općinski sud 14. septembra 2009. godine. Prvoapelant, koji je apelaciju dostavljenu na odgovor primio 7. septembra 2009. godine, nije dostavio odgovor.
8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su drugoapelantu 4. januara 2010. godine.
9. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2612/07 od 25.
februara 2010. godine, kojom je usvojio prvoapelantovu apelaciju. Međutim, drugoapelant je zatražio preispitivanje ove odluke Ustavnog suda, pa je Ustavni sud, Rješenjem broj AP 2612/07 od 14. septembra 2010. godine, usvojio drugoapelantov zahtjev za preispitivanje ranije donesene odluke.
10. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti, te da se apelacije br. AP 2612/07 i AP 1575/09 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta, tj., vodit će jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2612/07.
III. Činjenično stanje
11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
12. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 900588 04 P od 8. januara 2007. godine usvojio prvoapelantov tužbeni zahtjev protiv drugoapelanta, kojem je naložio da prvoapelantu, na ime naknade štete, isplati iznos od 20.191,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. jula 1996. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.584,00 KM. Prvoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Javno preduzeće «Vodno područje slivova Jadranskog mora» (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je odbijen. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je drugoapelant Rješenjem broj 03/4-361-204/88 od 7. septembra 1988. godine prvoapelantu izdao odobrenje za građenje klaonice na zemljištu označenom kao k.č. broj 1577/2 k.o. Ljuti Dolac u površini od 1500 m , te Rješenjem broj 03/4-361-306/88 od 6. februara 1989.
godine upotrebnu dozvolu za klaonicu izgrađenu na označenom zemljištu. Uvidom u zemljišnoknjižni uložak broj 867 k.o. Ljuti Dolac za k.č. broj 599/155 površine 1500 m utvrđeno je da je predmetno zemljište državno vlasništvo, te da je pravo korištenja uknjiženo u prvoapelantovu korist sa 1/1 dijela. Dalje, konstatirano je da je prvoapelant istakao obligaciono-tužbeni zahtjev za naknadu štete pričinjene na njegovom objektu, a ne na nekretnini označenoj kao k.č. broj 599/155 k.o. Ljuti Dolac. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je neosnovan drugoapelantov prigovor kojim je tražio prekid postupka do okončanja postupka netačnosti zemljišne knjige koji se vodio u Općinskom sudu u Širokom Brijegu pod brojem Dn-556/00, a iz kojeg proizlazi da je Zemljišnoknjižni ured ovog suda na k.č. broj 599/155 uknjižio klaonicu i kuću na prvoapelantovo ime, iako za kuću nikad nije pribavljena potrebna dokumentacije, dok za klaonicu postoji odobrenje za građenje i upotrebna dozvola. Ovakav zaključak sud je zasnovao na činjenici da prvoapelant nije tražio naknadu štete za kuću, već za klaonicu. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor aktivne legitimacije na strani prvoapelanta zbog činjenice da nije pribavio vodoprivrednu saglasnost. U vezi s tim, istaknuto je da se, prema članu 29. tada važećeg Zakona o vodama («Službeni glasnik SRBiH» br. 36/75 i 11/90), odobrenje za građenje novih ili rekonstrukciju postojećih objekata u smislu Zakona o prostornom uređenju moglo izdati uz prethodno pribavljenu vodoprivrednu saglasnost. Uvidom u rješenje o odobrenju za građenje klaonice i rješenje o izdavanju upotrebne dozvole za klaonicu, utvrđeno je da je navedena rješenja izdao drugoapelant, ali se u njima ne spominje vodoprivredna saglasnost. Prema ocjeni Općinskog suda, ovaj propust se nije mogao pripisati prvoapelantu jer drugoapelant nije mogao izdati navedenu dozvolu i odobrenje bez potpune dokumentacije. Dalje, zaključeno je da je drugoapelant odgovoran jer je dopustio gradnju. Ovakav zaključak zasnovan je na članu 132. stav 3. tada važećeg Zakona o prostornom uređenju («Službeni list SRBiH» br. 8/87 i 14/91) a kojim je bilo regulirano da sve propisane saglasnosti u postupku pripreme urbanističke saglasnosti pribavlja organ uprave nadležan za poslove urbanizma, te da se one smatraju pribavljenim i za izdavanje odobrenja za građenje. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, a kojem prvoapelant i drugoapelant nisu prigovarali, utvrđeno je da se cijeli objekt u kojem je klaonica nalazi na parceli k.č. broj 599/155 k.o. Ljuti Dolac, za koji je i izdato odobrenje za građenje, osim pretežnog dijela septičke jame koji izlazi iz okvira ove parcele, te da je objekt uplanjen 2000. godine jer se u jednom dijelu nalazi na društvenoj parceli, uz novu urbanističku saglasnost sa istom površinom i izmijenjenim oblikom. Na osnovu nalaza i mišljenja vodoprivrednog vještaka, utvrđeno je da ne postoji vodoprivredna saglasnost, iako je, prema članu 78. tada važećeg Zakona o vodama, za izgradnju novih objekata na koje može utjecati režim voda bilo potrebno njeno pribavljanje. Stavom 3. istog člana bila je zabranjena izgradnja objekata na udaljenosti manjoj od 10 metara od poplavne linije velikih voda. Nalaz vodoprivrednog vještaka dopunjen je shodno pitanjima drugoapelanta, koji ga je osporavao kao protivrječan, netačan i da nije ponudio odgovor na pitanje šta je bio uzrok poplave. Općinski sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vodoprivrednog vještaka jer je on svoj osnov crpio iz kompletnog Prostornog plana Općine Široki Brijeg, koji je izradio Urbanistički zavod 1986. godine i koji je važio u vrijeme plavljenja. Dopisu Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša drugoapelanta od 27. juna 2006. godine, a u kojem je navedeno da se parcela k.č. broj 1577 k.o. Ljuti Dolac nalazi izvan granica područja plavljena prema Prostornom planu Općine Široki Brijeg, nije poklonjena vjera jer je u dopisu označena parcela koja nije bila predmet spora (sporna parcela k.č. broj 1577/2), te zbog toga što je dopis bio potkrijepljen izvodom iz Prostornog plana bez oznaka, naznake godine na koju se odnosi, ovjere, oznake kota, mjerila, sporne nekretnine i katastarskih oznaka. Dalje, Općinski sud je ukazao na član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojim je regulirano da ko drugom štetu prouzrokuje dužan je i da je nadoknadi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Na osnovu izvedenih dokaza, nalaza i mišljenja vodoprivrednog vještaka i nalaza i mišljenja vještaka geometra sa naznačenjem stogodišnje kote sa sjeveroistočne strane objekta, a koji podatak je dobijen od JP Vodoprivreda Federacije BiH, te iskaza zakonskog zastupnika prvotuženog da su linije stogodišnjih voda još tri metra iznad ovih kota, Općinski sud je utvrdio da je prvoapelantov objekt sagrađen u krugu unutar plavljenja granice velikih voda. Navedena granica je utvrđena Prostornim planom Općine Široki Brijeg, koji je izradio Urbanistički zavod 1986. godine. Dalje, članom 78. stav 3. Zakona o vodama bilo je zabranjeno građenje objekata na udaljenosti manjoj od 10 metara od poplavne linije velikih voda na područjima na kojim nisu izgrađeni nasipi. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije pribavljena vodoprivredna saglasnost propisana članom 29. Zakona o vodama, a što je bila obaveza organa drugoapelantove uprave u postupku izdavanja odobrenja za građenje i upotrebne dozvole, u skladu sa članom 132. stav 3. Zakona o prostornom uređenju, u kojem slučaju bi se utvrdilo da je parcela označena kao k.č. broj 1577/2 unutar granica velikih voda, Općinski sud nije mogao prihvatiti drugoapelantov prigovor više sile. Dalje, istaknuto je da u toku postupka nije utvrđeno da je od prvoapelanta traženo pribavljanje vodoprivredne saglasnosti, odnosno da je upozoren da je treba pribaviti, kao ni da je bio upozoren da gradnju preuzima na vlastiti rizik, u kojem slučaju bi se drugoapelant mogao osloboditi odgovornosti. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se ne može isključiti nepravilnost rada drugoapelantovih nadležnih organa, a time i odgovornost za nastalu štetu, a što proizlazi iz člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer drugoapelant, kao odgovorno pravno lice, odgovara za štetu njegovih organa, pa je dužan i da je nadoknadi. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrđeno je da objekt prvoapelantove klaonice nije isti u projektu i na terenu, odnosno da je objekt veće spratnosti, dužine i širine. Općinski sud je zaključio da ova činjenica ne utječe na drugoapelantovu odgovornost za naknadu štete s obzirom na to da se, prema nalazu i skici vještaka geometra, cijeli objekt, osim pretežnog dijela septičke jame, nalazi na k.č. broj 1577/2, a koju je drugoapelant ugovorom o dodjeli građevinskog zemljišta na korištenje od 15. juna 1988. godine dodijelio prvoapelantu u svrhu izgradnje klaonice. Nakon pribavljanja potrebnih dozvola i odobrenja prvoapelant je započeo i izveo radove u najboljoj vjeri, s napomenom da je naknadno izvedene radove mogao i legalizirati. Osim toga, istaknuto je da u toku postupka nije dokazano da su naknadno preduzeti radovi bilo kako utjecali na pojavu plavljenja. Također, drugoapelant u toku postupka ničim nije dokazao da je, kad je utvrdio da prvoapelant ne gradi u skladu sa dozvolom za građenje, odnosno da je nakon izdavanja dozvole za građenje preduzeo radove koji su suprotni dozvoli, protiv prvoapelanta preduzeo mjere kao što su naređenje za obustavu gradnje ili rušenje bespravno sagrađenog objekta.
13. Drugoapelant je obavezan da, u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, prvoapelantu na dosuđeni iznos naknade štete isplati i zakonsku zateznu kamatu koju je prvoapelant tražio i to od 9. jula 1996. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Najzad, odluku o naknadi troškova postupka Općinski sud je zasnovao na čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, primjenjujući Advokatsku tarifu («Službene novine FBiH» broj 67/02), te novu Advokatsku tarifu, pritom vodeći računa o limitima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi («Službene novine FBiH» broj 18/05).
14. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine prvoapelantovu žalbu u cijelosti odbio kao neosnovanu, a drugoapelantovu žalbu djelimično uvažio. Također je prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama određujući za početak toka zakonskih zateznih kamata dan presuđenja, tj. 8. januar 2007. godine, umjesto od dana podnošenja tužbe, tj. od 9. jula 1996. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog s obzirom na činjenicu da je on radio u skladu sa planom rada režima Kule zatvaračnice i ni u kojem slučaju nije odgovoran za štetu nastalu na apelantovim objektima. Pri tome, istaknuto je da su objekti izgrađeni na plavnom području, te da zbog toga prvotuženi za njih nikad nije izdao vodoprivrednu saglasnost. Neosnovanim su ocijenjeni drugoapelantovi navodi da je prvoapelant isključivo odgovoran za nastanak štete jer je bespravno sagradio objekte koji su poplavljeni. U vezi s tim, ponovljen je stav Općinskog suda da činjenica da sagrađeni objekt ne odgovara objektu iz projekta nije od utjecaja na nastanak štete i plavljenje ovih objekata, uz nespornu činjenicu da drugoapelant, ako je znao da prvoapelant bespravno gradi objekt, nije preduzeo ništa kako bi mu naredio da obustavi radove ili da sruši bespravno izgrađene objekte. Neosnovanim je ocijenjen i drugoapelantov žalbeni navod da je prvoapelant odgovoran za štetu jer nije pribavio vodoprivrednu dozvolu. U vezi s tim, ukazano je na to da je članom 132. stav 3. tada važećeg Zakona o prostornom uređenju bilo regulirano da sve propisane saglasnosti, u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, po službenoj dužnosti pribavlja organ nadležan za poslove urbanizma. S obzirom na to da je drugoapelantov organ izdao odobrenje za građenje i upotrebnu dozvolu na osnovu nepotpune dokumentacije, te da je nesporno da vodoprivredna dozvola nije pribavljena, isključiva odgovornost je na drugoapelantu koji je navedeno odobrenje i dozvolu izdao ne uzimajući u obzir stručno mišljenje vodoprivrednih organizacija, te ne vodeći računa o eventualnim posljedicama koje su se mogle predvidjeti, a koje su se kasnije i dogodile. Neosnovanim su ocijenjeni i drugoapelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, te vještaka građevinske struke, jer je prvostepeni sud nalaze ocijenio kao jasne, potpune, nedvojbene i urađene u skladu sa pravilima struke, te dao valjane i argumentirane razloge zbog kojih im je poklonio vjeru, a što sve prihvata i ovaj sud.
15. Dalje, drugoapelantovi žalbeni navodi u pogledu početka računanja zakonskih zateznih kamata ocijenjeni su osnovanim. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se pri određivanju početka roka od kojeg se računaju zakonske zatezne kamate rukovodio stavom Vrhovnog suda u Presudi broj 070-0-Rev-06-000 058 od 26. decembra 2006. godine, te stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2524/05 od 16. januara 2007. godine. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i drugoapelantovi žalbeni navodi u odnosu na odluku o troškovima postupka jer je ocijenjeno da je prvostepeni sud pravilno odmjerio i dosudio troškove postupka primjenom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, uz primjenu advokatskih tarifa koje su vrijedile u vrijeme preduzetih pojedinačnih parničnih radnji.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900588 07 Rev od 19. februara 2009. godine djelimično uvažio drugoapelantovu reviziju, te obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je drugoapelanta obavezao da prvoapelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.724,00 KM umjesto 12.584,00 KM. U ostalom dijelu drugoapelantova revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je istaknuto da se jedan od drugoapelantovih žalbenih prigovora odnosio i na troškove postupka, s tim da drugoapelant nije osporavao primjenu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku i advokatskih tarifa, nego je ukazivao na to da prvostepeni sud nije pravilno sabrao troškove, a o čemu je drugostepeni sud propustio da odluči. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je ovaj prigovor revizije osnovan, pa je obje nižestepene presude u ovom dijelu preinačio primjenom člana 249. stav 1, a u vezi sa članom 254. Zakona o parničnom postupku. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, odlučujući o ostalim drugoapelantovim žalbenim navodima, prvostepenu presudu ispitao, te dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, pa je drugoapelantov prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ocijenjen kao neosnovan. Dalje, drugoapelant je u reviziji isticao da, ukoliko je sud našao da nema propusta prvotuženog za nastalu štetu, onda ne postoji ni njegova odgovornost jer je nastala šteta rezultat prirodne nepogode, kao više sile koja ga oslobađa od odgovornosti. U vezi s ovim navodima, Vrhovni sud je istakao da je članom 78. stav 3. Zakona o vodama zabranjeno podizanje objekata na udaljenosti manjoj od 10 metara od poplavne linije velikih voda na području gdje ne postoje izgrađeni nasipi, te da nije ispoštovana odredba člana 29. Zakona o vodama, odnosno da nije pribavljena vodoprivredna saglasnost, a koju je, prema članu 132. stav 3. Zakona o prostornom uređenju, trebao pribaviti drugoapelantov organ u postupku izdavanja odobrenja za građenje i upotrebne dozvole. Drugoapelant nije dokazao, a nije ni tvrdio, da je od prvoapelanta tražio pribavljanje vodoprivredne saglasnosti ili da je prvoapelant bio upozoren na potrebu njenog pribavljanja, a što bi za posljedicu, da se prvoapelant o navedeno oglušio i preduzeo gradnju, imalo da nastanak štete bude njegov rizik. S obzirom na to da je drugoapelant izdao odobrenje za građenje i upotrebnu dozvolu u granicama velikih voda, to se ne može pozivati na prigovor više sile. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je sud pravilno primijenio član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kada je odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, obavezujući drugoapelanta da mu nadoknadi materijalnu štetu, pri tome se pozivajući na član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. Najzad, Vrhovni sud je istakao da drugoapelant, zbog propusta svog organa uprave, odgovara i prema odredbi člana 308. Zakona o državnoj upravi, koji je važio u vrijeme izdavanja rješenja o odobrenju za građenje i upotrebne dozvole.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Prvoapelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud propustio da na valjan način obrazloži svoju presudu u dijelu u kojem je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata ističući da je prvostepeni sud u vezi s tim dao jasno i valjano obrazloženje. Apelant smatra da je zakonske zatezne kamate trebalo računati od dana koji je odredio Općinski sud, a koji je svoju odluku na valjan način obrazložio, a ne od dana donošenja prvostepene presude, kako je to utvrdio Kantonalni sud, pri tome u potpunosti zanemarujući dokaze u spisu iz kojih nedvosmisleno proizlazi da je u njegovom slučaju šteta nastupila još 1996. godine pa da su mu od tada trebale biti dosuđene i zakonske zatezne kamate.
18. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Drugoapelant ističe da je prvoapelant dobio odobrenje za građenje klaonice prema glavnom projektu kojeg je izradio projektni biro «Urbis-86», a zatim i upotrebnu dozvolu 1989. godine, čiji je sastavni dio Izvještaj Komisije za tehnički prijem izvedenih radova od 3. februara 1989. godine. Komisija za procjenu štete nastale usljed prirodne nepogode poplave Općine Široki Brijeg sačinila je zapisnik 12. aprila 1996. godine u kojem je utvrđeno da su poplavljeni podrum, štala, svinjac i septička jama. Prvoapelant je nakon tehničkog prijema i dobijanja upotrebne dozvole mijenjao izgled terena na datoj lokaciji, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 12. oktobra 2006. godine i iz inspekcijskih nalaza od 16. decembra 2005. godine i 23. januara 2007. godine. Naime, prvoapelant je ispod klaonice iskopao podrum, 2,5 m niže od kote klaonice, a što nije bilo dopušteno odobrenjem za građenje i upotrebnom dozvolom od njegovog organa uprave. Prilikom poplave 12. aprila 1996. godine voda je ušla u ovaj podrum, a prvoapelant za štalu, svinjac i septičku jamu nema odobrenje za građenje. Dalje, drugoapelant ističe da je osporenim presudama utvrđena njegova odgovornost isključivo zbog izdavanja odobrenja za građenje i upotrebne dozvole za klaonicu bez vodoprivredne saglasnosti. Drugoapelant smatra da su osporene presude nepravične jer su njegovi organi uprave postupali u interesu prvoapelanta koji se opredijelio za gradnju na navedenom području, a prvoapelant je mještanin i morao je znati da je to poplavno područje. Također, osporenim presudama prvoapelantu je dosuđena šteta koja je nastala isključivo na nelegalno sagrađenim objektima, u potpunosti je zanemareno prvoapelantovo nesavjesno ponašanje, te nije ocijenjen ni njegov doprinos za štetu, pa je dosuđivanjem naknade štete nagrađen za bespravnu gradnju. U prilog prvoapelantovoj nesavjesnosti drugoapelant ističe i zemljišnoknjižni postupak u kojem je, na prvoapelantov zahtjev, uz priloženu nepravosnažnu upotrebnu dozvolu za klaonicu iz 1989. godine izvršena uknjižba kuće sa dvorištem. Najzad, drugoapelant ističe da je na navedenom području bespravna gradnja općepoznati problem, ali da smatra da je nepravično dosuđivati štetu prema principu krivnje u korist investitora kojem je šteta nastupila na bespravno sagrađenom objektu, kao što je to konkretni slučaj.
b) Odgovor na apelaciju
19. Drugoapelant je u odgovoru na prvoapelantovu apelaciju istakao da je Kantonalni sud dosudio zatezne kamate prvoapelantu od dana presuđenja zasnivajući svoju odluku na ustaljenoj praksi, kao i na Odluci Ustavnog suda broj AP 2524/07 od 16. januara 2007. godine. Prema njegovom mišljenju, ovakav stav ima uporište u članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno kada oštećeno lice do donošenja prvostepene presude nije dokazivalo da je otklanjalo štetu, a nije je nadoknadio ni štetnik koji je tuženi. Također, dosuđivanjem naknade štete prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude uspostavlja se prijašnje stanje, pa, prema članu 277. Zakona o obligacionim odnosima, docnja može nastupiti jedino od dana presuđenja. Dalje, drugoapelant ističe da se predmet nalazio u Općinskom sudu od 9. jula 1996. godine, a prvostepena presuda je donesena 7. januara 2007. godine, tako da kašnjenje isplate naknade štete može nastati tek nakon što je šteta utvrđena. U konkretnom slučaju, šteta je utvrđena u presudi od 7. januara 2007. godine, a prvoapelant u toku postupka nije dokazivao da je otklanjao štetu, niti je dostavio račun o tome, pa je dosuđivanje zatezne kamate, počevši od 9. jula 1996. godine do dana presuđenja, prema njegovom mišljenju, nepravedno. Dalje, drugoapelant ističe da je prvoapelantu dosuđena naknada štete na objektima koje je bespravno sagradio, da je mijenjao izgled terena, a da se sve to vidi iz nalaza vještaka građevinske struke od 12. oktobra 2006. godine, zatim da prvoapelant nema dozvolu za građenje za štalu, svinjac i septičku jamu, što se vidi iz dokumenata koje je već dostavio Ustavnom sudu uz apelaciju registriranu pod brojem AP 1575/09. Drugoapelant smatra da je nepravedno kriviti samo njega za greške koje su se dogodile prije 20 godina, tj. 1987, 1988. i 1989. godine, s obzirom na to da se iz priloženog Rješenja Republičkog komiteta za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Sarajevo broj 09-335-139/88 od 31. augusta 1988. godine vidi da je prvoapelant ishodio saglasnost za izbor lokacije za gradnju klaonice, a što predstavlja okolišnu dozvolu koju je ovaj Komitet mogao izdati, nakon što je po službenoj dužnosti u ime stranke zatražio i dobio saglasnost od agencije nadležne za vode. Dalje, drugoapelant iznosi navode u pogledu prvoapelantove nesavjesnosti, zatim da je nelegalno sagradio objekte, te u vezi s tim ukazuje na zemljišnoknjižni spor na koji ukazuje i u svojoj apelaciji, pa smatra da osim dosuđene štete za nelegalno sagrađeni objekt, dosuđivanje zateznih kamata za period od 1996. godine do 2007. godine predstavlja nagradu prvoapelantu za bespravnu gradnju. U vezi s tim, ističe i da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se radi o dva objekta - kući i klaonici, i da je poplava bila na klaonici, a iz nalaza vještaka građevinske struke je očigledno da objekt na terenu ne odgovara projektnoj dokumentaciji. Također, drugoapelant smatra da je nepravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je prvoapelant nevin, a kriv samo drugoapelant jer nije srušio bespravno sagrađeni objekt, te naglašava da je i u toku ove godine poplavljen podrum koji je prvoapelant izgradio bez građevinske dozvole, pa po dosadašnjoj sudskoj praksi prvoapelantu se daje mogućnost da ponovo naplati štetu kao i zatezne kamate. Najzad, drugoapelant smatra da se na konkretni slučaj ne mogu primijeniti stavovi koje je Ustavni sud iskazao u svojim odlukama broj AP 1433/06, AP 1757/06 i AP 3013/06, a u kojima se radilo o naknadi štete iz osnova autoodgovornosti i docnja je nastupila u trenutku nastanka štete, tj. na dan otklanjanja štete, odnosno o izuzimanju vozila za vrijeme mobilizacije, gdje je šteta nastupila u trenutku izuzimanje vozila. Sve navedene odluke zasnivaju se na Odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine a u kojoj se, također, radi o šteti nastaloj izuzimanjem vozila za vrijeme mobilizacije, pa je šteta i dospjela danom oduzimanja imovine. Uz odgovor na apelaciju drugoapelant je priložio i Rješenje Republičkog komiteta za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Sarajevo broj 09-335-139/88 od 31. augusta 1988. godine, iz kojeg proizlazi da se prvoapelantu daje prethodna saglasnost na izbor lokacije i na projekt za izgradnju klaonice, te da mu se nalaže da prije puštanja klaonice u rad osigura da objekt ima propisno izgrađeni prostor za smještaj i odmor životinja prije klanja, te da se konfiskati uklanjaju na propisani način. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je ocijenjeno da projektna dokumentacija za klaonicu ispunjava uvjete iz člana 31. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja, kao i uvjete iz Pravilnika o uvjetima koje moraju ispunjavati klaonice, objekti za preradu mesa i mlijeka («Službeni list SRBiH» broj 26/78). Dalje, u obrazloženju je konstatirano da je Veterinarska inspekcija Općine Lištica u zapisniku od 13. jula 1988. godine dala mišljenje o izboru mjesta i podobnosti lokacije za izgradnju klaonice konstatirajući da lokacija odgovara namjeni, te da ispunjava uvjete iz člana 2. Pravilnika o uvjetima koje moraju ispunjavati klaonice, objekti za preradu mesa i mlijeka, a na osnovu čega je zaključeno da je izbor lokacije za klaonicu zadovoljavajući. Najzad, konstatirano je da je predmet prethodno dostavljan i Republičkom komitetu za zdravstvo i socijalnu zaštitu, koji je svojim aktom od 24. augusta 1988. godine dao sanitarne saglasnosti na lokaciju i glavne projekte, te koji je konstatirao da je za objekte zanatskog tipa nadležan općinski organ za poslove zdravstva a na osnovu čega je zaključeno da je sa navedenim Komitetom postignut sporazum o davanju prethodne saglasnosti na izbor lokacije i projekt izgradnje klaonice, a čime je zadovoljen član 33. stav 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja. Na osnovu navedenog, ne može se zaključiti da je ovaj Komitet prilikom izdavanja prethodne saglasnosti pribavljao vodoprivrednu saglasnost u prvoapelantovo ime, a kako to tvrdi drugoapelant u svom odgovoru pozivajući se na navedeno rješenje. Najzad, uz odgovor na apelaciju su priloženi i Prijavni list sa skicom snimanja od 27. aprila 2000. godine za k.č. broj 1577/2, te kopija katastarskog plana za k.č. broj 1577/2.
20. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz drugoapelantove apelacije istakao da smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
21. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz drugoapelantove apelacije istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, za koju je dao valjane razloge, te da smatra da nije povrijedio drugoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Općinski sud je u odgovoru na navode iz drugoapelantove apelacije istakao da iz njegove odluke proizlazi da je ona zasnovana na dokazima provedenim na glavnoj raspravi, pri čijem izvođenju strankama nije bilo uskraćeno niti jedno od prava garantiranih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Općinski sud je ponovio stav iznesen u osporenoj presudi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da je bilo odstupanja od izvedbenog projekta u dijelu septičke jame, dok je klaonica sagrađena na k.č. koju je drugoapelant dodijelio prvoapelantu u svrhu njene izgradnje. Ukazano je i na to da drugoapelant u postupku nije dokazao da je preduzeo mjere protiv prvoapelanta u pogledu radova koji su odstupali od izdate građevinske dozvole. Najzad, Općinski sud je istakao da je drugoapelant uz apelaciju priložio akte koji su doneseni nakon prvostepene presude od 8. januara 2007. godine, i to: Rješenje Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Dn: 696/06 od 5. oktobra 2007. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 120 od 20. juna 2008. godine i Zapisnik o inspekcijskom pregledu od 23. januara 2007. godine, pa ih ovaj sud nije mogao ni ocijeniti, odnosno oni nisu mogli utjecati na njegovu odluku.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju prvoapelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 007-0- Gž-07-000 467 od 20. augusta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 24. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2007. godine. Drugoapelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 900588 07 Rev od 19. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu drugoapelant je primio 27. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2009. godine. Shodno navedenom, slijedi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Prvoapelant osporava presudu Kantonalnog suda, a drugoapelant presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. U suštini, prvoapelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešnog stava da se zatezna kamata obračunava od dana presuđenja, odnosno od dana donošenja prvostepene odluke. Prema njegovom mišljenju, zatezna kamata se dosuđuje od momenta nastanka štete, koja je u njegovom slučaju nastupila 1996. godine.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/09). U navedenim odlukama je izraženo stanovište da se pri određivanju materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, zaključio da je «[…] članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45. Odluke) […]». Imajući u vidu da je ovakvo stanovište izraženo u vezi sa tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Kantonalnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje, tj. isplatu zateznih kamata u slučaju materijalne štete, a koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da i predmetnu odluku donese u skladu sa navedenim odlukama Ustavnog suda, te da se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata u potpunosti poziva na citirani stav. Pri tome, Ustavni sud se rukovodio činjenicom da je, prije svega, potrebno osigurati pravilnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i pravilne primjene materijalnog prava.
32. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud, određujući za početak računanja roka za obračun zakonske zatezne kamate dan donošenja prvostepene presude, a ne dan nastanka materijalne štete, povrijedio prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. U suštini, drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu nedvosmisleno proizlazi da je u konkretnom slučaju o drugoapelantovoj odgovornosti da naknadi štetu prvoapelantu raspravljano pred tri sudske instance. Dalje, ni u jednoj fazi postupka drugoapelantu nije bila uskraćena mogućnost da iznosi činjenice i predlaže dokaze kojim bi bio oslobođen od odgovornosti za štetu koja je nastala prvoapelantu, odnosno da dokazuje eventualno njegov doprinos u nastanku štete. Također, drugoapelant nije bio uskraćen za mogućnost da raspravlja o prijedlozima, činjenicama i dokazima koje je u postupku iznosio prvoapelant. Najzad, drugoapelant u toku cijelog postupka nije osporavao da je njegov organ prvoapelantu izdao odobrenje za građenje i upotrebnu dozvolu, bez prethodno pribavljene vodoprivredne saglasnosti, a što je, prema ocjeni redovnih sudova, u skladu sa relevantnim zakonom važećim u vrijeme izdavanja navedenih dozvola, bila obaveza njegovog organa. Ustavni sud primjećuje da drugoapelant ni u apelaciji ne osporava ovu činjenicu, a na osnovu koje su redovni sudovi i utvrdili njegovu odgovornost, u smislu čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi u tom smislu dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih su ocijenili da je drugoapelant odgovoran da nadoknadi štetu prvoapelantu. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su redovni sudovi u primjeni prava postupali proizvoljno i na način kojim bi drugoapelant bio diskriminiran. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su drugoapelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud konstatira da postoji povreda prava na pravično suđenje kada nadležni sud pri određivanju materijalne štete zateznu kamatu dosuđuje od dana donošenja prvostepene presude, umjesto od dana nastanka štete, a kako je to regulirano relevantnim zakonskim odredbama.
38. Ustavni sud konstatira da ne postoji povreda prava na pravično suđenje kada nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda daju jasne i obrazložene razloge na kojima su utemeljili svoje odluke koje su zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom na osnovu provedenih dokaza, a na koje su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti i nije diskriminirajući.
39. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović