Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/08 (V. A.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 192
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 192
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-815/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 815/08, rješavajući apelaciju V. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. A. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-06-001497 od 11. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-1140/04 od 21. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka koju zastupaju Sanja Iličić Lukenda i Gorjana Šajin advokatice iz Čitluka, podnijela je 13. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001497 od 11. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj P-1140/04 od 21. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1140704 od 21.septembra 2005. godine obavezan je «Euroherc osiguranje» d.d. Mostar» (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 2. 915,00 KM. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelantice je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je 12. juna 2002. godine apelantica nastradala kao putnik u vozilu i da je tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede koje su kod nje prouzrokovale umanjenje opće životne aktivnosti 55%. Također je nesporno da je saobraćajnu nezgodu skrivio vozač vozila «Golf» Ivanković Ivan koji je upravljao vozilom bez položenog vozačkog ispita, da je apelantica poznavala vozača i da joj je bilo poznato da je on u vrijeme saobraćajne nezgode imao 17 godina. Općinski sud je istakao da među strankama zahtijevana visina naknade štete nije bila sporna ali je bio sporan doprinos apelantice nastaloj šteti, obzirom da je pristala na vožnju sa osobom koja nije imala položen vozački ispit. Po ocjeni Općinskog suda, prigovor tuženog doprinosu apelantice nastanku posljedice je osnovan. Naime, vožnja u automobilu kojim je upravljala maloljetna osoba bez položenog vozačkog ispita ne može se smatrati vožnjom bez određenog rizika, pa je zato i apelantica koja je pristala na vožnju u takvim okolnostima djelomično suodgovorna za štetu jer se smatra kao da je svjesno pristala na eventualne štetne posljedice takve vožnje. Općinski sud je istakao da iz iskaza apelantice proizilazi da je ona dobro poznavala vozača, da je znala da je maloljetan te je ocijenio da je morala znati da vozač kao maloljetna osoba nije imao položen vozački ispit te da nije dovoljno osposobljen za vožnju, odnosno da nije dovoljno ovladao vozačkim vještinama u mjeri koja je potrebna za sigurno učešće u saobraćaju na javnim cestama. Doprinos apelantice visinu štete Općinski sud je ocijenio u procentu od 20% za koje iznose je i umanjena novčana naknada koju je potraživala u smislu člana 192. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog suda broj P-1140704 od 21.septembra 2005. godine izjavili apelantica i tuženi, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj Gž-1499/05 od 19. septembra 2006. godine, žalbu tuženog odbio a žalbu apelantice djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantici na osnovu nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 35.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. jula 2004. godine pa do isplate, na ime materijalne štete iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom te troškove postupka u iznosu od 4.785,00 KM. Apelantica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je našao da je apelantica kao saputnica u vozilu doprinijela nastaloj posljedici. Za postojanje podijeljene odgovornosti vozača i saputnika u smislu člana 192. ZOO za štetu koju saputnik pretrpi u prometnoj nezgodi skrivljenoj od vozača, nije od bitnog uticaja da li je saputniku poznato da vozač nije položio vozački ispit, već kakvo je njegovo saznanje o osposobljenosti vozača za upravljanje vozilom u javnom prometu. U konkretnom slučaju, naveo je dalje Kantonalni sud, Ivan Ivanković koji je upravljao vozilom imao je 17 godina a prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka istakao je da već 3 godine vozi očevo vozilo po selu. Iz navoda apelantice proizilazi da ga je viđala u vozilu i vikendom u Čitluku te ga je i kritične prilike stopirala pa je mogla osnovano vjerovati da je osposobljen upravljati vozilom i da vlada tom vještinom zbog čega po ocjeni Kantonalnog suda na strani apelantice nema doprinosa nastaloj posljedici.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Kantonalnog suda izjavio tuženi, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001497 od 11. decembra 2007. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbe apelantice i tuženog odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantica je obavezana da nadoknadi tuženom troškove sastava revizije u iznosu od 260,00 KM.
7. Po ocijeni Vrhovnog suda, zaključak Kantonalnog suda da apelantica nije doprinijela nastaloj šteti je pogrešan iz razloga što Kantonalni sud nije vodio računa o primjeni član 192. ZOO. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 192. ZOO prema kojoj: oštečenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu kao i na odredbu stava 2 istog člana prema kojem: kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja. U konkretnom slučaju, istakao je dalje Vrhovni sud, kod utvrđene činjenice da je apelantica poznavala vozača i da je znala da ima 17 godina a što je ukazivalo da nije mogao imati položen vozački ispit, Općinski sud je izveo pravilan zaključak da je apelantica svjesno pristala na vožnju automobilom uz određeni rizik i eventualne štetne posljedice, pa je primjenom odredbi člana 192. ZOO pravilno ocijenio doprinos apelantice nastaloj šteti u procentu od 20% za koji iznos je umanjena zahtijevana naknada metarijalne i nematerijalne štete.
8. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je hronološki iznijela tok postupka pred redovnim sudovima i opširno interpretirala sadržaj žalbe i obrazloženja presuda. Apelantica povredu navedenih prava temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime apelantica smatra da ni na koji način nije doprinijela nastanku posljedica saobraćajne nezgode te je pogrešno primijenjen član 192. ZOO. Apelantica je također istakla da je revizijski sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP). jer je prekoračio granice ispitivanja drugostepene presude obzirom da je odlučivao mimo revizijskih navoda a nije ni mogao odlučivati o žalbama parničnih stranaka jer je na taj način «praktično odlučivao u statusu drugostepenog suda što je proizvoljna primjena ZPP». Apelantica nadalje smatra da je obrazloženje revizijske odluke nedovoljno i u suprotnosti sa dotadašnjom praksom suda. Povredu prava na nediskriminaciju apelantica vidi u činjenici da se prema njoj postupalo drugačije nego prema drugim te se pozvala na stav Vrhovnog suda u predmetu broj Rev-
149/99. Predložila je da se apelacija usvoji i da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju redovni sudovi su u osporenim odlukama na temelju relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka donijeli zaključak da je apelantica kao saputnica u vozili u smislu člana 192. ZOO doprinijela nastanku posljedice u procentu od 20% za koje iznose joj je umanjena naknada nematerijalne i materijalne štete koju je potraživala odnosno njenom tužbenom zahtjevu je djelomično udovoljeno. Naime u obrazloženju osporenih odluka redovni sudovi su naveli da je apelantica svjesno pristala na vožnju automobilom uz određeni rizik i eventualne štetne posljedice jer je poznavala vozača i znala je da je maloljetan što je ukazivalo da nije mogao imati položen vozački ispit. U vezi navoda apelantice da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZPP jer je odlučivao mimo revizijskih navoda kao i o žalbama parničnih stranaka, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelantice Vrhovni sud osporenu presudu ispitivao samo u onom djelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji a kako je to i propisano članom 241. ZPP. Također, Ustavni sud podsjeća da revizijski sud u smislu člana 250. ZPP ako ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Dakle neosnovani su navodi apelanta da revizijski sud nije mogao odlučivati o žalbama parničnih stranaka jer upravo citirani član zakona obavezuje revizijski sud da ukoliko je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu, a revizijski sud nalazi da je prvostepena presuda pravilna (kao u konkretnom slučaju) preinačit će drugostepenu presudu tako što će odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostepenu presudu.
13. U vezi sa navodima apelantice da je obrazloženje revizijske odluke nedovoljno Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelantice Vrhovni sud odgovorio na svaki revizioni prigovor tuženog i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica se pozvala na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo..Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović