Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1073/08 (O. H.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1073/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1073/08, rješavajući apelaciju Omera Hairlahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Hairlahovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000030 od 5. februara 2008. godine i presude Kantonalnog suda Bihać broj Rsž-908/05 od 15. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Hairlahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 5. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

000030 od 5. februara 2008. godine i presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-908/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj RS-533/03 od 25. augusta 2005. godine obavezao JU «Gimnazija» Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati razliku neisplaćene plaće za period od 1. januara 2001. godine do augusta 2004. godine i to ukupan iznos od 77.969,10 KM, na osnovu razlike toplog obroka za 2001, 2002. i 2003. godinu iznos od 888,00 KM, na ime regresa za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu iznos od 1.062,00 KM sa kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.419,25 KM.

3. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant uposlenik tužene koja je javna ustanova i ima svojstvo pravnog lica, da je tužena za utuženi period apelantu obračunavala i isplaćivala plaće u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaća i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja te da obračun i isplata plaća nije vršena u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) te su apelantu, kako je to utvrđeno vještačenjem, isplaćeni manji iznosi na ime plaće, toplog obroka i regresa pobliže navedeni u dispozitivu presude.

4. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je presudom broj Rsž-908/05 od 15. novembra 2006. godine, žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova parničnog postupka odbio, a kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosudio počev od 6. juna 2005. godine umjesto od datuma određenih u izreci pobijane presude. Kantonalni sud je navedenom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka dok je u ostalom djelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlike plaće i to razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi apelant ostvario da je obračun i isplata izvršena u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora. Do iznosa od 77.969,10 KM na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao na način što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH), kako je to određeno članom 28. Kolektivnog ugovora, a potom osnovicu množio koeficijentom 6 koji je određen članom 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama uposlenika u organima uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH», broj 13/98) za uposlenike sa visokom stručnom spremom, a koju spremu ima apelant.

6. Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora koji glasi: «Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca Vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova».

7. U skladu sa citiranom odredbom Kantonalni sud je konstatovao da je nesporno, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, da Vlada Unsko-sanskog Kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plate i koeficijent složenosti poslova uposlenicima u srednjim školama, dakle nije postupljeno u smislu stava 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio citiranu odredbu Kolektivnog ugovora kada je uslijed toga što Vlada kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Ovaj Zakon, nastavlja dalje sud, ne može se primjenjivati na uposlenike u obrazovanju jer su ovim Zakonom uređena osnovna prava, obaveze odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave, a apelant nije zaposlen kod organa uprave nego kod tužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu.

8. Kantonalni sud je zaključio da je apelant morao u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora dokazati da su njegove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaće uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, jer je Kolektivnim ugovorom uposlenicima u obrazovanju zagarantovano da ne mogu u pogledu visine plaće biti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Obzirom da apelant nije dokazao da je za utuženi period primio plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća kao neosnovan.

9. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Rev-07-000030 od 5. februara 2008. godine, reviziju odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka već je isti samo pravilno primijenio materijalno pravo i za svoj pravni stav dao valjane razloga koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je dalje naveo da je ispravan stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kako je to učinio prvostepeni sud, zasnivajući odluku na nalazu vještaka finansijske struke koji je po uputama tog suda visinu plaće apelanta u spornom periodu uspoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave, umjesto da je primjenom člana 28 stav 3. Kolektivnog ugovora usporedio sa plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije predložio da se izvrši takvo uspoređivanje, a da su prema načelu dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP), stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada konstatuje da apelant nije sudu predočio ni jedan dokaz koji bi upućivao da je njegova plaća koju je primao po utvrđenim kriterijima bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave (član 39. stav 3. Zakona o državnoj službi FBiH, koji propisuje da koeficijente platnih razreda za kantonalne organe državne službe propisuje Vlada Kantona.)

11. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u toku prvostepenog postupka dokazao svoje tvrdnje na način da je sudski vještak finansijske struke svojom ekspertnom analizom potvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Povredu navedenog prava apelant prije svega vidi u tome što drugostepeni sud nije otvorio raspravu po žalbi tužene na kojoj bi imao mogućnost da se izjasni pred sudom u skladu sa članom 229. ZPP, a što bi bilo potpuno pravno logično s obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen. Na ovaj način, po mišljenju apelanta, uskraćena mu je «jednakost u postupanju» što također predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelant ističe da se Kantonalni sud rukovodio političkim a ne pravnim sredstvima, jer bi potvrđivanjem prvostepene odluke ozbiljno došlo u pitanje finansijsko materijalna opstojnost samog kantona i njegovog budžeta. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije po žalbi tužene otvorio raspravu na kojoj bi on imao mogućnost da se izjasni.

15. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).

16. Ustavni sud napominje, da prema članu 217. stav 1. ZPP drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju zadovoljeno je pravo apelanta na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» obzirom da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Također Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelant nije ni dostavio odgovor na žalbu, tj. nije ni ukazivao drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti AP 3430/06 od 17. novembra 2008. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Stoga, Ustavni sud je mišljenja da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud obrazložio da je članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova». U konkretnom slučaju, Vrhovni sud i Kantonalni sud su dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu istih izveli zaključak da apelant nije u toku postupka dokazao da je u utuženom periodu primio plaće u manjem iznosu od plaće uposlenika u kantonalnim organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, te su njegov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće odbili kao neosnovan. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je podnijeti odgovor na žalbu, izjaviti reviziju, te nema ni jednog razloga koji bi opravdali njegove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1073/08 (O. H.) | Sudska praksa | Aktio