Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-348/08 (B. T.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-348/08
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 348/08, rješavajući apelaciju Borislava Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P- 281/03 od 10. marta 2006. godine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06- 000 389 od 11. oktobra 2007. godine u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Borislavu Topiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Okružnom sudu u Doboju i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Borislav Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. februara i 30. aprila 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku „Euroherc“ Osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. februara i 2. juna 2008. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. aprila 2008. godine i 15. jula 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 17. septembra 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 29. maja 2002. godine na magistralnom putu Doboj-S., raskrsnica u mjestu Gornja Ljupljanica, općina Derventa, kojom prilikom je vozač putničkog motornog vozila marke „opel-astra“ prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je propustio da stane na znak „stop“ pa je udario u teretno vozilo koje se kretalo putem s pravom prvenstva prolaza. Apelant je naveo da je u toj nezgodi znatno oštećeno teretno vozilo, njegovo vlasništvo, marke „mercedes benc 1935 tegljač“, kojim je upravljao M. S. Apelant je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu, na ime štete, isplati iznos od 7.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 2.699,30 KM počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 4.480 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. Apelant je tražio da se tuženi obaveže da apelantu naknadi i troškove spora sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
7. Osnovni sud je apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženom 8. augusta 2005. godine. Tuženi je 5. septembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu.
8. Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao tri ročišta na koja je apelant pristupio.
9. Presudom Osnovnog suda broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati, na ime naknade imovinske štete, iznos od 3.874,60 KM i to na ime troškova opravke iznos od 3.722,98 KM i na ime izgubljene koristi iznos od 151,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.699,30 od dana podnošenja tužbe, tj. 17. septembra 2003. godine, a na iznos od 1.175,28 KM od dana donošenja presude, tj. 10. marta 2006. godine pa do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.870,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
10. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze koje je predložio apelant, te je proveden dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke.
11. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su po osnovu štetnog događaja, prometne nezgode koja se dogodila 29. maja 2002. godine, u obveznom pravnom odnosu u kojem apelant kao oštećenik potražuje od tuženog kao štetnika štetu nastalu zbog oštećenja njegovog teretnog vozila, stvarnu štetu, i izmaklu korist zbog nemogućnosti stavljanja u promet teretnog motornog vozila i gubljenja zarade. Međutim, među parničnim strankama je sporan iznos štete, i to kako obične tako i izmakle koristi.
12. Osnovni sud je našao i utvrdio da apelantu na ime naknade imovinske štete, i to štete nastale zbog opravke oštećenja na teretnom motornom vozilu koje je njegovo vlasništvo, pripada iznos koji je vještak odredio u svom nalazu i mišljenju od 3.722,98 KM, a prema oštećenjima koja je uzeo u obzir u skladu sa zapisnikom o oštećenjima vozila kojem tuženi nije prigovorio.
13. Kako tuženi nije pružio dokaz da su cijene opravke uračunate pri predmetnom vještačenju drugačije, odnosno da su iskazane cijene rezervnih dijelova i usluga nevjerodostojne u odnosu na njihovo stanje na tržištu, sud je ocijenio da se predmetni nalaz vještaka u tom dijelu, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ima prihvatiti i tako obavezati tuženog na isplatu označenog iznosa na ime naknade štete. Istaknuto je da je samim činom opravke, zamjenom oštećenih i ugradnjom novih dijelova, predmetno vozilo, apelantovo vlasništvo, izgubilo na vrijednosti u odnosu na stanje prije oštećenja pa makar opravka bila kvalitetna i besprijekorna. Prema tome, pošto je na oštećenoj apelantovoj pokretnoj stvari nemoguće uspostaviti stanje kakvo je bilo prije štetnog događaja, sud je dosudio u korist apelantu kao oštećeniku naknadu štete i restituciju u novcu kako je to određeno u stavu I tačke 1. izreke presude.
14. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje izgubljenu korist sud je prihvatio iznos utvrđene izgubljene dobiti po jednom radnom danu upošljavanja predmetnog vozila u iznosu od po 151,62 KM, utvrđen nalazom vještaka izračunom opisanim kalkulativnom metodom.
15. S obzirom da je vještak postupao po sudskom rješenju koje je donijeto prema predmetu i obimu vještačenja određenom po apelantovom prijedlogu, to se i vrijeme nekorištenja teretnog motornog vozila u svrhu ostvarivanja zarade i postojanje apelantove izgubljene koristi, po mišljenju suda, ima cijeniti prema rezultatima ocjene svih dokaza i elementima iskazanim u predmetnom vještačenju. Osnovni sud je smatrao da apelantu pripada pravo naknade štete po osnovu izmakle koristi zbog neostvarene zarade za radni dan u koji se dogodio štetni događaj, zbog činjenice da se apelantovo teretno motorno vozilo nalazilo na putu već uposleno ili je to trebalo biti.
16. Sud je naveo da nije prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se potražuje izgubljena korist za period koji je apelant različito označavao (deset i dvadeset dana), kao i iznos koji je potraživan po tom osnovu (1.100,00 KM, 1.200,00 KM, 3.032, 40 KM) zbog toga što apelant nije u toku postupka pružio dokaze da je nastupila šteta u vidu izgubljene koristi, gubljenjem zarade kao dobitka koji se osnovano mogao očekivati, nego je samo ukazao na mogućnost njenog ostvarivanja. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantov navod da je saobraćajna dozvola iz koje je vidljivo da je oštećeno vozilo registrovano za prevoz tereta dovoljan dokaz za postojanje ovog osnova potraživanja, te da označeni dokaz nije dovoljan jer sama registracija vozila nije čin kojim se postiže i održava uposlenost vozila i ostvarivanje zarade.
17. Dalje je sud naveo da nije prihvatio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva za obavezivanje tuženog na plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka, jer se zatezna kamata dosuđuje uz obavezu plaćanja glavnog duga na novčane obaveze u kašnjenju. Istaknuto je da obaveza plaćanja troškova parničnog postupka to nije, jer je određeno njeno izvršenje u roku od 30 dana u kojem je tuženi obavezan da izvrši plaćanje novčane činidbe. Stoga, ona nije dospjela za izvršenje i nije nastupila pravomoćnost odluke kojom je određena.
18. U dijelu tužbenog zahtjeva za potraživanje zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose duga po osnovu naknade štete, Osnovni sud je odlučio polazeći od zakonskog određenja da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.
19. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu člana 383, člana 386. stav 2, člana 387. i člana 396. st. 1, 2. i 3. ZPP-a, određujući da je tuženi dužan zbog ishoda spora naknaditi apelantu troškove parničnog postupka razmjerno dijelu tužbenog zahtjeva s kojim je apelant uspio u sporu. Troškovi su dosuđeni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) i Zakonu o sudskim pristojbama („Službeni glasnik RS“ broj 18/99), te činjenici da je apelantov punomoćnik obveznik uplate poreza PDV-a na advokatske usluge.
20. Traženi trošak za sastavljanje podneska od 31. oktobra 2005. godine sud apelantu nije priznao, jer podnošenje tog podneska, po nalaženju suda, nije bilo nužno niti u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, a tražena informacija, iako je svrsishodnost traženja djelimično upitna, mogla se pribaviti efektivnije neposrednim kontaktom s pisarnicom suda kojem je tužba upućena po određenju samog apelanta i uz neznatan izdatak.
21. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi 5. aprila 2006. godine, a apelant 11. aprila 2006. godine. Osnovni sud je predmetni spis dostavio Okružnom sudu 29. maja 2006. godine. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu odbio, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 KM isplatiti zakonsku zateznu kamatu počevši od 9. januara 2006. godine pa do isplate, umjesto počevši od 17. septembra 2003. godine i 10. marta 2006. godine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, umjesto da tuženi naknadi tužiocu na ime troškova postupka iznos od 2.870,00 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
22. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su, po ocjeni drugostepenog suda, neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete kao izgubljene dobiti. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju presude dao jasne činjenične i pravne razloge zbog kojih je donesena odluka kojom se apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa od 151,62 KM, a na ime naknade materijalne štete, odbija, a te razloge u cijelosti prihvata i Okružni sud jer se oni apelantovim žalbenim navodima ne dovode u sumnju. Apelant je upućen na razloge navedene u prvostepenoj presudi kako se oni ne bi ponavljali.
23. Okružni sud je naveo da se osnovano, žalbom tuženog, ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM dosudio zakonsku zateznu kamatu, i to na iznos štete od 2.699,30 KM kamatu počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošenja presude. Istaknuto je da je tuženi naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud trebao istu kamatu dosuditi počevši od dana utvrđenja visine stvarne štete, a to je od izrade nalaza vještaka mašinske struke. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 189. stav 2. ZOO, obavezao tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM počevši od 9. januara 2006. godine, kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate.
24. Drugostepeni sud je smatrao da je osnovan i žalbeni prigovor tuženog u dijelu u kojem je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, odlučio samo o troškovima parničnog postupka koje je apelant imao, a ne i o troškovima postupka tuženog. Po mišljenju drugostepenog suda, osnovan je navod tuženog da prvostepeni sud nije imao u vidu da je apelant u predmetnoj parnici, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, te dosuđeni iznos materijalne štete, uspio samo s 54%. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka trebao donijeti imajući pri tome u vidu apelantov uspjeh u parnici, ali i troškove koje je i tuženi imao, te odlučiti o tim troškovima. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a, odlučujući o žalbi tuženog protiv odluke prvostepenog suda kojom je odlučeno o troškovima postupka, a primjenom i odredbi člana 386. stav 2. i člana 396. stav 1. ZPP-a, odlučio da u konkretnom slučaju svaka stranka snosi svoje troškove jer je uspjeh stranaka u parnici približno jednak, a obje stranke su imale troškove i postavile zahtjev za njihovu naknadu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se, u suštini, žali da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, dosuđenja naknade na ime izgubljene koristi i odluku Okružnog suda o troškovima parničnog postupka. Smatra da je Okružni sud, suprotno Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, odredio od kada je tuženi obavezan da plati zakonske zatezne kamate. Dalje, po apelantovom mišljenju, Okružni sud ga je nepravilno odbio za troškove spora, kao i u dijelu izgubljene koristi, a tuženi nije dokazao svoju tvrdnju da apelant nije pretrpio i navedeni vid štete.
26. Dalje, apelant smatra da je drugostepeni sud nepravilno primijenio i odredbu člana 397. stav 2. ZPP jer, da bi njegova odluka bila zakonita, u skladu s navedenom odredbom trebao je savjesno i brižljivo cijeniti sve okolnosti. Također smatra da je Okružni sud nepravilno utvrdio i apelantov uspjeh u sporu. Po apelantovom mišljenju, sud je trebao imati u vidu da je tuženi odbio da plati nesporni iznos štete, te da je sud obavezao tuženog da plati i razliku štete, pa je trebalo njemu dosuditi sve troškove na vrijednost spora od 3.847,00 KM jer tuženi nije imao nikakve troškove za vještačenja i sudske takse. Po apelantovom mišljenju, na navedeni način sud vrši diskriminaciju između učesnika u sporu za šta nema osnova ni u procesnim ni u materijalnim propisima, a što je protivno članu 14. Evropske konvencije. Navodi da tuženi nije imao posebne troškove zbog odbijanja dijela tužbenog zahtjeva, te odluka prvostepenog i drugostepenog suda nije u skladu s odredbama ZOO, s važećom advokatskom tarifom, odredbama ZPP-a. U pogledu dosuđivanja troškova spora apelant navodi da je u drugim slučajevima Okružni sud odlučivao drugačije, o čemu dostavlja presude tog suda. Apelant smatra da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu donijeli svoje odluke u razumnom roku, te u tom smislu postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. Dalje traži da Ustavni sud apelantu prizna troškove za sastav apelacije, a u suprotnom da naloži Okružnom sudu da mu prizna ove troškove.
b) Odgovor na apelaciju
27. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju svoje presude, smatrajući da tom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
28. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
29. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189.
Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
30. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe sudu.
Član 386. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 396. stav 1.
O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
Član 397. stav 2.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
VI. Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 10. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Okružnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Kako se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Analiza razumnosti trajanja postupka
39. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi započeo 17. septembra 2003. godine kada je apelant podnio tužbu, te da je predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak do donošenja presude Okružnog suda trajao ukupno četiri godine.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
42. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant pristupio svakom od zakazanih ročišta, te da svojim radnjama nije uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka.
43. U pogledu doprinosa Osnovnog suda, Ustavni sud nalazi da je navedeni sud apelantovu tužbu od 17. septembra 2003. godine dostavio tuženom na odgovor 8. augusta 2005. godine. Dakle, nakon perioda od jedne godine i 10 mjeseci. Nakon tog perioda Osnovni sud je do donošenja presude preduzimao radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da period od jedne godine i 10 mjeseci za dostavljanje apelantove tužbe tuženom na odgovor ne zadovoljava princip razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je navedeni period uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka koji nije bio složene prirode. Pri tome Osnovni sud, u pogledu navedenog kašnjenja, nije ponudio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje.
44. U odnosu na Okružni sud Ustavni sud smatra da je po prijemu žalbi ovaj sud riješio u relativno kratkom vremenskom periodu. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je Okružni sud svojim radnjama uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka.
45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju kašnjenjem Osnovnog suda da dostavi tužbu na odgovor došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
47. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
48. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine, te da nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 600 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Osnovnog suda za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem uticao na ukupnu dužinu postupka, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, dosuđenja izgubljene koristi i odluke Okružnog suda u pogledu troškova postupka.
50. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
51. U odnosu na pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud apelantu dosudio zakonske zatezne kamate na iznos štete od 2.699,30 KM počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošenja presude. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 počevši od 9. januara 2006. godine kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate.
52. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/09). U navedenim odlukama je izraženo stanovište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, zaključio da je «[…] članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete». Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri utvrđivanju materijalne štete.
53. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi zauzeli proizvoljan stav u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, a što je dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
54. U pogledu apelantovih navoda o tome da su redovni sudovi apelantu proizvoljno dosudili iznos materijalne štete na ime izgubljene koristi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu navedenog za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova, u ovom dijelu, zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. U odnosu na apelantove navode u pogledu troškova postupka, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoju odluku, kojom je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, dao zadovoljavajuće obrazloženje pri čemu je primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud ne smatra da obrazloženje Okružnog suda ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Iako apelant ukazuje na drugačije odluke Okružnog suda u pogledu dosuđenja troškova postupka, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava apelaciju uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra da je i u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. Ustavni sud također smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata. Dalje, u skladu s Pravilima Ustavnog suda, ovaj sud ne može obavezivati redovne sudove na naknadu troškova apelantima za sastav apelacije.
57. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na dosuđenje naknade po osnovu izgubljene koristi i odluku Okružnog suda u pogledu troškova parničnog postupka nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
58. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
59. S obzirom da se suština apelantovih navoda odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o diskriminaciji u odnosu na povredu prava na pravično suđenje.
60. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
61. Diskriminaciju u predmetnom postupku apelant obrazlaže time što je Okružni sud u drugim slučajevima različito odlučivao u pogledu dosuđivanja troškova parničnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud ponovo podsjeća da ovaj sud razmatra apelaciju prema okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud je u ovoj odluci već zaključio da iz odluke Okružnog suda u pogledu troškova parničnog postupka ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene procesnog prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o diskriminaciji zbog drugačijeg odlučivanja o troškovima postupka u drugim predmetima sami po sebi ne ukazuju na povredu ovog ustavnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, kako apelant nije dokazao da je diskriminiran u predmetnom postupku u uživanju prava na pravično suđenje, slijedi da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovana.
Ostali navodi
62. Apelant također smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava vidi u činjenici da je kašnjenje Osnovnog suda u pogledu dostave apelantove tužbe na odgovor tuženom u periodu od jedne godine i 10 mjeseci uticalo na ukupnu dužinu postupka i da se može u potpunosti staviti na teret Osnovnom sudu. Pri tome Osnovni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. Dalje, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku proizvoljnim stavom Okružnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu dosuđenja izgubljene koristi i odluke o troškovima postupka, s obzirom da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da apelant nije dokazao da je u predmetnom postupku diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje.
65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović