Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-647/08 (I. K.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-647/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 647/08, rješavajući apelaciju Ivice Karačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Karačića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001047 od 20. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1058/05 od 9. marta 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-209/01-I od 31. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Karačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Čurić-Miletić iz Mostara, podnio je, 26. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001047 od 20. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-

1058/05 od 9. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-209/01-I od 31. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-209/01-I od 31. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1058/05 od 9. marta 2006. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete-izgubljene zarade, zbog neispunjenja ugovora, isplati za mjesece u 1995. godini iznose od po 418,00 KM, za mjesece u 1996. godini iznose od po 445,00 KM, za mjesece u 1997. godini iznose od po 391,60 KM i za mjesece u 1998. godini iznose od po 464,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da na ime troškova postupka isplati tuženom iznos od 120,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je iz provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među strankama nesporno da su apelant kao zakupac i tuženi kao zakupodavac zaključili pismeni ugovor 2. novembra 1994. godine, na određeno vrijeme za period od 1. januara 1995. godine do 31. decembra 1998. godine, o zakupu poslovnog prostora u svrhu vršenja ugostiteljske djelatnosti. Također je među strankama nesporno da je članom 5. ugovora regulisano da će apelant u adaptaciju prostora uložiti 10,000,00 KM koji će iznos tužena kompenzirati kroz zakupninu, te da je tužena sačinila projektnu dokumentaciju koju apelant nije preuzeo i da je tužena poslovni prostor izdala trećem licu.

4. Općinski sud je dalje istakao da je među strankama sporno da li je tuženi omogućio apelantu da stupi u posjed poslovnog prostora nakon zaključenja ugovora, odnosno da li je apelant odustao od ugovora. Općinski sud je naveo da je ugovor o zakupu zaključen 2. novembra 1994. godine a tužba je podnesena 2. oktobra 1997. godine a da apelant u međuvremenu nije preduzimao nikakve pravne radnje radi stupanja u posjed poslovnog prostora. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant očigledno iskoristio pravo da raskine ugovor jer nije dokazao da je tražio njegovo ispunjenje. Nalog tuženog svojim zaposlenicima da urade projektnu dokumentaciju za adaptaciju poslovnog prostora prema ugovoru o zakupu, a koju je sam tuženi sačinio, upućuje na zaključak da je tuženi imao ozbiljne namjere za realizacijom ugovora o zakupu. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 12. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH», br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92 i «Službeni list RbiH» br. 3/93, 13/94) prema kojem se zakupac može useliti u poslovne prostorije nakon zaključenja ugovora o zakupu, te istakao da je apelant imao pravo useliti se u poslovne prostorije odmah nakon zaključenja ugovora. Općinski sud je na kraju zaključio da apelant nije dokazao da ga je tuženi svojim nesavjesnim postupanjem spriječio da stupi u posjed poslovnog prostora pa prema tome nije ni odgovoran za eventualnu štetu u vidu izmakle koristi. U slučaju raskida ugovora, prema odredbi člana 132. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) svaka ugovorna strana ima pravo da joj se vrati ono što je dala, pa kako ni jedna od parničnih stranaka nije izvršila obavezu iz ugovora nemaju ni pravo na vraćanje uzajamnih davanja, a apelant nema pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora jer je Općinski sud prihvatio da je apelant raskinuo ugovor prostom izjavom.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je iz činjeničnih navoda tužbe i činjenica istaknutih tokom postupka zaključio da se apelant opredijelio da, iako nije preduzeo predmetne prostorije sa datumom označenim kao početak trajanja zakupnog odnosa, predmetni ugovor pokuša održati na snazi. Međutim prema izvedenim dokazima Kantonalni sud je ocijenio da apelant to nije učinio na način koji bi ukazivao na njegovu ozbiljnu namjeru u tom smislu jer nije preduzeo nikakve pravne radnje radi stupanja u posjed predmetnog prostora. Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da ga je tuženi svojim nesavjesnim postupanjem spriječio da stupi u posjed poslovnog prostora, pa prema tome nije ni odgovoran ni za eventualnu štetu u vidu izmakle koristi. Apelant nije postupio na način potreban da održi predmetni ugovor na snazi odnosno da zahtjeva njegovo ispunjenje u razumnom roku te ukoliko ispunjenje u tako datom roku izostane, imao je mogućnost raskinuti ugovor. Umjesto toga, pojasnio je Kantonalni sud, apelant je reagirao podnošenjem tužbe tek 2. oktobra 1997. godine, poslije isteka svih razumnih rokova i to kada je tuženi poslovni prostor izdao u zakup trećim licima, te je zaključio da je apelant odustao od zaključenog ugovora jer je imao mogućnost tražiti ispunjenje ugovora puno prije podnošenja tužbe, te mu ne pripada naknada štete zbog neispunjenja.

6. Odlučujući o reviziji, koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001047 od 20. novembra 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je na utvrđeno činjenično stanje, za koje je taj sud vezan, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbu člana 125. ZOO. Naime, kod utvrđene činjenice da tuženi nije apelantu predao poslovni prostor u posjed u ugovorenom roku (1. januar 1995. godine) a da apelant nije dokazao da je preduzeo dalje pravne radnje predviđene članom 125. st. 2. i 3. ZOO u pravcu da održi ugovor na snazi ili eventualno da raskine ugovor, Vrhovni sud je smatrao pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je zaključeni ugovor raskinut po samom zakonu. Vrhovni sud je istakao da je članom 567. ZOO propisano da se ugovorom o zakupu obavezuje zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu a ovaj se obavezuje da za to plaća određenu zakupninu, te nije osnovan prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivom na navedeni član kroz navode da je tuženi bio u obavezi blagovremeno osloboditi prostor. Kod činjeničnog utvrđenja da ni apelant nije ispunio svoju obavezu iz zaključenog ugovora (nije preuzeo projekt adaptacije i nije uložio u poslovni prostor 10.000,00 KM), Vrhovni sud je zaključio da nije bilo mjesta primjeni navedene odredbe niti apelantu pripada pravo na naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer prihvaćaju da je ugovor raskinut po samom zakonu obzirom da nije preuzeo projektnu dokumentaciju i izvršio adaptaciju poslovnog prostora. Apelant je naveo da se ugovor zaključuje i raskida sporazumom stranaka a ako jedna strana ne pristaje na raskid tada ima mogućnost pokrenuti sudski spor i tražiti raskid ugovora. Tuženi nije tražio raskid ugovora a nesporno je da nije ispunio svoju obavezu i predao u posjed poslovni prostor te apelant smatra da mu je nanesena šteta jer je onemogućen da ostvari očekivanu dobit iz djelatnosti. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu materijalne štete-izgubljene zarade zbog neispunjenja ugovora. Naime redovni sudovi su obrazložili da tuženi nije predao poslovni prostor apelantu u ugovorenom roku, međutim apelant nije dokazao da je preduzeo daljnje pravne radnje predviđene članom 125. st. 2. i 3. ZOO u pravcu da održi ugovor na snazi ili eventualno da ga raskine niti je dokazao da ga je tuženi svojim nesavjesnim postupanjem spriječio da stupi u posjed poslovnog prostor pa shodno tome nije ni odgovoran za eventualnu materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade zbog neispunjenja ugovora.

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-647/08 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio