Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/08 («Centrotrans-Eurolines»)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prekršaj
  • Pravo na rad
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-899/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 899/08, rješavajući apelaciju «Centrotrans-Eurolines», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Centrotrans-Eurolines” , podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-PžP-

07-000 502 od 21. januara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-Pr-06-002828-III od 11. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Centrotrans-Eurolines» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 21. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-PžP-07-000 502 od 21. januara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Pr-06-002828-III od 11. jula 2007. godine.

2. Općinski sud je rješenjem broj 017-0-Pr-06-002828-III od 11. jula 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-PžP-07-000 502 od 21. januara 2008. godine, apelanta kao pravno lice i Nedžada Zekića kao odgovorno lice u pravnom licu oglasio krivim što su na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu rješenja počinili prekršaj iz člana 18. stav 1. tačka 2.a i člana 20. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu («Službeni glasnik BiH», broj 1/02), te je apelant kažnjen jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 1000,00 KM a odgovorno lice kaznom u iznosu od 400,00 KM. Apelant je dužan platiti i troškove postupka u iznosu od 20,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je na osnovu iskaza ovlaštenog predstavnika apelanta i okrivljenog Nedžada Zekića te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu utvrdio dokazanim sva bitna obilježja prekršaja za koji su apelant i Nedžad Zekić oglašeni krivim. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant naredio ili dozvolio vozaču svog autobusa marke «Neoplan» da obavlja međunarodni javni prijevoz putnika iako je na putnom nalogu naglašena relacija putnika na relaciji Sarajevo-Bihać-Sarajevo, da je iz Sarajeva za Zagreb povezao šest putnika a na putnom listu zaokružio kao vrstu prijevoza «A»-kružna vožnja zatvorenih vrata, a što znači da je istu grupu putnika morao vratiti nazad u Sarajevo. Po drugom putnom listu koji nije ovjeren kod nadležnog organa za kontrolu na graničnom prijelazu na ulazu u Bosnu i Hercegovinu navedeni autobus je iz Zagreba za Sarajevo prevezao drugu grupu od šest putnika a što je ovlašteni predstavnik apelanta i priznao. Općinski sud nije prihvatio odbranu apelanta da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja prekršaja i da krivicu za propust treba da snosi Ministarstvo komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) smatrajući takvu odbranu proizvoljnom i neosnovanom. Prilikom odmjeravanja kazne, sud je cijenio sve okolnosti i apelantu izrekao minimalnu novčanu kaznu u odnosu na zakonom propisanu do 2000,00 KM za pravno lice, smatrajući da će se izrečenom novčanom kaznom moći postići svrha kažnjavanja.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da nije razmatrao žalbene navode apelanta kojim pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer taj žalbeni prigovor nije predviđen odredbom člana 61. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 31/06) kao žalbeni osnov i razlog za pobijanje prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog propisa, obzirom da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je apelanta oglasio krivim za prekršaj iz člana 18. stav 1. tačka 2.a i član 20. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom prijevozu. Ispitujući prvostepeno rješenje u odluci o izrečenoj novčanoj kazni, Kantonalni sud je naveo da novčana kazna nije prestrogo odmjerena već je dovoljna ali i neophodna da bi se postigla svrha kažnjavanja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki iznio tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava nije posebno obrazložio, međutim iz navoda apelacije proizilazi da se suština njegovih navoda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da se obratio Ministarstvu za pokretanje postupka registracije i izdavanja dozvole za međunarodne autobuske linije, međutim greškom Ministarstva nije na vrijeme dobio dozvolu za Hrvatsku, Austriju, Njemačku i Holandiju, pa da prekidom linija ne bi nastala još veća šteta obavljao je prijevoz sa putnim listom. Apelant također smatra da je greškom Ministarstva pretrpio materijalnu štetu i štetu na ugledu te smatra da ne postoji odgovornost pravnog lica i da ukoliko je prekršaj i učinjen ne bi trebao da bude kažnjen, jer je prekršaj malog značaja i nije prouzrokovao posljedice. Apelant se također žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant počinio prekršaj iz člana 18. stav 1. tačka 2.a i člana 20. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu te su ga kaznili jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM.

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu navoda apelanta da je diskriminisan u uživanju prava na rad Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

13. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović