Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-829/08 (Z. B.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Ispravka Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 108
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-829/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 829/08, rješavajući apelaciju Zarifa Bečirevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zarifa Bečirevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-47/03 od 12. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zarif Bečirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Suljo Delić advokat iz Sarajeva, podnio je, 17. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-47/03 od 12. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-457/97 od 4. oktobra 2002. godine obavezan je Unsko Sanski Kanton-Kantonalno Ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantu isplati novčani iznos od 5.618,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1128,00 KM, kao i da mu preda u posjed mobilni aparat tipa «Simonsen» tvornički broj 2609 sa slušalicom broj 10850 ili da se oslobodi ove obaveze predajom drugog mobilnog aparata istih karakteristika. Tužbeni zahtjev prema Felić Irfanu (u daljnjem tekstu: drugotuženi) je odbijen.
3. Općinski sud je u obrazloženju odluke istakao da je u toku postupka utvrđeno da je predmetni mobilni telefon vlasništvo apelanta, da je apelant mobilni telefon poslao bratu po Sulejmanu Galiću kojem su predmetni telefon oduzeli pripadnici Stanice javne bezbjednosti Bihać (u daljnjem tekstu: SJB Bihać) 23. novembra 1994. godine. Općinski sud je dalje istakao da predmetni telefon nije vraćen apelantu, te da vrijednost telefona i naknada za utrošak telefona za vrijeme dok se telefon nalazio kod SJB Bihać iznosi 5.618,00 KM.
4. Općinski sud nije prihvatio prigovor pasivne legitimacije koji je istakao prvotuženi, navodeći da se na konkretan slučaj ne može primijeniti presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) na koju se prvotuženi poziva, jer je navedenom presudom zaključeno da za obaveze Centra službe bezbjednosti nastale iz dužničko povjerilačkog odnosa u toku 1994. godine ne odgovara Tuzlansko Podrinjski Kanton, dakle presuda se ne odnosi na konkretan slučaj i nije prihvaćena kao pravno stanovište Vrhovnog suda. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je prvotuženi, kao pravni slijednik ranije SJB Bihać, u obavezi da apelantu nadoknadi štetu na osnovu čl. 77., 78., 81. i 82 Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 42/02, 46/02, 19/03 i 21/03, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjim poslovima), te člana 11. Zakona o unutrašnjim poslovima Unsko Sanskog Kantona («Službeni list USK» br.1/97, 1/02, 6/02, 8/02 i 11/03) u vezi sa odredbom člana 103. stav 1. i člana
108. Zakona o radnim odnosima i plaćana službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98), kao i Odluke o ustupanju izvornih prihoda Republike BiH i Okruga Bihać koja je donesena 16. augusta 1994. godine («Službeni list RBiH» br. 21/94 i 1/95).
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda broj P-457/97 od 4. oktobra 2002. godine izjavio prvotuženi, Kantonalni sud je presudom broj Gž-47/03 od 12. jula 2007. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanta u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, obzirom da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Odredbom člana 77. Zakona o unutrašnjim poslovima regulisano je da će u roku od 30 dana po stupanju na snagu zakona prestati sa radom organi unutrašnjih poslova na području Federacije BiH pod kontrolom Armije RBiH kao i organi unutrašnjih poslova pod kontrolom HVO. Članom 81. Zakona o unutrašnjim poslovima, naveo je dalje Kantonalni sud, regulisano je da će Kantonalna ministarstva preuzeti sve radnike organizacionih jedinica iz člana 77. Zakona o unutrašnjim poslovima koje su postojale na području Kantona i koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja na snagu zakona, a članom 82. istog zakona da će se u roku od 30 dana od stupanja na snagu zakona izvršiti primopredaja materijalno tehničkih sredstava, opreme, naoružanja inventara i dr., između organizacionih jedinica i organa unutrašnjih poslova iz člana 77. zakona koje su postojale na teritoriji Kantona i Kantonalnog ministarstva, a u vezi sa poslovima iz nadležnosti Kantonalnog ministarstva. Iz navedenih zakonski odredbi, zaključio je Kantonalni sud, proizilazi da Unsko Sanski Kanton nije pravni slijednik ranijeg CSB Bihać u pogledu obaveza nastalih do formiranja Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova, jer Zakonom o unutrašnjim poslovima nije utvrđena obaveza Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko Sanskog Kantona da preuzme i finansijske obaveze ranijih organa unutrašnjih poslova nastalih do stupanja na snagu zakona. Također ni Zakon o unutrašnjim poslovima USK nije predvidio preuzimanje finansijskih obaveza ranijih SJB odnosno CJB nastalih do stupanja na snagu zakona. Na kraju je Kantonalni sud konstatovao da su se potrebe bivših okruga finansirale iz sredstava Republičkog budžeta kome su nakon prestanka rada okruga vraćena neutrošena finansijska sredstva u smislu član 4. Zakona o prestanku važenja Zakona o obrazovanju i radu okruga («Službeni list RBiH» broj 6/96).
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je hronološki iznio tok postupka pred redovnim sudovima i opširno interpretirao obrazloženja presuda. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio ali iz navoda apelacije proizilazi da se suština njegovih navoda o povredi navedenog prava temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su mu uposlenici prvotuženog svojim nedopuštenim radnjama prouzrokovali štetu te kako je mobilni aparat još uvijek u posjedu prvotuženog predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporenu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zašto prvotuženi nije pravni sljednik ranijeg CJB Bihać odnosno zašto nije pasivno legitimisan u ovom sporu, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović