Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-666/08 (Z. D.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-666/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 666/08, rješavajući apelaciju Zejnila Delalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zejnila Delalića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001256 od 22. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000765 od 12. jula 2006 godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejnil Delalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, podnio je 3. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001256 od 22. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000765 od 12. jula 2006 godine.

2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1947 od 21. aprila 2006. godine obavezana je Opšta bolnica Konjic (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantu novčani iznos od 120.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 4.481,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da su apelant i pravni prednik tužene (Dom zdravlja Konjic) 11. marta 1991. godine, zaključili ugovor o zajmu po kojem je apelant beskamatno pozajmio tuženoj iznos od 120.000,00 DEM u tadašnjoj vrijednosti YU dinara sa namjenom nabavke aparata za dijalizu uz obavezu tužene da pozajmljeni iznos vrati do 31. decembra 1991. godine u konvertibilnoj valuti. Također je među strankama nesporno da je apelant ispunio obavezu iz ugovora a tužena nije vratila pozajmljeni iznos. Općinski sud je dalje naveo da su ugovorne strane zaključile aneks ugovora 25. septembra 1998. godine kojim je tužena priznala postojanje duga prema apelantu, odrekla se izjavljivanja prigovora zastare apelantove tražbine te je ugovoreno da će se njihovi međusobni odnosi riješiti dogovorno u narednom periodu koji nije određen. Dakle, zaključio je Općinski sud, izjavom koju je dao direktor tužene kao ovlašteno lice, tužena se odrekla prava da se poziva na zastarjelost te je primjenom čl. 365. i 371. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) prigovor zastare odbijen kao neosnovan. Apelant je tužbom potraživao iznos od 120.000,00 KM kao protuvrijednost strane valute čiju je dinarsku protuvrijednost predao na blagajnu tužene u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu, pa obzirom da iz iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu proizilazi da ugovoreni zajam nije vraćen, Općinski sud je primjenom člana 557. ZOO obavezao tuženog na isplatu novčanog iznosa od 120.000,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-06-000765 od 12. jula 2006. godine žalbu uvažio i presudu Općinskog suda broj P-1947 od 21. aprila 2006. godine preinačio, tako što je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da nije pravilno stajalište prvostepenog suda, prema kojem nije prihvatio istaknuti prigovor zastare apelantove tražbine. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da su odredbe o zastarijevanju potraživanja prinudne norme i ugovorne strane ih pravnim poslom ne mogu isključiti niti ugovarati duže ili kraće rokove zastare ( član 364. ZOO) a pogotovo da bi neka tražbina bila nezastariva kako je to utanačeno u aneksu ugovora i zbog čega je takva ugovorena klauzula ništava ( član 104. u vezi sa čl. 360.-370. ZOO). Kako se tužena aneksom od 23. septembra 1998. godine odrekla zastare i priznala dug od tog momenta je počeo teći novi rok zastare, jer se tužena odrekla samo već nastale ali ne i buduće zastare pa kako je od odricanja do podnošenja tužbe ponovo protekao opći zastarni rok iz člana 371. ZOO, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare čijim isticanjem je apelantova tražbina prestala biti civilna i nastavila egzistirati kao naturalna. Obzirom da je apelant nastupanjem zastare izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obaveze tužene prinudnim putem (član 360. stav 1. ZOO), Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom.

5. Odlučujući o reviziji, koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001256 od 22. novembra 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 366. ZOO pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti, međutim od dana odricanja od zastarjelosti počinje teći novi rok zastare. U konkretnom slučaju, pojasnio je Vrhovni sud, tužba je podnesena 20. oktobra 2005. godine a stranke su zaključile aneks ugovora 25. septembra 1998. godine, po kojem se tuženi odrekao izjavljivanja prigovora zastare. Kako je od tada počeo teći novi zastarni rok (objektivni rok 5 godina) i isti ponovo prošao za vrijeme od 1998. godine do 2005 godine kada je tužba podnesena, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je zahtjev apelanta odbio. Vrhovni sud je naveo da je zbog navedenog neosnovan apelantov revizioni prigovor da se tužena aneksom ugovora odrekla prava izjavljivanja prigovora zastare pa da zbog toga ovo potraživanje ne može zastarjeti. Odricanje od prava da se poziva na zastarjelost tužena je učinila u odnosu na zastaru koja je bila već nastupila a ne za ubuduće jer se dužnik ne može odreći zastare prije nego što je ona nastupila.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava konkretno ZOO. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili institut zastarjelosti u predmetnoj pravnoj stvari sasvim zanemarujući humanitarni karakter njegove pozajmice i zanemarujući da se tužena odrekla prava izjavljivanja prigovora zastarjelosti, odnosno pogrešno zaključujući da je zastarni rok počeo ponovo teći.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama odlučujući o žalbi tužene odnosno reviziji apelanta zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer je protekao opći zastarni rok iz člana

371. ZOO, odnosno apelant je nastupanjem zastare izgubio pravo zahtijevati ispunjenje dužnikove obaveze prinudnim putem. Redovni sudovi su obrazložili da je tužena aneksom ugovora koji je zaključen 25. septembra 1998. godine priznala dug i odrekla se prava da se pozove na zastarjelost u odnosu na zastaru koja je već nastupila a ne za ubuduće jer se dužnik ne može odreći zastare prije nego što je ona nastupila.

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-666/08 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio