Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/08 (M. Č.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-826/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 826/08, rješavajući apelaciju Milana Čuture, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Čuture podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-
000 524 od 20. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Čutura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 12. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 524 od 20. februara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-13/03 od 17. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Đurađa Crnovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime naknade štete isplati iznos od 676,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je tužilac koristio od 1998. godine do 7. septembra 2001. godine nepokretnosti čiji je vlasnik Luka Čutura, inače stric apelanta, te da je tužilac zasadio jednu parcelu kukuruzom i grahom i da je zasijane usjeve pobrao apelant bez odobrenja tužioca. Sporno je među parničnim strankama da li je apelant dužan naknaditi štetu i u kom iznosu. Osnovni sud je istakao da je članom 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05 u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a u konkretnom slučaju tužilac te činjenice nije dokazao. Na okolnost visine štete tužilac nije predložio niti jedan dokaz, osim da se on sasluša kao parnična stranka iz čijeg iskaza sud nije mogao utvrditi činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Osnovni sud je također naveo da je tužitelj samo dokazao da je bio zakoniti korisnik nekretnina u vlasništvu Luke Čuture i da je na istim zasijao usjeve a što nije od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, dok nije dostavio dokaz o visini nastale štete (komisijski zapisnik o pričinjenoj šteti) niti bilo koji drugi relevantni dokaz.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Osnovnog suda broj Mal-13/03 od 17. februara 2006. godine izjavio tužitelj, Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-07-000 524 od 20. februara 2008. godine žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. oktobra 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno tužitelj po rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, zajedno sa članovima svoga domaćinstva, koristio porodičnu kuću sa pratećim objektima i zemljištem do 7. septembra 2001. godine, kada ih je predao vlasniku Čutura Luki inače stricu apelanta. Također je nesporno da je tužitelj u proljeće 2001. godine zasijao nekretnine određenom količinom kukuruza i graha a koje usjeve nije uspio obrati do 7. septembra 2001. godine, nego je to učinio apelant po odlasku tužitelja a što apelant i ne osporava, navodeći da je za ubiranje tih usjeva imao odobrenje strica-vlasnika nekretnina. Po ocjeni Okružnog suda tužitelju je od strane apelanta ubiranjem kukuruza i graha u septembru 2001. godine pričinjena šteta, koju je u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) apelant dužan nadoknaditi. Naime, apelant je bio svjestan činjenice da je kukuruz i grah na parceli njegovog strica zasijao tužitelj kao korisnik parcele te da je povodom toga imao određene izdatke za obrađivanje zemljišta, kupovinu sjemenja i dr. Okružni sud je istakao da su tačni navodi prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao koja mu novčana naknada pripada na ime pričinjene štete od strane apelanta, međutim Osnovni sud je morao, pored odredbe člana 123. stav 1. ZPP, imati u vidu i odredbu člana 127. ZPP prema kojoj ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjivu stvar ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovome odlučiti po svojoj ocjeni. Okružni sud je primjenom navedenog člana našao po svojoj ocjeni da je u radnjama apelanta tužitelju pričinjena šteta u iznosu od 400,00 KM a koji iznos je dužan naknaditi apelant.
6. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav I. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je istakao da je tužitelju prilikom deložacije sa nekretnina u septembru 2001. godine rečeno da ukloni zasijani kukuruz i grah međutim tužitelj nije obrao zasade niti se pojavljivao na zemljištu, te njemu nije preostajalo ništa drugo nego da kukuruz obere. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporenu presudu i potvrdi presudu Okružnog suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na netačno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović