Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-792/08 (Ibrahim Džaferović)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vanparnični postupak
  • Bračna stečevina
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-792/08

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 792/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ibrahima Džaferovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj RT-50/01, koji je okončan sudskom nagodbom zaključenom 30. jula 2009. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Ibrahimu Džaferoviću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ibrahim Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 11. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RT-50/01 (raniji broj R-250/90).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 19. marta 2008. godine i 7. jula 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. marta 2008. godine, a spis 28. juna 2010. godine. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. jula 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 14. aprila 2008. godine i 21. jula 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Džemila Žalić (u daljnjem tekstu predlagateljica) je 7. novembra 1990. godine podnijela tada Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog protiv apelanta za diobu bračne imovine.

7. Do donošenja Rješenja Osnovnog suda broj R-250/90 od 22. novembra 1991. godine kojim su nekretnine podijeljene, prvostepeni sud je zakazao šest ročišta na licu mjesta. Apelant nije bio prisutan na tri ročišta koja su bila zakazana na licu mjesta.

8. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu 1. marta 1992. godine koju je Osnovni sud dostavio Višem sudu u Bihaću 5. maja 1992. godine. Drugostepeni sud je predmetni spis vratio prvostepenom sudu dopisom od 29. aprila 1994. godine da utvrdi blagovremenost žalbe. Općinski sud je predmetni spis na rješavanje o žalbi vratio Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 13. februara 2001. godine.

9. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-183/01 od 14. juna 2001. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovan postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove stranke i pokuša zaključiti nagodbu, jer se radi o zajedničkoj imovini stečenoj u bračnoj zajednici. Dalje je naloženo da se ocijeni mogućnost civilne diobe radi isplate, a da se u protivnom izvrši fizička dioba prema nalazu vještaka građevinske struke, koji će se dati na licu mjesta o sadašnjem stanju objekta i mogućnosti fizičke diobe.

10. Kantonalni sud je dostavio spis Općinskom sudu 6. jula 2001. godine. Općinski sud je nakon toga u predmetnom postupku zakazao šest ročišta. Apelant je pristupio na sva zakazana ročišta.

11. Na ročištu zakazanom za 30. juli 2009. godine apelant i predlagateljica su zaključili sudsku nagodbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog nerazumne dužine predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba podnijeta pred početak rata zbog čega se vrijeme za njeno rješavanje opravdano produžilo.

14. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi hronologiju predmeta. Ističe da je za spis predmeta bila zadužena sutkinja Esma Kadić kojoj je prestao mandat sudije 30. novembra 2006. godine, te da predmet nije bio uzet u rad zbog velikog broja zaduženih predmeta. Općinski sud navodi da su se tek 2007. godine same stranke obratile sudu s urgencijom. Istaknuto je da sud ima nedovoljan broj sudija, odnosno da je nepopunjen potrebnim brojem sudija već duže vrijeme, a ima i veliki broj predmeta neproporcionalan broju sudija, te da je to razlog zbog kojeg predmet nije uzet u rad.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva budući da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, iako je u predmetnom postupku nakon podnošenja apelacije zaključena sudska nagodba 30. jula 2009. godine kojom je predmetni postupak okončan. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o vanparničnom postupku radi diobe nekretnina, pa će Ustavni sud prvo ispitati da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept „građanskih prava i obaveza“ ne treba tumačiti isključivo pozivom na domaće pravo tužene države. Član 6. stav 1. se primjenjuje bez obzira na status stranaka, prirodu propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari; dovoljno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obaveze (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prva, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o postupku diobe bračne imovine između apelanta i predlagateljice. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da se apelant žali da zbog neokončavanja predmetnog postupka nije u mogućnosti da samostalno koristi i raspolaže svojim dijelom imovine. Ustavni sud smatra da odluka u postupku diobe nekretnina ima odlučujući uticaj na apelantova građanska prava (npr. imovina), te da je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.

a) Relevantni principi

25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,

ECHR 1998-VIII).

27. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 7. novembra 1990. godine prijedlogom predlagateljice za diobu nekretnina, a okončan je sudskom nagodbom zaključenom 30. jula 2009. godine. U nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak do zaključenja sudske nagodbe je trajao 18 godina i osam mjeseci, od čega period od 13 godina i sedam mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda.

c) Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine

28. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud nije preduzeo ni jednu procesnu radnju od 29. aprila 1994. godine kada mu je drugostepeni sud vratio predmetni spis.

d) Analiza razumnosti trajanja postupka

29. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja.

30. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

31. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud od momenta podnošenja prijedloga do donošenja rješenja o diobi nekretnina od 22. novembra 1991. godine bio aktivan u zakazivanju ročišta. Međutim, nakon 29. aprila 1994. godine kada je drugostepeni sud uz dopis dostavio spis prvostepenom sudu kako bi provjerio blagovremenost podnesene žalbe, predmetni spis je vraćen Kantonalnom sudu tek 13. februara 2001. godine na odlučivanje po žalbi. Dakle predmetni spis je prvostepeni sud zadržao u periodu od skoro šest godina kako bi se utvrdilo da li je žalba blagovremena. Nakon donošenja odluke Kantonalnog suda po žalbi 14. juna 2001. godine, kojom je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud nije preduzeo ni jednu procesnu radnju sve do 5. januara 2009. godine kada je zakazao ročište. Dakle, u periodu dužem od sedam godina Općinski sud nije preduzeo ni jednu procesnu radnju. Nakon toga do zaključenja sudske nagodbe Općinski sud je zakazivao ročišta u relativno kratkom roku.

32. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda Ustavni sud nalazi da je 5. maja 1992. godine prvostepeni sud dostavio drugostepenom sudu spis. Drugostepeni sud je 29. aprila 1994. godine spis vratio prvostepenom sudu. Dakle, nakon perioda od skoro dvije godine spis je vraćen prvostepenom sudu kako bi se utvrdilo da li je žalba blagovremena. Nakon što je Općinski sud dostavio Kantonalnom sudu spis na rješavanje po žalbi 13. februara 2001. godine, Kantonalni sud je donio odluku u kratkom roku. Stoga Ustavni sud, iako nalazi da je postojao propust drugostepenog suda u periodu od dvije godine, ipak smatra da je za predugo rješavanje predmeta po žalbi odgovoran prvostepeni sud, jer je predmetni spis dostavio na rješavanje po žalbi nakon proteka perioda od skoro šest godina.

33. Stoga na osnovu navedenog Ustavni sud nalazi da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka može staviti na odgovornost isključivo Općinskom sudu. Pri tome Ustavni sud nalazi da Općinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio razumno i objektivno opravdanje, osim zaduženosti postojećih sudija velikim brojem predmeta. U pogledu navedenog Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25, i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu Općinski sud ne obrazlaže da li se radi o privremenom zaostatku u rješavanju predmeta kao ni kakve mjere je preduzeo s ciljem da se takva situacija popravi. Stoga Ustavni sud ne može uzeti kao razumno i objektivno opravdanje navod o tome da su postojeće sudije opterećene velikim brojem predmeta.

34. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka koja se u konkretnom slučaju može staviti na teret Općinskom sudu ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

e) Pitanje naknade nematerijalne štete

35. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

36. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.

37. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 13 godina apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM. S obzirom na sjedište Općinskog suda kojem je stavljena na teret ukupna dužina postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, dakle 13 godina, može u potpunosti staviti na teret Općinskom sudu. Pri tome Općinski sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-792/08 (Ibrahim Džaferović) | Sudska praksa | Aktio