Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1228/08 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1228/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1228/08, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br- 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-07-000008 od 30. januara 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-07-000008 od 30. januara 2008. godine, u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

OBRAZLOŽENJE

1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 22. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-07-

000008 od 30. januara 2008. godine,

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 379/05-I od 7. novembra 2006. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Nikole Gavrića (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da ima pravni osnov za sticanje prava vlasništva na nekretninama označenim kao u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) što je apelant dužan priznati i trpiti da se na osnovu presude tužitelj uknjiži kao vlasnik predmetnog zemljišta sa dijelom 1/1 uz nadoknadu troškova postupka.

3. Osnovni sud iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je tužilac stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu s obzirom da je i njegov otac, kao kupac predmetnog zemljišta, stekao samo pravo korištenja na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 9. septembra 1964. godine sa Prehrambenim kombinatom Brčko, koji je isto tako bio samo korisnik tog zemljišta. Osnovni sud je obrazložio da tužilac nije sudu predočio pouzdane dokaze koji bi nesumnjivo ukazali na to da su u vrijeme kada je zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji (u toku 1964 godine) bili ispunjeni zakonski uslovi za otuđenje nekretnina u društvenom vlasništvu i to u vidu postojanja odobrenja i saglasnosti nadležnog organa-opštine, te da je kupoprodaja izvršena uz poštovanje zakonske procedure javnog nadmetanja. Također je Osnovni sud istakao da predmet kupoprodaje nije individualiziran tj. nije precizno određen pa je navedeni kupoprodajni ugovor u tom dijelu nepotpun.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tužitelj, Apelacioni sud je rješenjem broj 097-0-Gž-07-000021 od 8. maja 2007. godine, žalbu tužitelja uvažio, presudu Osnovnog suda broj P. 379/05-I od 7. novembra 2006. godine ukinuo i zakazao glavnu raspravu pred tim sudom za 19. juni 2007. godine.

5. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da samo zato što parcela k.č. 267 iz z.k. ul. broj 55. K.O. Gorice, nije precizno određena u ugovoru o kupoprodaji iz 1964 godine, nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva po osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji. Upravo zato što ta parcela nije precizno određena u ugovoru o kupoprodaji, trebalo je na osnovu drugih dokaza (vještačenje po vještaku geometru, saslušanje svjedoka i drugi dokazi) utvrditi da li je tu parcelu uz parcelu broj 215/1 iz istog z.k. uloška i iste katastarske opštine, koja je također bila predmet kupoprodaje po istom ugovoru, tužilac a prije njega njegov otac (kupac zemljišta), neprekidno posjedovao pa tu činjenicu cijeniti u kontekstu činjenica kada je i po kojem osnovu izvršen katastarski prijenos nekretnina.

6. Tužilac je podneskom od 19. juna 2007. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev a nakon održane glavne i javne rasprave Apelacioni sud je presudom broj 097-0-GžP-07-000008 od 30. januara 2008. godine, utvrdio da tužitelj ima valjani pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu. Tuženi je obavezan na ime troškova postupka platiti tužitelju iznos od 1.950,00 KM dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbija.

7. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da tužilac svoj tužbeni zahtjev zasniva na ugovoru o kupoprodaji predmetnog zemljišta koji su 9. septembra 1964. godine zaključili otac tužitelja kao kupac i prednik apelanta-Prehrambeni kombinat Brčko kao prodavac (ovjeren pod brojem Ov-2417/64 od 27. oktobra 1964 godine). U ugovoru je navedeno da otac tužitelja kupuje nekretnine koje «drži na korištenju» a iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka proizilazi da je tužilac a ranije i njegov otac u posjedu nekretnina od 1964 godine, sve do danas (oko 40 godina). Apelacioni sud je dalje istakao da bez isplate kupoprodajne cijene tužilac, a ni njegov otac ne bi mogli posjedovati te nekretnine te je evidentno da je navedeni ugovor o kupoprodaji zaključen za vrijeme dok je na snazi bio Zakon o prometu zemljišta i zgrada («Službeni list FNRJ» broj 26/54) u cijelosti realizovan te da je kao takav pravno valjan shodno odredbi člana 46. Zakona o prometu nekretnina ( «Službeni list SR BiH» broj 29/80). Obzirom da tužitelj a ni njegov otac od kojeg je tužitelj naslijedio predmetne nekretnine nisu upisani kao vlasnici to je tužitelj od strane Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama upućen da u parničnom postupku dokazuje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

8. Apelacioni sud je naglasio da je tužilac svoj tužbeni zahtjev postavio prema apelantu samo za parcele koje se u zemljišnim knjigama vode kao vlasništvo apelanta a koje je pravni prednik apelanta –tadašnji Prehrambeni kombinat Brčko prodao ocu tužitelja i primio kupoprodajnu cijenu (1964 godine) i od tada do danas neprekidno ih posjeduje tužitelj a ranije njegov otac. Dakle, predmet ovog spora je samo katastarska parcela broj 1003/9 na kojoj je tužilac evidentiran kao katastarski posjednik u toku 2001. godine a faktički istu posjeduje i obrađuje od 1965 godine u istoj površini koja i odgovora površini koja je bila predmet kupoprodaje.

9. Apelacioni sud je dalje istakao da je za ovaj spor ključno da je tužilac dokazao da je na zakonit način stekao valjan pravni osnov za priznanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, da je ugovor neposredno nakon zaključenja realizovan i tužilac, a ranije i njegov otac, su u posjedu nekretnina od 1965 godine do danas, da površina ovih nekretnina odgovara površini zemljišta koje je bilo predmet kupoprodaje te da ni tužilac a ni njegov prednik nikada nisu stekli pravo vlasništva na osnovu istog tog ugovora na drugim nekretninama. Na kraju je Apelacioni sud pojasnio da za ovaj spor nije odlučna činjenica da tužilac posjeduje i druge nekretnine po istom osnovu, kao ni to da li i nakon presuđenja tužilac ima osnov za dalje posjedovanje tih nekretnina, koje nisu predmet ovog spora a što eventualno može biti predmet samo nekog drugog postupka.

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovini apelant zasniva na tvrdnji da je Apelacioni sud proizvoljno i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant osporenu presudu smatra kontradiktornom jer je sud utvrdio da je kupoprodajni ugovor od 9. septembra 1964 godine valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu a odbio je tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva da se uknjiži kao vlasnik tog zemljišta sa djelom 1/1. Apelant je istakao da prednik tužitelja očigledno nije posjedovao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva pa shodno tome ni tužitelj nema valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom zemljištu a sama činjenica da nesmetano drži nekretnine u posjedu od 1964 godine ne znači da se radi o valjanoj kupoprodaji. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i osporenu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili da ostavi na snazi presudu Osnovnog suda.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi člana 13.Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

17. Vezano za povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav i Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizilazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a koji stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine i AP 3072/07 od 25. februara 2010. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1228/08 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio