Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/08 (M. G.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-922/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 922/08, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. G. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-06-001493 od 25. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-937/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P: 467/98-I od 20. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnio je, 24. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001493 od 25. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-937/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 467/98-I od 20. maja 2005. godine.

2. Elizabeth Hendrik Husikamp Galešić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, Mekreme Gališić i dr. (u daljnjem tekstu. tuženi) radi utvrđenja. Tužiteljica je u tužbi navela da je ostavinskim rješenjem upućena na parnicu radi dokazivanja da zgradu izgrađenu na k.č. 58/181 ukupne površine 200 m2 upisane u z.k.ul. 5532 k.o. Mostar (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) treba izdvojiti iz ostavinske imovine umrlog Dževada Galešića, jer predstavlja bračnu tečevinu nje i njenog umrlog supruga Dževada Galešića. Tužiteljica je istakla da je kupovinu i adaptaciju kuće ona finansirala svojim novcem, ali kako je u vrijeme kupovine bila strani državljanin, nije se mogla uknjižiti kao vlasnik već se uknjižio njen suprug.

3. Općinski sud je presudom broj P: 467/98-I od 20. maja 2005. godine utvrdio da je tužiteljica suvlasnik sa 1/2 dijela na predmetnoj nekretnini, pa su apelant i tuženi dužni trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnik sa dijelom 1/2 predmetne nekretnine.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica i umrli Dževad Galešić bili u braku od 1984. godine do Dževadove smrti (1. aprila 1996. godine), da je za vrijeme trajanja braka kupljena predmetna nekretnina kao i da je predmetna nekretnina upisana na ime tužiteljičinog supruga Dževada Gališića. Općinski sud je dalje istakao da tužiteljica tvrdi da je isključivo svojim sredstvima kupila predmetnu nekretninu, koja ne može ući u ostavinsku masu iza njenog supruga, a apelant i tuženi smatraju da tužiteljica kao strankinja nije stekla uslove da postane nosilac prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

5. Nakon ocjene provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da su tužiteljica i njen suprug zajednički kupili predmetnu nekretninu u toku trajanja njihove bračne zajednice, te da su zajedničkim sredstvima i radom tokom bračne zajednice izvršili totalnu rekonstrukciju kupljenog objekta. Općinski sud nije poklonio vjeru iskazu tužiteljice u dijelu da je ona isključivo svojim sredstvima kupila predmetnu nekretninu, jer je sama tužiteljica izjavila da je prilikom sačinjavanja ugovora o kupoprodaji bila upozorena da strani državljani ne mogu sticati imovinu na području bivše države Jugoslavije, ali je i pored upozorenja zaključila i potpisala ugovor sa prodavcima i to na način da se kao kupci pojavljuju ona i njen suprug i to na jednake dijelove sa po 1/2. Na kraju je Općinski sud istakao da su neosnovani navodi apelanta i tuženih da tužiteljica kao strani državljanin ne može biti nosilac prava svojine na području Bosne i Hercegovine, jer je članom 89. Zakona o vlasničko pravnim odnosima ( «Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) predviđeno da strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji BiH može biti nosilac prava vlasništva na stanu u stambenoj zgradi kao i građevinskom zemljištu ne kojem su objekti izgrađeni, a obzirom da je tužiteljica nastanjena u Mostaru, sa prebivalištem na adresi predmetnih nekretnina, može biti titular prava svojine.

6. Odlučujući o žalbi, koju su protiv presude Općinskog suda broj P: 467/98-I od 20. maja 2005. godine izjavili tužiteljica, apelant i tuženi, Kantonalni sud je presudom broj Gž-937/05 od 10. novembra 2005. godine žalbe apelanta i tuženih odbio kao neosnovane, a žalbu tužiteljice djelomično uvažio i pobijanu presudu djelomično preinačio, tako što je utvrdio da je tužiteljica suvlasnica sa 3/4 umjesto sa 1/2 dijela predmetne nekretnine, pa su apelant i tuženi dužni trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnica s dijelom 3/4 predmetne nekretnine. U ostalom dijelu žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i pobijana presuda potvrđuje.

7. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud nije pravilno utvrdio omjer doprinosa tužiteljice i njenog supruga u sticanju zajedničke imovine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud smatra da tužiteljica nije dokazala da je novac koji je stigao iz Holandije sa njenog računa upotrebljen za kupovinu predmetne nekretnine. Međutim, novac koji je 23 jula 1984 godine iz Holandije stigao na račun tužiteljice u Ljubljanskoj banci se na sam dan zaključenja ugovora 17. augusta 1984 godine konvertirao u YU dinare, a što je dokaz da je tužiteljica svoju ličnu imovinu unijela u bračnu zajednicu. Iako tužiteljica nema direktne dokaze da je novac dala na ime kupoprodajne cijene ona ga je unijela u bračnu zajednicu čime je doprinijela da se imovina u toj zajednici poveća. Kantonalni sud je naveo da je doprinos tužiteljice u sticanju predmetne nekretnine veći od doprinosa njenog muža, jer je u bračnu zajednicu unijela i dio svoje lične imovine, što je suprug bio težak bolesnik koji nije mogao raditi i što je tužiteljica vodila o njemu brigu i pazila ga do kraja života. Stoga doprinos tužiteljice u sticanju predmetne nekretnine iznosi 3/4 dijela a umrlog supruga 1/4 dijela. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je Općinski sud pravilno primijenio član 89. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, jer svi provedeni dokazi ukazuju da je tužiteljica bila stalno nastanjena u Federaciji BiH pa kao strana osoba može steći pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

8. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001493 od 25. decembra 2007. godine reviziju odbio.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su navodi revizije vezani za pitanja gdje i od kada tužiteljica stanuje u Federaciji BiH već ponavljani žalbenim prigovorima a tiču se pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojih se revizija ne može izjaviti. Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja na pravilnost odluke činjenica da je suprug tužiteljice umro 1. aprila 1996. godine, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o vlasničkom pravnim odnosima obzirom da je u vrijeme donošenja prvostepene odluke i podnošena tužbe na snazi bio predmetni zakon. Dakle, zaključio je Vrhovni sud, tužiteljica je mogla, na osnovu člana 89. Zakona o vlasničko pravni odnosima te obzirom na dokazano stalno boravište u Federaciji BiH, postati vlasnikom na stanu i stambenoj zgradi kao i na građevinskom zemljištu na kojem je objekt izgrađen, a upravo dokazi koje apelant prilaže uz reviziju upućuju na zaključak da je tužiteljica stalno nastanjena u Federaciji BiH jer joj je 4. aprila 1998. godine odobren stalni boravak.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava navodeći da je tužiteljica kao strana državljanka mogla steći pravo vlasništva nekretnina samo putem nasljeđivanja, te stoga nije mogla postati vlasnik predmetne nekretnine pa je tužbeni zahtjev koji je postavila tužiteljica kao takav suprotan pozitivnim propisima. Apelant je istakao da sticanje imovine u toku braka zalazi u domen Porodičnog prava a ne nasljednog, pa se ne može govoriti da je po tom osnovu tužiteljica stekla određenu imovinu, jer nema pravo sticanja imovine kao strani državljanin. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama utvrdili da je tužiteljica kao strani državljanin bila stalno nastanjena na teritoriji Federacije BiH i da u smislu člana 89. Zakona o vlasničko pravnim odnosima može biti nosilac prava vlasništva odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Također su redovni sudovi utvrdili da je doprinos tužiteljice u sticanju predmetne nekretnine veći od doprinosa njenog muža i da iznosi 3/4 dijela predmetne nekretnine te su apelant i tuženi dužni trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišne knjige kao suvlasnica sa navedenim dijelom.

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/08 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio