Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3105/09 (Đ. Ž.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Protek roka
- Pritvor
- Nadležnost suda
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3105/09
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3105/09, rješavajući apelaciju Đorđa Ždrale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačke 4. i 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/07 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Ždrale podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/540-1 od 10.
septembra 2009. godine, Rješenja broj X-K-08/540-1 od 4. septembra 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 27. augusta 2009.
godine i Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 11. augusta 2009. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Ždrale podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN- 08/540 od 24. jula 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 10.
jula 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 21. maja 2009.
godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 11. maja 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 30. marta 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 10. marta 2009. godine, Rješenja broj X- KRN-08/540 od 17. februara 2009. godine, Rješenja broj X-KRN- 08/540 od 30. januara 2009. godine i Rješenja broj X-KRN-08/540 od 10. septembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Ždrale podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K- 08/540-1 od 10. septembra 2009. godine, Rješenja broj X-K-08/540-1 od 4. septembra 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 27.
augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 11. augusta 2009.
godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 5. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine i Rješenja broj X-KRN- 08/540 od 19. juna 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Đorđe Ždrale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo «Jamina & Jokić» o.d. iz Istočnog Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) kako slijedi: Rješenja broj X-K-08/540-1 od 10. septembra 2009. godine, Rješenja broj X-K-08/540-1 od 4. septembra 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 27. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 11. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 5. augusta 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine (ukidanje klauzule pravosnažnosti), Rješenja broj X- KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine (prijedlog za određivanje jemstva), Rješenja broj X-KRN- 08/540 od 10. jula 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 21. maja 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 11. maja 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 30. marta 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 10. marta 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 17. februara 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 30. januara 2009. godine, Rješenja broj X-KRN-08/540 od 10. septembra 2008. godine i Rješenja broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Sudu BiH bilo naloženo da ne preduzima bilo kakve radnje u predmetu broj X-K-08/540-1 do okončanja postupka povodom apelacije, zatim da obustavi izvršenje Rješenja Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 4. septembra 2009. godine, te da apelanta pusti na slobodu do konačne odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 13. novembra 2009. godine, a Tužilaštvo BiH 16. novembra 2009. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice predmeta koje se odnose na nadležnost Suda BiH
7. Tužilaštvo BiH je 30. maja 2008. godine Sudu BiH podnijelo zahtjev za uspostavljanje nadležnosti Tužilaštva BiH i Suda BiH za provođenje istrage u krivičnom predmetu Okružnog tužilaštva u Bijeljini broj KTN-111/00 i krivičnom predmetu Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj KTN-13771/05, a protiv više osumnjičenih, uključujući i apelanta, zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 2, krivičnog djela ugrožavanja opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 402. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a sve u vezi sa članom 42. istog zakona, te krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1, krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a u vezi sa članom 54. istog zakona. Tužilaštvo BiH je u zahtjevu istaklo da je, u svrhu nastavljanja istrage u odnosu na navedena krivična djela, potrebno da postoji nadležnost Tužilaštva BiH, a kako bi mogla biti izdata naredba za provođenje istrage, te kako bi se mogli podnositi zahtjevi za izdavanje naredbi Sudu BiH i da bi se mogla podnijeti optužnica u Sudu BiH.
8. Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine sa oznakom «povjerljivo» prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH, te utvrdio da je Sud BiH nadležan za postupanje u krivičnom predmetu koji se vodi pred ovim tužilaštvom prema naredbi o provođenju istrage broj Kt-99/06 od 6. marta 2006. godine protiv osumnjičenih, uključujući i apelanta, a za krivična djela označena u zahtjevu Tužilaštva BiH. Sud BiH je ustanovio svoju nadležnost na osnovu člana 23. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.
9. U pouci o pravnom lijeku naznačeno je da se protiv ovog rješenja žalba može izjaviti Apelacionom vijeću Suda BiH u roku od tri dana od dana njegovog prijema.
10. Iz klauzule pravosnažnosti na Rješenju Suda BiH broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine proizlazi da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 23. juna 2008. godine.
11. Apelantu je rješenje od 19. juna 2008. godine uručeno nakon ekstradicije u BiH. Na ovo rješenje apelant je blagovremeno izjavio žalbu 23. februara 2009. godine.
12. Sudija za prethodni postupak je, pozivajući se na član 182. stav 1. ZKPBiH, Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine stavio van snage klauzulu pravosnažnosti na rješenje Suda BiH o uspostavljanju nadležnosti od 19. juna 2008. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se stavljanjem klauzule pravosnažnosti van snage po službenoj dužnosti daje mogućnost apelantu da na rješenje od 19. juna 2008. godine izjavi žalbu u roku od tri dana. Istog dana apelantov branilac je obaviješten da će se žalba izjavljena 23. februara 2009. godine smatrati blagovremenom.
13. Apelant je na rješenje o ukidanju klauzule pravosnažnosti žalbu izjavio 28. jula 2009. godine.
14. Tužilaštvo BiH je 4. augusta 2009. godine protiv apelanta podnijelo Optužnicu broj KT- 309/08 zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1, 2. i 4. i stav 2. KZRS. Na zahtjev sudije za prethodni postupak, optužnica je istog dana uređena u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela koje se apelantu stavljalo na teret i vraćena sudiji za prethodno saslušanje.
15. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540 od 4. augusta 2009. godine proglasio Sud BiH stvarno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka povodom Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-309/08 od 4. augusta 2009. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da krivično djelo teškog ubistva, koje se stavlja na teret apelantu, izvršeno na način opisan u činjeničnom supstratu optužnice, prema svom biću i prirodi ne ispunjava niti jedan od uvjeta propisanih članom 7. stav 2. tačke a) i b) Zakona o Sudu BiH (prečišćeni tekst, raniji član 13. istog zakona), te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 23. stav 2. ZKPBiH, s obzirom na to da optužnicom nije bilo obuhvaćeno niti jedno drugo krivično djelo ili lice protiv kojeg je pokrenuta istraga tužiočevom naredbom od 6. marta 2006. godine.
16. Apelacioni odjel Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 5. augusta 2009. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu izjavljenu 23. februara 2009. godine na rješenje o preuzimanju nadležnosti od 19. juna 2008. godine. U obrazloženju rješenja je ukazano na član 28. stav 1. ZKPBiH, te istaknuto da je osporeno rješenje predstavljalo formalno očitovanje suda o nadležnosti u formi rješenja umjesto očitovanja «konkludentnim radnjama, kako zakon decidirano predviđa», te da ne može konstituirati pravo na žalbu.
17. Tužilaštvo BiH je 6. augusta 2009. godine izjavilo žalbu na Rješenje broj X-KO-08/540 od 4. augusta 2009. godine kojim je sudija za prethodno saslušanje proglasio nenadležnim Sud BiH za postupanje povodom optužnice od 4. augusta 2009. godine.
18. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje sudije za prethodni postupak od 24. jula 2009. godine, a kojim je ukinuta klauzula pravosnažnosti na rješenju o preuzimanju nadležnosti.
19. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine uvažilo žalbu Tužilaštva BiH od 6. augusta 2009. godine, te ukinulo rješenje sudije za prethodno saslušanje od 4. augusta 2009. godine, kojim je Sud BiH proglašen stvarno nenadležnim za postupanje i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je sudija za prethodno saslušanje propustio da zatraži od Tužilaštva BiH da uredi optužnicu u pogledu utvrđivanja stvarne nadležnosti Suda BiH iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, koja je uvjetna nadležnost i mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju.
20. Sudija za prethodno saslušanje, postupajući povodom rješenja Vijeća Suda BiH od 10. augusta 2009. godine, dostavio je Tužilaštvu BiH na uređenje optužnicu podnesenu 4. augusta 2009. godine.
21. Sudija za prethodno saslušanje je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 18. augusta 2009. godine, odlučujući povodom uređene optužnice, na osnovu člana 228. stav 1. i člana 28. stav 1. ZKPBiH, Sud BiH ponovo proglasio stvarno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka protiv apelanta zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1, 2. i 4. i stav 2. KZRS.
22. Vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH na rješenje sudije za prethodno saslušanje od 18. augusta 2009. godine, Rješenjem broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine uvažilo žalbu, te preinačilo osporeno rješenje i Sud BiH proglasilo stvarno nadležnim za postupanje u krivičnom predmetu protiv apelanta. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je način izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret izazvao strah i nesigurnost građana, te nepovjerenje u institucije vlasti nadležne da osiguraju njihovu zaštitu, zatim da s ciljem opće sigurnosti postoji potreba za uključivanje državnog nivoa u rasvjetljivanje neriješenih ubistava koja prelaze okvire lokalnog nivoa jer se radi o organiziranom kriminalu. Najzad, ukazano je i na to da je pri utvrđivanju nadležnosti zanemaren apelantov profil ličnosti, tj. da je lišen slobode prema potjernici, da je već osuđivan za krivično djelo ubistva, da se sumnjiči i povezuje sa većim brojem ubistava lica koja su bila vlasnici firmi ili lica iz privrednog i političkog života, kao i drugih krivičnih djela izvršenih na području RS i Federacije BiH. S obzirom na to da se strah građana vezuje za apelantov profil ličnosti i njegovu povezanost sa organiziranim kriminalom, a da se zbog takvog kriminala BiH svrstava u zemlje visokog rizika, štetne posljedice se ogledaju u izostalim finansijskim ulaganjima.
23. Sudija za prethodno saslušanje je 31. augusta 2009. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj KT-309/08 od 14. augusta 2009. godine protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. KZRS.
Činjenice koje se odnose na pritvor
24. Sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 10. septembra 2008. godine apelantu odredio pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH, a koji je prema ovom rješenju mogao trajati najduže jedan mjesec, a računao se od dana i sata lišenja slobode. Iz uvoda rješenja proizlazi da se pritvor određuje u predmetu koji se vodi protiv apelanta zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 2. KZRS i dr., a iz obrazloženja rješenja da je pritvor određen za ovo, te krivično djelo ugrožavanja opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 402. stav 1. istog zakona.
25. Sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 30. januara 2009. godine, na osnovu člana 291. stav 1. ZKPBiH, a zbog očigledne greške u pisanju, ispravio svoje Rješenje o određivanju pritvora apelantu broj X-KRN-08/540 od 10. septembra 2008. godine, na način da se u uvodu rješenja dodaje i: «…krivičnog djela ugrožavanje opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 402. stav 1. KZ RS, sve u vezi sa članom 42. istog zakona i krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH i krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. a u vezi sa članom
54. KZ FBiH», te da se u obrazloženju rješenja u prvoj rečenici iza riječi: «a sve u vezi sa članom
42. Krivičnog zakona RS» dodaje: «i krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH i krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1., a u vezi sa članom 54. istog zakona».
26. Apelantu su Rješenje o određivanju pritvora broj X-KRN-08/540 od 10. septembra 2008. godine i rješenje o njegovoj ispravci od 30. januara 2009. godine uručeni prilikom ekstradicije u BiH. Apelant je 16. februara 2009. godine na ova rješenja izjavio pojedinačne žalbe.
27. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 17. februara 2009. godine odbilo kao neosnovane žalbu na rješenje o određivanju pritvora i žalbu na rješenje o ispravci rješenja o određivanju pritvora.
28. Apelant je 18. februara 2009. godine podnio zahtjev za puštanje na slobodu. U zahtjevu je istaknuto da je, prema rješenju koje je postalo pravosnažno 17. februara 2009. godine, pritvor određen najduže jedan mjesec od dana i sata lišenja slobode. S obzirom na to da je slobode lišen 17. januara 2009. godine u Njemačkoj, da nije doneseno rješenje kojim mu je pritvor produžen, to je rok trajanja pritvora prema navedenom rješenju istekao. Sudija za prethodni postupak je na apelantov zahtjev odgovorio dopisom u kojem je istaknuto da apelantov zahtjev ne sadrži nove činjenice i okolnosti, pa da, u skladu sa članom 131. stav 5. ZKPBiH, nije potrebno donositi posebno rješenje o zahtjevu za ukidanje pritvora. Dalje, u skladu sa članom 430. stav 3. ZKPBiH, istaknuto je da će vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru u SR Njemačkoj biti uračunato u eventualno izrečenu kaznu. Najzad, istaknuto je da je pritvor određen rješenjem od 10. septembra 2008. godine počeo teći od momenta kada su domaći organi gonjenja apelanta lišili slobode, a što je i navedeno u izreci rješenja o određivanju pritvora od 10. septembra 2008. godine. Na apelantovo ponovno obraćanje da se povodom njegovog zahtjeva donese rješenje, odgovoreno je na isti način.
29. Vijeće Suda BiH je, na prijedlog Tužilaštva BiH, nakon održane javne sjednice, Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 10. marta 2009. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel) broj X-KRN-08/540 od 30. marta 2009. godine, apelantu produžilo pritvor za još dva mjeseca, tako da je pritvor prema ovom rješenju mogao trajati do 12. maja 2009. godine.
30. Vijeće Suda BiH je, bez održavanja ročišta, postupajući na prijedlog Tužilaštva BiH, Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 11. maja 2009. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjela broj X-KRN-08/540 od 21. maja 2009. godine, produžilo pritvor apelantu za još tri mjeseca, tako da je pritvor prema ovom rješenju mogao trajati do 12. augusta 2009. godine.
31. Apelant je 26. juna 2009. godine podnio prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jemstva. Uz zahtjev je dostavljen i dopis Državnog tužilaštva iz Frankfurta u Njemačkoj upućen Tužilaštvu BiH iz kojeg je vidljivo da postupak ekstradicije za druga krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, a za koja mu je također određen i pritvor, nije okončan.
32. Sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 10. jula 2009. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Suda BiH broj X-KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine, bez održavanja ročišta, a nakon dostavljanja prijedloga Tužilaštvu BiH koje se s njim nije saglasilo, odbio kao neosnovan apelantov prijedlog da mu se ukine pritvor i odredi jemstvo.
33. Sud BiH je dopisom od 7. augusta 2009. godine zatražio od Tužilaštva BiH da podnese prijedlog za produženje pritvora u smislu člana 135. stav 4. ZKPBiH, a zbog toga što u roku od osam dana od dana kada je podnijeta optužnica Sud BiH neće moći donijeti odluku u smislu člana
228. ZKPBiH (potvrditi ili odbiti optužnicu u cjelini ili u pojedinim tačkama).
34. Kolegij tužilaca Tužilaštva BiH na sastanku održanom 7. augusta 2009. godine usvojio je Izjavu povodom prijedloga Tužilaštva BiH broj KT-309/08 iz koje proizlazi da je istraga u odnosu na apelanta okončana, te da je prikupljeno dovoljno dokaza koji potkrepljuju osnove sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 2. KZRS, te da ne postoje dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje u pogledu ostalih krivičnih djela koja su bila predmet istrage. U zahtjevu za produženje pritvora upućenom Sudu BiH istog dana, Tužilaštvo BiH se pozvalo na član 135. stav 4. i član 132. stav 2. tačka a) ZKPBiH.
35. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 11. augusta 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjela broj X-KO-08/540-1 od 27. augusta 2009. godine, apelantu produžilo pritvor za dva mjeseca, tako da je pritvor prema ovom rješenju mogao trajati do 11. oktobra 2009. godine. U uvodu rješenja označeno je da se pritvor određuje zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1, 2. i 4. i stav 2. KZRS. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti propisani članom 135. stav 4. ZKPBiH, s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora, da je Tužilaštvo BiH dostavilo obrazloženi prijedlog za produženje pritvora uz koji je dostavljena jednoglasna izjava Kolegija Tužilaštva BiH, u kojoj je izražen stav da istragu treba okončati u roku od tri mjeseca, te su navedene mjere koje treba preduzeti, kao i da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji se može svrstati u izuzetno složene predmete i da Tužilaštvo BiH konstantno nailazi na poteškoće u realizaciji istrage. U pogledu postojanja osnovane sumnje, istaknuto je da su nadležna vijeća ovog suda u više navrata utvrdila osnovanu sumnju, a da je sud ovom prilikom posebno ocijenio saglasne iskaze svjedoka J. D. i Đ. N. iz kojih proizlazi da je, između ostalih, apelant bio organizator i izvršilac ubistva, a koji su detaljno opisali i način organizacije i izvršenja navedenog krivičnog djela. Potvrdu za navode ova dva svjedoka sud je našao i u nalazu Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu iz kojeg proizlazi da je sa velikom vjerovatnoćom utvrđeno da DNK materijal koji potječe sa tragova krivičnog djela pripada apelantu. Sve navedeno dovedeno je u vezu i sa činjenicom da je apelant od 5. juna 2000. godine do 12. juna 2000. godine koristio zatvorske pogodnosti i nije bio u zatvoru, što proizlazi iz izvještaja dežurnog u KPZ Kula, a krivično djelo je počinjeno 7. juna 2000. godine, pa je zaključeno da se apelant u cijelosti može dovesti u vezu sa vremenom i mjestom izvršenja krivičnog djela. Postojanje posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ocijenjeno je s obzirom na činjenicu da iz spisa proizlazi da je apelant izbjegavao krivično gonjenje, odnosno uručenje poziva, a što potvrđuju službene zabilješke ovlaštenih službenih lica sačinjene 26. i 28. augusta 2008. godine, te da je apelant slobode lišen prema međunarodnoj potjernici, kao i da je prilikom lišavanja slobode utvrđeno da se koristio lažnim identitetom. Također, utvrđeno je da je apelant imao pasoš Republike Hrvatske izdat na lažno ime, kojim se koristio prilikom kretanja u inostranstvu. Na osnovu navedenog zaključeno je da postoji opasnost od apelantovog bjekstva, odnosno da je opravdana bojazan da bi apelant, ako bi se našao na slobodi, mogao pobjeći, sakriti se, ili na drugi način postati nedostupan organima gonjenja. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni odjel je istakao da je Sud BiH proglašen stvarno nadležnim za postupanje u apelantovom predmetu rješenjem od 25. augusta 2009. godine, pa da je irelevantno razmatrati navode u pogledu nadležnosti i apelantov prigovor da se produženje pritvora, nakon donošenja rješenja o nenadležnosti od 4. augusta 2009. godine, ne može smatrati radnjom za koju postoji opasnost od odlaganja. Dalje, Apelacioni odjel je zaključio da 11. augusta 2009. godine, kada je doneseno rješenje o produženju pritvora, nije postojala podnesena optužnica, odnosno da je u ovom periodu Tužilaštvo BiH postupalo prema uputama sudije za prethodno saslušanje na uređenju optužnice, pa je novu uređenu optužnicu podnijelo tek 14. augusta 2009. godine. Istaknuto je i da podnošenje optužnice ne znači da je istraga okončana, usprkos članu 225. stav 1. ZKPBiH, budući da sudija za prethodno saslušanje optužnicu može odbiti u cjelini ili u pojedinim tačkama, a u takvom slučaju tužilac i dalje može nastaviti istragu. Na osnovu navedenog zaključeno je da je Vijeće Suda BiH, odlučujući o pritvoru prema pravilima koja važe za pritvor u istrazi, postupalo na jedini mogući način.
36. Sudija za prethodno saslušanje je Rješenjem broj X-K-08/540-1 od 4. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 10. septembra 2009. godine, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH za produženje pritvora iz optužnice potvrđene 31. augusta 2009. godine, apelantu produžio pritvor zbog razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, a koji prema ovom rješenju može trajati najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 4. septembra 2012. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ocijenjena prije svega na osnovu činjenice da je optužnica protiv apelanta za krivično djelo za koje se tereti potvrđena. U vezi s tim, istaknuto je da se u ovoj fazi osnovana sumnja zasniva na ukupnoj dokaznoj snazi svih predloženih dokaza, a ne samo na eventualnom saslušanju svjedoka koje je apelant predložio. Zaključeno je da predočeni materijalni dokazi kao i izjave brojnih svjedoka o mjestu i vremenu izvršenja predmetnog krivičnog djela nesumnjivo upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U pogledu posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH zaključeno je da oni i dalje postoje, te su ponovljeni razlozi iz rješenja od 11. augusta 2009. godine. Pri tome, posebno je ukazano na to da je ocijenjena činjenica da je apelant uspio pribaviti državljanstvo i pasoš Republike Hrvatske na osnovu lažnog identiteta, a zbog čega je realno i objektivno očekivati da opet lako može doći do lažnog identiteta, a što sve ukazuje na opasnost od bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. Dalje, zaključeno je da je irelevantno saslušanje svjedoka odbrane u pogledu ocjenjivanja opasnosti od bjekstva. Najzad, ocijenjeno je da se u ovoj fazi postupka samo mjerom pritvora može osigurati nesmetano vođenje postupka. Vijeće Suda BiH je u obrazloženju rješenja istaklo da žalbenim navodima nisu dovedene u pitanje ocjene sudije za prethodno saslušanje u pogledu postojanja općih i posebnih uvjeta za određivanje pritvora. U pogledu žalbenog prigovora o zakonitosti pribavljanja dokaza DNK analize, istaknuto je da se on može osporavati kroz prethodne prigovore na optužnicu. Neosnovanim je ocijenjen i žalbeni prigovor da je povrijeđeno pravo jednakosti u postupku jer nisu saslušani svjedoci koje je apelant predložio. Vijeće je u cjelini podržalo stav sudije za prethodni postupak da njihovo saslušanje ne bi doprinijelo drugačijem zaključku o postojanju opasnosti od apelantovog bjekstva. Najzad, Vijeće se saglasilo sa zaključkom sudije za prethodni postupak da se samo mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo u ovoj fazi postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
37. Apelant smatra da su mu svim osporenim rješenjima Suda BiH, kojima se odlučivalo o njegovom pritvoru, odnosno kojima se odlučivalo o stvarnoj nadležnosti Suda BiH, povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, smatra da je u njegovom slučaju povrijeđen princip zabrane retroaktivne primjene prava.
38. Apelant smatra da su Sud BiH i Tužilaštvo BiH u postupku protiv njega postupali kao nenadležni sud i tužilaštvo, a zbog činjenice da je Rješenje Suda BiH broj X-KRO-08/540 od 19. juna 2008. godine, kojim je ustanovljena nadležnost Suda BiH, postalo pravosnažno tek 5. augusta 2009. godine, kada je najzad odlučeno o njegovoj žalbi na ovo rješenje. Apelant osporava i postupak koji je prethodio donošenju ovog rješenja jer mu nije bila data mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva BiH, te ističe da je rješenje doneseno sa oznakom «povjerljivo», odnosno, prema apelantovom mišljenju, tajno. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je nezakonit pritvor koji mu je određen i produžavan rješenjima donesenim u periodu od 10. septembra 2008. godine pa do 21. maja 2009. godine jer nije postojalo pravosnažno rješenje kojim je ustanovljena nadležnost Suda BiH za postupanje u predmetu protiv njega.
39. Dalje, apelant smatra da je Rješenjem Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine, kojim je konačno ustanovljena nadležnost Suda BiH, povrijeđen princip dvostepenosti, presumpcija nevinosti, te da mu je onemogućeno da se izjasni o navodima Tužilaštva BiH.
40. Apelant smatra da je u njegovom slučaju prekršen i princip zabrane retroaktivne primjene zakona jer mu se na teret stavlja krivično djelo koje je počinjeno 7. juna 2000. godine, a pravna kvalifikacija djela je određena prema Krivičnom zakonu RS koji u to vrijeme nije bio donesen. Također, apelant smatra da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, te pravo na odbranu, te da je o njegovom prijedlogu za određivanje jemstva, suprotno zakonu, odlučeno bez održavanja rasprave, iako je sud donošenjem rješenja priznao da se radi o novoj činjenici.
41. Apelant osporava ispravnost svih rješenja o određivanju pritvora zbog činjenice da niti jedno od njih u izreci ne sadrži činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela koje mu se stavlja na teret, a što je suprotno članu 134. stav 2. ZKPBiH. U vezi s tim, ističe da su u uvodu svih rješenja pobrojana četiri krivična djela, a da je on ekstradiran za samo jedno od njih, iako mu se, u skladu sa ZKPBiH i članom 14. Evropske konvencije o ekstradiciji, može suditi samo za djelo za koje je ekstradiran.
42. Apelant osporava i početak računanja pritvora, te ističe da ZKPBiH ne pravi razliku između toga da li su lišavanje slobode preduzeli domaći ili inostrani organi, kao i da Evropski sud, ocjenjujući «razuman rok», za početak perioda uvijek uzima dan i sat lišenja slobode, ne praveći razliku između toga da li su lišavanje slobode preduzeli domaći ili inostrani organi.
43. Apelant smatra da je Sud BiH pri donošenju svih rješenja o pritvoru ocjenjivao samo razloge i dokaze koje je predočilo Tužilaštvo BiH, da su sva rješenja o određivanju pritvora zasnovana na identičnim razlozima, te da Sud BiH uopće nije ocijenio postojanje razloga u vrijeme kad je pritvor produžavao već je produženje pritvora zasnivao na ranijim okolnostima zbog kojih je pritvor određen. Apelant posebno osporava način na koji je utvrđena opasnost od bjekstva.
44. Apelant smatra da mu pritvor određen rješenjem od 11. augusta 2009. godine nije mogao biti određen prema pravilima za određivanje pritvora u istrazi, jer je već bila podnesena optužnica protiv njega, kao i zbog činjenice da je istraga već bila okončana, a što je potvrdilo samo Tužilaštvo BiH u svojoj izjavi od 7. augusta 2009. godine.
45. Najzad, apelant ističe da su u sastavu Vijeća Suda BiH i Vijeća Apelacionog odjela, koja su odlučivala o pritvoru protiv njega, konstantno učestvovali kao izvjestioci i članovi vijeća iste sudije koje su se više trudile da opravdaju svoje ranije odluke nego da profesionalno, nepristrano i stručno odluče, kako o nadležnosti Suda BiH, tako i o pritvoru protiv njega.
b) Odgovor na apelaciju
46. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, a u pogledu navoda koji se tiču zakonitosti pritvora, istakao da je na te navode već odgovoreno u rješenju od 17. februara 2009. godine, te da je rješenje o ispravci rješenja o određivanju pritvora bilo potrebno donijeti samo u svrhu valjane realizacije postupka ekstradicije. Također, Sud BiH je ostao pri svom stavu o početku računanja pritvora, te istakao da je na ove navode, kao i navode da je kasnijim rješenjem promijenjena izreka prethodnog rješenja o početku računanja pritvora, odgovorio u rješenju od 30. marta 2009. godine. Najzad, u pogledu navoda da pritvor određen rješenjem od 11. augusta 2009. godine nije mogao biti određen prema pravilima o pritvoru u istrazi, Sud BiH se pozvao na razloge iznesene u rješenju od 27. augusta 2009. godine.
47. Sud BiH je u pogledu navoda iz apelacije o uspostavljanju nadležnosti za postupanje u apelantovom predmetu istakao da ovaj sud, u skladu sa članom 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, mora u svakom konkretnom slučaju da utvrdi da li su nastupile posljedice propisane navedenim članom. Vijeće Suda BiH je pogriješilo donošenjem rješenja od 19. juna 2008. godine o uspostavljanju nadležnosti jer za njegovo donošenje nisu postojali zakonski razlozi. Također, Apelacioni odjel Suda BiH je Rješenjem broj X-KRO-08/540 od 25. augusta 2009. godine ustanovio nadležnost Suda BiH da postupa u predmetu protiv apelanta, a da pri tom nije uzeo u obzir rješenje od 19. juna 2008. godine.
48. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je njegovo postupanje u konkretnom predmetu zasnovano na pozitivnim zakonskim propisima Bosne i Hercegovine, vezano za podnošenje prijedloga za uspostavljanje nadležnosti i prijedloga za određivanje pritvora i izdavanje naredbe o raspisivanju potjernice. S obzirom na to da su predmet apelacije odluke Suda BiH kojim su navodno povrijeđena ljudska prava, Tužilaštvo BiH je zaključilo da ne može sebi uzeti za pravo da svojom argumentacijom ocjenjuje njihovu zakonitost.
V. Relevantni propisi
49. Krivični zakon Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi:
Teško ubistvo Član 149.
(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način, 2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih naročito niskih pobuda, (...)
4) ko drugog liši života i pri tom umišljajno dovede u opasnost živote više lica, (...)
(2) Kazna iz stava 1. ovog člana primijenit će se i kada je lišenje života izvršeno organizirano ili po narudžbi.
50. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 131.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(...)
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća, o čemu će obavijestiti stranke i branioca. (...) Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (...)
Član 135.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav [7]), po obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće Apelacionog odjela Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu tužioca, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće Apelacionog odjela Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225. stav 3). O žalbi protiv rješenja vijeća o produženju pritvora odlučuje vijeće Apelacionog odjela. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) Ako se do isteka rokova iz st. 1-4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(...)
Član 226.
Podizanje optužnice (1) Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.
(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 228.
Odlučivanje o optužnici (1) Odmah po prijemu optužnice sudija za prethodno saslušanje ispitat će da li je Sud nadležan, da li postoje okolnosti iz člana 224. stav (1) tačka d) ovog zakona, te da li je optužnica propisno sastavljena (član 227. ovog zakona). Ukoliko Sud nađe da optužnica nije propisno sastavljena, postupit će u skladu sa članom 148. st. (3) i (4) ovog zakona.
VI. Dopustivost
51. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
52. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
53. U skladu sa članom 16. stav 4. tačke 4. i 14. Pravila Ustavnog suda:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
[...] (14) apelacija je preuranjena.
Dopustivost u odnosu na rješenje o određivanju pritvora i rješenja o produženju pritvora donesena u periodu od 10. septembra 2008. godine do 21. maja 2009.
godine, te rješenje o odbijanju prijedloga o određivanju jemstva od 10. i 24. jula 2009. godine
54. Ustavni sud je utvrdio da je apelantu Rješenje broj X-KRN-08/540 od 17. februara 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba na rješenje o određivanju pritvora od 10. septembra 2008. godine i rješenje o ispravci ovog rješenja od 30. januara 2009. godine, uručeno 18. februara 2009. godine. Rješenje broj X-KRN-08/540 od 30. marta 2009. godine, kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o produženju pritvora od 10. marta 2009. godine, uručeno je apelantu 8. aprila 2009. godine. Rješenje broj X-KRN-08/540 od 21. maja 2009. godine, kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o produženju pritvora od 11. maja 2009. godine, uručeno je apelantu 26. juna 2009. godine, a Rješenje broj X-KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba na rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje jemstva, uručeno je 24. jula 2009. godine. Apelant se na povredu prava na pravično suđenje, prava na slobodu i sigurnost ličnosti, te prava na žalbu u odnosu na navedena rješenja pozvao u apelaciji koju je uložio 6. oktobra 2009. godine, tj. nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporena rješenja.
55. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju
56. Apelant osporava Rješenje broj X-08/540-1 od 10. septembra 2009. godine, Rješenje broj X-K-08/540-1 od 4. septembra 2009. godine, Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 27. augusta 2009. godine, Rješenje broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine, Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 11. augusta 2009. godine, Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine, Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 5. augusta 2009. godine, Rješenje broj X-KRN-08/540 od 24. jula 2009. godine i Rješenje broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine, a kojim je odlučivano o produženju pritvora protiv apelanta i stvarnoj nadležnosti Suda BiH, zbog povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
57. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
58. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, samo donesena procesna rješenja kojima je protiv apelanta određen, odnosno u više navrata produžavan pritvor, te procesna rješenja kojim je utvrđena stvarna nadležnost Suda BiH za postupanje u apelantovom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
59. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja o produženju pritvora, te rješenja o stvarnoj nadležnosti.
60. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je navedenim osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na žalbu garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je opseg ovog člana u osnovi određen konceptom «krivično djelo», «sud» i riječima «osuda i kazna». U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta je u toku, a rješenja koja apelant osporava ne predstavljaju konačne odluke kojim je «sud» zbog «krivičnog djela» utvrdio «osudu i kaznu» u odnosu na koju bi apelant mogao da ističe žalbu, odnosno da traži preispitivanje činjeničnih i pravnih pitanja.
61. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, istaknuti u odnosu na navedena osporena rješenja.
62. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na rješenja o produženju pritvora donesena u periodu od 11. augusta 2009. godine do 10. septembra 2009. godine
63. Apelant osporava Rješenje Apelacionog odjela broj X-08/540-1 od 10. septembra 2009. godine, doneseno povodom njegove žalbe na rješenje o produženju pritvora od 4. septembra 2009. godine, te Rješenje Apelacionog odjela broj X-KO-08/540-1 od 27. augusta 2009. godine, doneseno povodom njegove žalbe na rješenje o produženju pritvora od 11. augusta 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelantu su uručena 10. septembra 2009. godine, odnosno 28. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
64. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
65. Apelant smatra da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
66. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom:
(…)
c) zakonito hapšenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoji valjan razlog da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
67. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti jer izreke navedenih rješenja ne sadrže činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela koje mu se stavlja na teret, a što je suprotno članu 134. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH prilikom njihovog donošenja ocijenio samo razloge i dokaze koje je predočilo Tužilaštvo BiH, da su sva rješenja o određivanju pritvora zasnovana na identičnim razlozima, te da Sud BiH uopće nije ocijenio postojanje razloga u vrijeme kad je pritvor produžavao već je produženje pritvora zasnivao na ranijim okolnostima zbog kojih je pritvor određen. Apelant posebno osporava način na koji je utvrđena opasnost od bjekstva, te ističe da je sud neopravdano odbio da sasluša svjedoke koje je predlagao na postojanje opasnosti od bjekstva. Najzad, apelant smatra da mu je pritvor o kojem je konačno odlučeno rješenjem od 27. augusta 2009. godine produžen suprotno zakonu, prema pravilima o pritvoru u istrazi, iako je u trenutku odlučivanja o produženju pritvora postojala podnesena a nepotvrđena optužnica protiv njega, kao i da je istraga bila okončana, a što je priznalo i samo Tužilaštvo BiH.
68. Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
69. Ustavni sud podsjeća na to da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenih rješenja kojim je apelantu produžavan pritvor prema prijedlogu Tužilaštva BiH proizlazi da je ispitivano postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja oba osporena rješenja, i uz činjenicu «da su je u više navrata nadležna vijeća ovog suda utvrdila», a kako je to konstatirano u rješenju Vijeća Suda BiH od 11. augusta 2009. godine. Pri tome, u oba rješenja ukazano je na dokaze koje je sud ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje, ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te najzad, data su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvatanju. Apelant u apelaciji ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da ove dokaze osporava ili da se o njima izjasni, kao i da je sud eventualno odbio da provede neki od dokaza koje je nudio, a kojim bi se opovrglo postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. U tom smislu, apelant ni u apelaciji ne nudi dokaze koji bi doveli u sumnju ocjenu suda iz osporenih rješenja o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zbog kojeg mu je pritvor produžen. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su sudovi pri produženju pritvora ocijenili i postojanje opasnosti od bjekstva, kao posebnog uvjeta. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ocijenjena činjenica da je apelant bio u bjekstvu, da je uhapšen prema međunarodnoj potjernici, da se služio lažnim identitetom za koji je pribavio i putnu ispravu. Pri tome, posebno je ukazano na to da postoji osnovana bojazan da bi apelant, pošto je to već jednom uspio, ponovo mogao da pribavi lažni identitet i lične i putne isprave, ako bi bio pušten na slobodu. Na osnovu navedenog zaključeno je da i dalje postoji opasnost od bjekstva, pa je apelantov prijedlog da se saslušaju svjedoci koji bi trebali potvrditi da se nije nalazio u bjekstvu pred organima krivičnog gonjenja ocijenjen kao irelevantan za ocjenu postojanja opasnosti od bjekstva. Apelant u apelaciji ne navodi da je, izuzev saslušanja svjedoka na navedenu okolnost, a što je sud odbio uz jasne i obrazložene razloge, nudio dokaze kojim bi opovrgao postojanje opasnosti od bjekstva, odnosno da je sud odbio da provede i ocijeni takve dokaze. U tom smislu, apelant ni u apelaciji ne nudi dokaze koji bi doveli u pitanje ocjenu suda o postojanju opasnosti od bjekstva, odnosno dokaze koji bi doveli u sumnju daljnje postojanje opasnosti od bjekstva.
70. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da se prilikom donošenja osporenih rješenja o produženju pritvora sud nije upuštao u ocjenu postojanja razloga u vrijeme njihovog donošenja, odnosno da je svoje odluke zasnivao na identičnim razlozima.
71. U pogledu apelantovih navoda da osporena rješenja u izrekama ne sadrže činjenični opis i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela zbog kojih mu je pritvor produžen, Ustavni sud primjećuje da članom 134. stav 2. ZKPBiH nije propisano da dispozitiv rješenja mora da sadrži naziv krivičnog djela za koje se pritvor određuje. Osim toga, u uvodu osporenih rješenja označeno je krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1, 2. i 4. i stav 2. KZRS, a iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Tužilaštvo BiH prijedlog za produženje pritvora podnosilo u odnosu na identično krivično djelo, te da je postojanje osnovane sumnje i opasnosti od bjekstva ocijenjeno u odnosu na navedeno krivično djelo. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
72. Najzad, apelant navodi da mu pritvor o kojem je konačno odlučeno rješenjem od 27. augusta 2009. godine nije mogao biti produžen prema pravilima za produženje pritvora u istrazi jer je istraga bila okončana i postojala je podnesena, a nepotvrđena optužnica. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je u pogledu identičnog navoda istaknutog u žalbi Apelacioni odjel u osporenom rješenju od 27. augusta 2009. godine istakao da je u vrijeme kada je odlučivano o apelantovom pritvoru (11. augusta 2009. godine) Tužilaštvo BiH postupalo prema uputama sudije za prethodno saslušanje za uređenje optužnice, koja je podnesena tek 14. augusta 2009. godine, a iz čega proizlazi da optužnica formalnopravno nije bila potvrđena, niti je mogla biti dostavljena osumnjičenom i njegovom braniocu. U istom rješenju istaknuto je i da samo podnošenje optužnice ne znači da je istraga okončana, budući da sudija za prethodni postupak optužnicu može odbiti u cjelini ili u pojedinim tačkama, a u takvom slučaju tužilac i dalje može nastaviti istragu, prikupljati nove dokaze, te nakon toga podnijeti novu ili izmijenjenu optužnicu. S obzirom na to da apelant u apelaciji ne nudi dokaze kojim bi navedeni stavovi bili dovedeni u pitanje, Ustavni sud je zaključio da su navodi iz apelacije i u ovom dijelu neosnovani.
73. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
74. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je sud pri odlučivanju o produženju pritvora, rukovodeći se relevantnim zakonskim odredbama, ocijenio postojanje općih i posebnih uvjeta za produženje pritvora na osnovu dokaza koji su mu bili predočeni i čije postojanje nije dovedeno u sumnju ili osporeno u momentu donošenja odluke o produženju pritvora.
75. Na osnovu člana 16. stav 4. tačke 4. i 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović