Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3793/08 (Ž. K.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3793/08
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3793/08, rješavajući apelaciju Živorada Krčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Živorada Krčića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041182 08 P.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 041182 08 P, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske da Živoradu Krčiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Živorad Krčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 041182 08 P. Apelant je podnio i zahtjev da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati pravična naknada.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 12. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor dostavio 24. aprila 2009. godine, a Okružni sud 27. marta 2009. godine.
4. Ustavni sud je 2. aprila 2010. godine, te 12. maja 2010. godine od Osnovnog suda zatražio da mu dostavi na uvid predmetni spis. Osnovni sud je dostavio kopiju cjelokupnog spisa 14. juna 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 1. juna 2009. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem generalnog direktora preduzeća «Vitaminka» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) broj D-8/97 od 24. novembra 1997. godine protiv apelanta je pokrenut disciplinski postupak zbog povrede radne dužnosti.
8. Disciplinska komisija tužene je Rješenjem broj D-8/97 od 5. decembra 1997. godine apelantu izrekla disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa zbog toga što je počinio težu povredu radne dužnosti, propisanu članom 13. tačke 5, 32. i 40. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene. Upravni odbor tužene je Rješenjem broj 12/98 od 19. marta 1998. godine odbio apelantov prigovor na ovo rješenje.
9. Apelant je 13. januara 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, koja je zavedena pod brojem RS-8/98. Apelant je tražio da se poništi Rješenje Disciplinske komisije tužene broj D-8/97 od 5. decembra 1997. godine, te da ga tužena vrati na radno mjesto poslovođe u proizvodnom sektoru sa svim pravima iz radnog odnosa, a sve u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude.
10. Osnovni sud je u periodu od 25. februara 1998. godine do 1. decembra 1998. godine zakazao i održao šest ročišta, te 1. decembra 1998. godine donio Presudu broj RS-8/98. Navedenom presudom apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. U obrazloženju presude je istaknuto da je tužena protiv apelanta pokrenula disciplinski postupak nakon proteka roka od 15 dana, propisanog članom 22. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, s obzirom na to da je lice ovlašteno za pokretanje disciplinskog postupka za povredu i učinioca saznalo 31. oktobra 1997. godine, a zahtjev je podnesen 21. novembra 1997. godine. Dalje, konstatirano je da u toku disciplinskog postupka nije sa preciznošću utvrđeno kako je apelant zloupotrijebio svoj položaj, odnosno kako je pribavio za sebe protivpravnu korist, te da nije dokazano da je imao namjeru da tuženoj nanese štetu.
11. Apelantu i tuženoj je presuda Osnovnog suda od 1. decembra 1998. godine uručena 25. maja 1999. godine. Protiv ove presude tužena je 1. juna 1999. godine izjavila žalbu. Apelant je odgovorio na žalbu 16. juna 1999. godine. Cjelokupan spis je 16. jula 1999. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o žalbi.
12. Okružni sud je Rješenjem broj Ž-145/99 od 4. februara 2000. godine uvažio žalbu tužene i presudu Osnovnog suda od 1. decembra 1998. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepena presuda ukinuta zbog razloga utvrđenih članom 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je prvostepenom sudu naloženo da u ponovnom postupku pozove apelanta da uredi tužbu tako što će uz navedene zahtjeve podnijeti i zahtjev za poništenje konačnog akta tužene, a koji je donesen povodom prigovora izjavljenog na rješenje tužene od 5. decembra 1997. godine. Najzad, Osnovnom sudu je naloženo da u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosio na uspostavljanje prava iz radnog odnosa pravilno utvrdi činjenično stanje, te pravilnom primjenom materijalnog prava odluči o svim dijelovima podnesenog zahtjeva koji su obuhvaćeni spornim periodom.
13. Apelantu i tuženoj je rješenje Okružnog suda dostavljeno 24. februara 2000. godine, uz obavijest da se zakazuje ročište za 15. mart 2000. godine. Predmetu je dodijeljen broj RS-55/00.
14. Apelant je precizirani tužbeni zahtjev, u skladu sa uputama iz rješenja Okružnog suda, predao na ročištu zakazanom 15. marta 2000. godine. Na navedeno ročište nije pristupila uredno obaviještena tužena. Ročište je odloženo za 28. mart 2000. godine. Na ročištu održanom 28. marta 2000. godine tužena je zatražila da se ročište odgodi jer joj nije dostavljen apelantov podnesak od 14. marta 2000. godine. Apelant je na ročištu saslušan u svojstvu svjedoka. Ročište je odloženo za 24. april 2000. godine, a tuženoj je naloženo da u roku od 15 dana dostavi izjašnjenje na precizirani tužbeni zahtjev, kao i na apelantove navode iznesene na održanom ročištu, te da se izjasni u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na visinu štete. Na ročištu održanom 25. aprila 2000. godine, zbog izmijenjenog sastava vijeća, rasprava je održana iznova. Apelantu je naloženo da u roku od osam dana dostavi pismeno finansijsko obrazloženje u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Ročište je odloženo na neodređeno vrijeme. Podneskom od 3. jula 2000. godine apelant je zatražio da se odredi vještačenje jer je tužena prigovorila podacima o visini tužbenog zahtjeva koje je predočio. Također, istim podneskom apelant je zatražio donošenje djelimične presude kojom bi bili ukinuti akti tužene vezani za njegov radnopravni status, a da se o ostalim zahtjevima naknadno odluči. Podneskom od 17. oktobra 2000. godine apelant je zatražio zakazivanje rasprave jer je posljednja rasprava zakazana 25. aprila 2000. godine. Osnovni sud je ročište zakazao za 12. decembar 2000. godine. Na raspravi održanoj 12. decembra 2000. godine donijeto je rješenje kojim je od apelanta zatraženo da u roku od osam dana dostavi pismenu izjavu o tome da li će od tužene tražiti otpremninu u smislu člana 152. Zakona o radu. Naredno ročište zakazano je za 18. januar 2001. godine. Apelant je traženu izjavu dostavio 14. decembra 2000. godine. Na ročištu održanom 18. januara 2001. godine usvojen je prijedlog tužene da se postupak prekine i predmet ustupi nadležnoj Komisiji za implementaciju člana 152. Zakona o radu pri Ministarstvu rada, te donijeto rješenje da se postupak prekida i da će se nastaviti prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu novog Zakona o radu, a nakon što se okonča postupak pred navedenom Komisijom u vezi sa pravom na otpremninu. Podneskom od 11. maja 2001. godine apelant je zatražio od Osnovnog suda da nastavi postupak. Osnovni sud je zakazao i održao ročište 13. juna 2001. godine na kojem je donio rješenje da se postupak u ovoj pravnoj stvari može nastaviti. Predmet je dobio novi broj: RS-482/01. Naredno ročište zakazano je za 27. juni 2001. godine, a tuženoj je naloženo da dostavi dokaze u prilog navoda iznesenih na održanom ročištu. Podneskom od 19. juna 2001. godine tužena je zatražila da se ponovo pozove i sasluša svjedok N. Z. Na ročištu održanom 27. juna 2001. godine sud je donio djelimičnu presudu.
15. Osnovni sud je djelimičnom presudom broj RS-482/01 od 27. juna 2001. godine ukinuo Rješenje Disciplinske komisije broj D-8/97 od 5. decembra 1997. godine i Rješenje Upravnog odbora broj 12/98 od 19. marta 1998. godine, te je tuženoj naloženo da apelanta vrati na posao na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa, odnosno na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a sve u roku od osam dana od pravosnažnosti presude. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete i troškova postupka, te uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje, trebalo je biti odlučeno naknadno, nakon pravosnažnosti djelimične presude.
16. Djelimična presuda Osnovnog suda od 27. juna 2001. godine uručena je apelantu 4. decembra 2001. godine, a tuženoj 16. decembra 2001. godine. Tužena je protiv ove presude izjavila žalbu 18. decembra 2001. godine, koja je apelantu dostavljena na odgovor 3. januara 2002. godine. Cjelokupan spis povodom žalbe tužene dostavljen je Okružnom sudu u januaru 2002. godine (iz stanja kopije spisa ne može se utvrditi tačan datum). Apelant je podneskom od 22. novembra 2002. godine zatražio od Okružnog suda da odluči o izjavljenoj žalbi.
17. Okružni sud je Presudom broj Ž-101/02 od 24. aprila 2003. godine djelimično uvažio žalbu tužene, te djelimičnu prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti utoliko što je odbio dio apelantovog zahtjeva kojim je tražio poništenje Rješenja Disciplinske komisije tužene broj D-8/97 od 5. decembra 1997. godine i Rješenja Upravnog odbora tužene broj 12/88 od 19. marta 1998. godine u dijelu kojim je utvrđena apelantova odgovornost za povredu radne dužnosti. Žalba tužene u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim su poništena osporena rješenja disciplinskih organa tužene o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa, kao i dijelu kojim je apelant vraćen na rad kod tužene.
18. Presuda Okružnog suda od 24. aprila 2003. godine uručena je apelantu 24. juna 2003. godine.
19. Apelant je podneskom od 28. augusta 2003. godine zatražio od Osnovnog suda da prioritetno uzme u rad njegov predmet jer se spor vodi od 1997. godine, te je predložio da se na okolnosti relevantne za utvrđivanje visine odštetnog zahtjeva obavi uviđaj kod tužene, uz prisustvo stranaka i vještaka finansijske struke, a kako bi se pregledala sva dokumentacija vezana za obračun plaća kao i ostalih primanja po osnovu rada. Apelant je 7. aprila 2004. godine dostavio podnesak o uređenju tužbe u kojem je istakao da traži naknadu štete zbog neisplaćenih plaća u periodu od 63 mjeseca, te ponovo zamolio sud da zakaže pripremno ročište, te da odredi vještačenje vještaka finansijske struke. Pripremno ročište zakazano je za 25. maj 2004. godine. Na navedenom ročištu donijeto je rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 30. juni 2004. godine, te da će se posebnim rješenjem odrediti vještačenje vještaka finansijske struke. Apelantu je naloženo da dostavi fotokopiju radne knjižice i dokaz o uplati troškova vještačenja, što je on i učinio 27. maja 2004. godine. Osnovni sud je rješenjem od 10. juna 2004. godine odredio vještaka finansijske struke kojem je naloženo da u roku od osam dana od preuzimanja predmeta dostavi nalaz i mišljenje. Ročište zakazano za 30. juni 2004. godine odloženo je za 7. septembar 2004. godine, te naloženo urgiranje za dostavljanje nalaza vještaka finansijske struke. Određenom vještaku je predmet dostavljen na vještačenje 13. jula 2004. godine, a on je nalaz i mišljenje dostavio sudu 19. augusta 2004. godine. Apelantu i tuženoj nalaz je dostavljen 30. augusta 2004. godine. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. septembra 2004. godine vještaku je naloženo da nalaz i mišljenje dopuni u pogledu obračuna kamata prema staroj metodologiji za sporni period. Nastavak ročišta za glavnu raspravu zakazan je za 13. oktobar 2004. godine. Na ročištu održanom 13. oktobra 2004. godine zaključena je glavna rasprava i stranke su obaviještene da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 12. novembra 2004. godine.
20. Osnovni sud je Presudom broj RS-492/01 od 12. novembra 2004. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete isplati na ime neisplaćenih plaća iznos od 14.598,50 KM, na ime obračunatih kamata na glavno potraživanje iznos od 18.818,98 KM, te na ime naknade troškova postupka iznos od 8.674,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2004. godine. Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za naknadu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 18.818,98 KM od 1. septembra 2004. godine pa do isplate, odbijeni su kao neosnovani. Najzad, Osnovni sud se proglasio nenadležnim i odbacio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da se tužena obaveže na uplatu neuplaćenih poreza i doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 1. novembra 1997. godine do 1. septembra 2004. godine.
21. Na presudu Osnovnog suda od 12. novembra 2004. godine tužena je 26. novembra 2004. godine izjavila žalbu, koja je apelantu dostavljena na odgovor 30. novembra 2004. godine. Spis je 5. januara 2005. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o izjavljenoj žalbi.
22. Okružni sud je Presudom broj Ž-17/05 od 11. januara 2006. godine uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća u iznosu od 14.598,50 KM, isplatu obračunatih kamata na glavno potraživanje u iznosu od 18.819,98 KM, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.674,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 12. novembra 2004. godine. Spis je 7. februara 2006. godine vraćen Osnovnom sudu. Presuda Okružnog suda uručena je apelantu 22. februara 2006. godine, a tuženoj 20. februara 2006. godine.
23. Apelant je na presudu Okružnog suda izjavio reviziju 2. marta 2006. godine. Revizija je dostavljena na odgovor republičkom javnom tužiocu i tuženoj 24. marta 2006. godine. Na osnovu uvida u kopiju spisa nije moguće utvrditi kada je spis dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu.
24. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući povodom apelantove revizije, Rješenjem broj Rev. 591/06 od 19. maja 2008. godine ukinuo je presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je istaknuto da zbog nezakonito izrečene disciplinske mjere apelant nije radio i nije ostvarivao plaću, pa da postoji odgovornost tužene u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, a zbog postojanja krivice organa tužene i uzročne veze između nezakonito izrečene kazne i štete koja je apelantu prouzrokovana. Na osnovu uvida u kopiju spisa ne može se utvrditi kada je spis dostavljen Okružnom sudu, odnosno kada je rješenje Vrhovnog suda uručeno strankama.
25. Okružni sud je, postupajući u skladu sa rješenjem o reviziji Vrhovnog suda, u ponovnom postupku Rješenjem broj 011-0-Ž-08-000 296 od 20. juna 2008. godine uvažio žalbu tužene i Presudu Osnovnog suda broj RS-482/01 od 12. novembra 2004. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Spis je dostavljen Osnovnom sudu 1. jula 2008. godine. Apelantu i tuženoj je rješenje Okružnog suda uručeno 20. jula 2008. godine.
26. Iz apelantove urgencije za zakazivanje ročišta od 28. januara 2009. godine proizlazi da je predmetu dodijeljen novi broj u Osnovnom sudu i to broj 71 0 P 041182 08 P.
27. Osnovni sud je dopisom od 13. aprila 2009. godine od Okružnog suda zatražio da mu dostavi kopiju Presude Okružnog suda broj Ž-101/02 od 24. aprila 2003. godine, kopiju Presude Osnovnog suda broj RS-482/01 od 27. juna 2001. godine, te Rješenje Vrhovnog suda broj 011-0-Ž- 08-000 296 od 20. juna 2008. godine, jer je uvidom u predmetni spis utvrđeno da ove odluke nedostaju. Okružni sud je 13. maja 2009. godine obavijestio Osnovni sud da nije u mogućnosti dostaviti tražene presude ovog suda kao i Osnovnog suda jer je spis uništen zbog proteka vremena čuvanja, ali je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 011-0-Ž-08-000 296 od 20. juna 2008. godine. Osnovni sud je 4. juna 2009. godine zatražio od Vrhovnog suda da mu dostavi kopije navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda. Vrhovni sud je dopisom od 16. juna 2009. godine obavijestio Osnovni sud da raspolaže sa traženom presudom Osnovnog suda, ali ne i presudom Okružnog suda, ali je propustio da je dostavi uz dopis. Osnovni sud je 23. jula 2009. godine ponovo uputio zahtjev za dostavljanje presude, pa je Osnovnom sudu navedena presuda dostavljena 29. jula 2009. godine.
28. Apelant je, upoznat sa stanjem u spisu, dopisom od 5. juna 2009. godine dostavio sudu sve presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda koje su donesene u toku dosadašnjeg postupka, a među kojima su bile i presude koje su u spisu nedostajale, urgirajući zakazivanje pripremnog ročišta. Apelant je do 22. oktobra 2009. godine još tri puta slao urgencije za zakazivanje pripremnog ročišta.
29. Iz kopije predmetnog spisa proizlazi da je pripremno ročište zakazano za 4. mart 2010. godine, kada je i konstatirano da je apelant 5. juna 2009. godine sudu predočio nedostajuće presude, te da su one predočene tuženoj koja je potvrdila da se radi o presudama koje su autentične sa originalnim. Ročište je odgođeno za 19. april 2010. godine. Na ročištu zakazanom i održanom 19. aprila 2010. godine donijeto je rješenje da će se glavna rasprava održati 14. juna 2010. godine, te da će posebnim rješenjem biti odlučeno o vještačenju vještaka finansijske struke i predmetu tog vještačenja. Apelantu je naloženo da na ime predujma troškova vještačenja u roku od osam dana uplati označeni iznos, što je on i učinio 26. aprila 2010. godine. Rješenjem od 25. aprila 2010. godine sud je odredio vještaka finansijske struke i predmet vještačenja, sa nalogom vještaku da u roku od 15 dana od prijema ovog rješenja i spisa dostavi nalaz i mišljenje. Prema dnevnoj naredbi od 4. maja 2010. godine, rješenje o određivanju vještaka trebalo je dostaviti strankama i vještaku, zajedno sa spisom. Iz kopije spisa ne može se zaključiti da li je to i učinjeno.
30. Ustavni sud u trenutku donošenja ove odluke ne raspolaže informacijom da li je održana, odnosno zaključena glavna rasprava zakazana za 14. juni 2010. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je nerješavanjem njegovog spora više od 11 godina povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da je očigledno da sudovi nisu postupali u skladu sa rokovima propisanim Zakonom o parničnom postupku. Apelant je zatražio da mu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku bude određena pravična naknada za pretrpljenu štetu. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da sudovi ni za 11 godina nisu bili u stanju da riješe spor, te da je došlo do «obezvređivanja novca», zbog čega trpi još veću štetu.
b) Odgovor na apelaciju
32. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se pred ovim sudom povodom apelantove tužbe podnesene 13. januara 1998. godine vodi postupak radi poništenja rješenja iz radnog odnosa a protiv tužene, te da je ovaj sud u dosadašnjem toku postupka donosio prvostepene presude, a o kojima su, povodom uloženih žalbi, odlučivali viši sudovi, te da postupak pred ovim sudom i sada traje.
33. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u periodu od 5. januara 2005. godine, kada je zaprimio apelantov predmet broj Ž-17/05, pa do 11. januara 2006. godine, kada je odlučeno o žalbi tužene, Privredni odjel ovog suda u radnom referatu imao ukupno 2.731 predmet, od čega je riješeno 2.249 predmeta. Dalje, istaknuto je da su sve sudije u navedenom periodu prebacile normu i postigle izuzetne rezultate. Najzad, imajući u vidu ostvarene rezultate, zaključeno je da efikasnost u ovom predmetu nikako nije mogla biti veća od preduzete.
V. Relevantni propisi
34. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93-32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
35. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.
Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pred Osnovnim sudom u predmetu broj 71 0 P 041182 08 P u vrijeme podnošenja apelacije, kao i u vrijeme donošenja ove odluke, nije bio pravosnažno okončan. Apelant se obratio Ustavnom sudu jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da o njegovom tužbenom zahtjevu nije pravosnažno odlučeno ni nakon 11 godina.
39. Iako u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije nije postojala konačna odluka protiv koje je apelant iscrpio djelotvorne pravne lijekove, apelacije je dopustiva shodno članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, u skladu s kojim Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko ona ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
40. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
42. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja konačne odluke o njegovoj tužbi u sporu proisteklom iz radnog odnosa povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
45. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
48. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
49. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred nadležnim sudom 13. januara 1998. godine i u trenutku donošenja ove odluke postupak još uvijek nije pravosnažno okončan, odnosno cjelokupni postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu traje već 11 godina.
50. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa u kojem je ocjenjivana zakonitost odluka disciplinskih organa tužene i odlučivano o apelantovom pravu na naknadu neisplaćenih plaća za period koji nije proveo na radu zbog odluka disciplinskih organa. Imajući u vidu da je o apelantovom tužbenom zahtjevu prvo odlučeno u cjelini, odnosno da je u ponovnom postupku donesena djelimična presuda kojom je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva koji se ticao zakonitosti prestanka radnog odnosa, a da o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva do danas nije odlučeno, te da je provedeno više vještačenja finansijske struke, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja.
51. U konkretnom slučaju apelant je zaštitu svojih prava pred sudom pokrenuo podnošenjem tužbe 13. januara 1998. godine, a Osnovni sud je nakon šest ročišta zakazanih u razumnim vremenskim periodima donio prvu presudu 1. decembra 1998. godine. Okružni sud je, povodom blagovremeno izjavljene žalbe tužene, koju je zaprimio 16. jula 1999. godine, odlučio 4. februara 2000. godine. Ustavni sud primjećuje da u ovom periodu nije bilo zastoja u radu sudova, odnosno da svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini postupka.
52. U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom, nakon dva zakazana ročišta i to 15. marta i 25. aprila, Osnovni sud je nakon apelantovih urgencija ročište zakazao tek 12. decembra 2000. godine. Nakon toga, postupak je prekinut 18. januara 2001. godine zbog pozivanja tužene na član
152. Zakona o radu, iako se na predmetni spor ova odredba nije mogla primijeniti. Naime, apelant u tužbenom zahtjevu nije isticao zahtjev za isplatu otpremnine zbog toga što je smatrao da mu je radni odnos prestao nezakonito, odnosno nije vodio radni spor koji je okončan pravosnažnom sudskom odlukom u smislu člana 152. Zakona o radu. Ipak, a tek nakon apelantovog prijedloga, postupak je nastavljen 13. juna 2001. godine, te je donesena djelimična presuda 27. juna 2001. godine, ali je ona strankama u postupku uručena tek 4. decembra 2001. godine. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da ova presuda apelantu i tuženoj nije mogla ranije biti uručena zbog bilo kojeg razloga kojem su doprinijeli apelant ili tužena. Okružni sud je o žalbi izjavljenoj na ovu presudu u januaru 2002. godine odlučio nakon nešto više od jedne godine, tj. u aprilu 2003. godine. Iz navedenog proizlazi da je u ovom periodu dužini postupka prije svega doprinio Osnovni sud neblagovremenim zakazivanjem ročišta, nepotrebnim prekidom postupka, te dostavljanjem presude tek pet mjeseci nakon njenog donošenja, tim prije što se u konkretnom slučaju radi o sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je zakonom određen kao hitan.
53. Apelant je u augustu 2003. godine zatražio od Osnovnog suda da prioritetno uzme u rad njegov predmet, a kako bi bilo odlučeno i o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva. Međutim, Osnovni sud je prvo ročište zakazao tek u maju 2004. godine, te je nakon dva održana ročišta presudu donio 12. novembra 2004. godine. Okružni sud je povodom žalbe tužene na ovu presudu od 5. januara 2005. godine odlučio nakon jedne godine, tj. 11. januara 2006. godine. Na ovu presudu apelant je izjavio reviziju 2. marta 2006. godine, a Vrhovni sud odluku donio nakon dvije godine, tj. 19. maja 2008. godine. Okružni sud je u relativno kratkom roku povodom odluke Vrhovnog suda 20. juna 2008. godine ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Iz navedenog proizlazi da su u ovom periodu dužini postupka doprinijeli Osnovni sud, kojem je trebalo više od jedne godine da nastavi postupak o preostalom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, te Vrhovni sud koji je odluku o izjavljenoj reviziji donio nakon dvije godine.
54. Osnovnom sudu je predmet dostavljen 1. jula 2008. godine, a prvo ročište nakon toga je zakazano 4. marta 2010. godine. U međuvremenu, Osnovni sud je pokušavao pribaviti presude koje su nedostajale u spisu, a koje su bile donesene u dotadašnjem toku postupka, iako je apelantov punomoćnik, na osnovu uvida u spis, to konstatirao, te podneskom od 5. juna 2009. godine dostavio sve presude koje su donesene u dosadašnjem toku postupka. Shodno navedenom, proizlazi da je dužini postupka u ovoj fazi doprinio, prije svega, Osnovni sud kojem je trebalo više od jedne godine da zakaže prvo ročište nakon što je zaprimio predmet od Okružnog suda.
55. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o apelantovim navodima o dužini postupka. Okružni sud je u odgovoru ukazao jedino na period od 5. januara 2005. godine do 11. januara 2006. godine, te istakao da je u ovom periodu, a kada je odlučivano i o apelantovoj žalbi, riješen rekordan broj predmeta i da su sve sudije prebacile normu. Iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u dosadašnjem toku postupka na bilo koji način doprinio dužini postupka, odnosno da je propustio da u zakonom ostavljenom roku preduzme radnje koje mu je naložio sud.
56. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu koji je prema zakonu hitan, te da se na osnovu svega predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim propustima ili radnjama doprinosio dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da su dužini postupka u konkretnom slučaju, iako se radi o relativno složenom predmetu, doprinijeli u pretežnom dijelu redovni sudovi koji su kao jedino opravdanje za trajanje postupka isticali veliki broj predmeta.
57. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Povreda se ogleda u tome što u parnici proistekloj iz radnog odnosa, koja je prema zakonu određena kao hitan postupak, odluka nije donesena 11 godina, što se može pripisati ponašanju redovnih sudova koji za ovoliko dugo trajanje postupka nisu ponudili razumno obrazloženje.
Ostali navodi
58. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji su zasnovani na istom činjeničnom osnovu kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
59. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava, te da se ovako određena naknada obračunava prema kriterijima koje je uspostavio Evropski sud, prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
60. U vezi sa navedenim, Ustavni sud upućuje na utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
61. Imajući u vidu činjenicu da parnični postupak povodom apelantove tužbe u sporu proisteklom iz radnog spora, koji je prema zakonu hitan, traje već 11 godina, kao i da postupak još uvijek nije okončan, apelantu je određena naknada u visini od 3.300,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Povreda se ogleda u tome što nadležni sudovi ni nakon 11 godina nisu okončali parnični postupak u sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, a da pri tom nisu ponudili razumno obrazloženje za ovako dugo trajanje postupka.
63. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović