Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1154/08 (F. K., malodobna A. K. i malodobni B. K)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1154/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1154/08, rješavajući apelaciju Fatime Kozić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Kozić, malodobne A. K. i malodobnog B. K. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000995 od 12. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Kozić, malodobna A. K. i malodobni B. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Mensud Đonko advokat iz Mostara, podnijeli su 15. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000995 od 12. marta 2008. godine.

2. Apelanti su Općinskom sudu Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu protiv Bosna osiguranja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne štete-isplate rente. Apelanti su u tužbi naveli da je u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 28. augusta 2002. godine na planini Zec smrtno stradao njihov prednik. Dalje su istakli da je osnov nastanka nezgode nesporan, jer je tuženi u parničnom postupku, koji su vodili pred Općinskim sudom povodom istog događaja, obavezan da im naknadi štetu. Obzirom da je prednik bio zaposlen na poslovima čuvara šume i ostvarivao mjesečnu plaću u iznosu od 450,00 KM, apelanti su predložili da sud obaveže tuženog da im isplaćuje rentu u iznosu od po 150,00 KM počev od 28. augusta 2002. godine pa ubuduće, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Općinski sud je presudom broj 07 56 P 007332 06 P od 4. maja 2007. godine obavezao tuženog da isplati apelantima rentu u mjesečnim iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude, a od 1. januara 2007. godine pa ubuduće, dok se prilike ne izmjene, iznos od po 33,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženi je obavezan da isplati apelantima, na ime troškova postupka, iznos od 2.459,30 KM, dok je preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev apelanata odbijen.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je između istih stranaka povodom istog događaja vođen postupak za naknadu štete koji je okončan presudom tog suda broj P.219/05 od 23. januara 2006. godine i kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbijen ali je presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000351 od 20. aprila 2006. godine, prvostepene presuda preinačena i tuženi je obavezan da apelantima naknadi materijalnu štetu u iznosu od 2.100,00 KM i nematerijalnu štetu u iznosu od 38.000,00 KM. Općinski sud je također naveo da je tuženi protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju po kojoj Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) još uvijek nije odlučio, te je odbio prijedlog tuženog da se prekine postupak (do okončanja postupka o reviziji) jer je ocijenio da u spisu ima dovoljno dokaza za ocjenu pasivne legitimacije koju je tuženi osporio. Općinski sud je nakon izvršenog uvida u navedenu presudu Kantonalnog suda zaključio da je predmetna šteta posljedica nezgode u prometu, da je štetni događaj pokriven osiguranjem od automobilske odgovornosti i da je tuženi pasivno legitimisan te ga obavezao da apelantima isplaćuje rentu zbog izgubljenog izdržavanja.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda broj 07 56 P 007332 06 P od 4. maja 2007. godine izjavio tuženi, Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-000995 od 12. marta 2008. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.334,00 KM.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz prvostepenog spisa proizilazi da je prednik apelanata smrtno stradao kada je sa dizalice za utovar drva, koja je bila montirana na vozilu koje je bilo osigurano kod tuženog, pao balvan i usmrtio ga. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 73. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službene novine Federacije BiH», br. 2/95 i 6/98) prema kojoj je propisana obaveza vlasnika odnosno korisnika motornog vozila i priključnih vozila da sklope ugovor o osiguranju od auto odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila nanesu trećim osobama zbog smrti, tjelesne povrede i dr. te na član 74. stav 1. istog zakona kojim je propisano: da se pod motornim vozilom i priključnim vozilom smatraju sva vozila na motorni pogon koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet a koja podliježu obavezi registracije po propisima o civilnom prometu.

7. Kantonalni sud je dalje istakao da među strankama nije sporno da je vozilo na kojem je bila montirana dizalica bilo osigurano kod tužene, međutim sporno je postojanje uzročne veze između štetnog događaja i vozila koje je osigurano kod tuženog po osnovu ugovora o obaveznom osiguranju za štetu nanesenu trećem licu.

8. Kantonalni sud je naveo da je rješavajući o žalbi tuženog izvršio uvid u presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000735 od 14. augusta 2007. godine, kojom je u međuvremenu odlučeno o reviziji tuženog i kojom je utvrđeno da šteta u kojoj je stradao prednik apelanata nije pokrivena osiguranjem od automobilske odgovornosti, pa da tuženi nema obaveze da štetu nadoknadi. Kantonalni sud je istakao da je u navedenoj presudi zaključeno da je kamion na kojem je bila postavljena auto dizalica, bio osiguran od auto odgovornosti za štetu prema trećim licima, međutim bitan uvjet za postojanje auto odgovornosti tuženika, kao osiguravajuće kuće, u odnosu na ispunjene uslove o osiguranju je okolnost da se motorno vozilo kreće javnim putem ili ostalim površinama na kojima se odvija promet. U konkretnom slučaju, naveo je Kantonalni sud, kamion na kojem se nalazila dizalica nije se kretao niti na javnom putu, niti na drugoj površini na kojoj se odvija promet, već je bio u stanju mirovanja ali sa upaljenim motorom. Auto dizalica koja je bila postavljena na kamion ne smatra se sastavnim djelom kamiona, jer se od njega mogla odvojiti pa dizalica predstavlja posebnu stvar primljenu na kamion i u ovoj situaciji kamion ima samo funkciju pokretanja motora dizalice i podlogu za nju. U takvim okolnostima, obzirom da je Vrhovni sud utvrdio da nema uzročne veze između osiguranja tuženog i štetnog događaja budući da se vozilo nije uopće kretalo niti je zbog radnje vozila u pokretu nastala šteta, pa stoga tuženi kao osigurana kuća iz osnova obaveznog auto osiguranja nije dužna nadoknaditi štetu, Kantonalni sud je zaključio da na strani tuženog nema pasivne legitimacije, odnosno prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da apelantima nadoknadi štetu koju trpe gubitkom izdržavanja.

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti opširno analiziraju presude redovnih sudova te se u suštini žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Naime apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o motornom vozilu čiji sastavni dio čini dizalica za utovar, dakle vozilo je proizvedeno i kupljeno kao takvo. Apelanti su naveli da dizalica za utovar i istovar balvana, koja se nalazi na kamionu ne može biti u funkciji ako je motor kamiona isključen tj. vozilo nije u upotrebi a nesporno je da je kamion bio u upotrebi, jer se samo tako mogla obavljati radnja utovara i istovara balvana. Riječ je o specijalnom vozilu koje se izrađuje sa ugrađenom dizalicom pa se zbog toga dizalica ne može smatrati posebnim djelom vozila, samo zato što se može odvojiti od vozila. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presudu i potvrdi presudu Općinskog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud zapaža da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je preinačena presuda Općinskog suda na način da je tužbeni zahtjev apelanata radi naknade štete (rente) zbog izgubljenog izdržavanja odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je za svoje odlučenje dao detaljne razloge nalazeći da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da apelantima naknadi štetu koju trpe gubitkom izdržavanja. Kantonalni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju, budući da je pravosnažnom presudom utvrđeno da tuženi kao osiguravajuća kuća nije iz osnova obaveznog auto osiguranja dužan naknaditi štetu nastalu iz ovog događaja apelantima, to na strani tuženog nema pasivne legitimacije, odnosno tuženi ne može biti u obavezi da apelantima nadoknadi štetu koju trpe gubitkom izdržavanja.

14. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović