Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/08 (N. H., M. H. i A. A.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1283/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1283/08, rješavajući apelaciju Nedžada Hadžića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Hadžića, Mirsada Hadžića i Asmira Alića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-08-000013 od 28. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj K-137/05 od 19. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Hadžić, Mirsad Hadžić i Asmir Alić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije koje zastupa Fatima Omerović advokatica iz Kalesije podnijeli su 26. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-08-000013 od 28. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-137/05 od 19. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K-137/05 od 19. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-08-000013 od 28. februara 2008. godine, apelanti su oglašeni krivim što su u vrijeme i na način pobliže opisano u dispozitivu presude počinili, i to apelanti Nedžad Hadžić i Asmir Alić, produženo krivično djelo-nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i u vezi sa članom

31. KZ FbiH, a Mirsad Hadžić krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi stava

1. KZ FbiH, te su uz primjenu člana 43. st. 1. i 6. u vezi sa članom 50. tačka b) i 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH osuđeni, i to apelant Mirsad Hadžić, na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a apelanti Nedžad Hadžić i Asmir Alić na kaznu zatvora u trajanju od po četiri mjeseca. Oštećeni su radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva, a koji se odnosi na naknadu štete nastale zbog izvršenja predmetnih krivičnih djela, upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoke, proveo vještačenje po vještaku sudske medicine te izvršio uvid u službene zabilješke, u zapisnike o uviđajima na licu mjesta i zapisnike o prepoznavanju osoba. Općinski sud je istakao da je svjedok-oštećeni A. M. detaljno opisao tog događaja tj. da su apelanti, nakon što su pretekli njegovo vozilo, isto zaustavili prišli vozilu i palicama lupali po njemu, a apelant Nedžad Hadžić ga je kroz otvoren prozor udario spiralnom palicom u nos i gornju usnu. Svjedok je naveo da je pokušao pobjeći, ali su apelanti svojim vozilom krenuli za njim i to tako što su udarili u zadnji dio njegovog vozila, zbog čega je sletio u kanal te su ponovo izašli iz vozila lupali po njegovom vozili, a nakon što se pojavio H. O. pobjegli su, međutim ubrzo su se vratili te je apelant Asmir Alić udario palicom H.O. kroz otvoren prozor. Navedeni tok događaja, istakao je dalje Općinski sud, potvrdio je i svjedok H.O. u svom iskazu, a dešavanje u ugostiteljskom objektu «Mondo» dana 22. decembra 2005. godine opisao je svjedok-oštećeni A.M., koji je u svom iskazu naveo da su mu prišli apelanti Asmir Alić i Nedžad Hadžić, koje do tada nije poznavao, a koje je identifikovao prilikom prepoznavanja u PU Kalesija, da su ga uhvatili za prsa, vukli te ga oborili na betonsku podlogu i tukli rukama i nogama te flašom. Općinski sud je istakao da su navedeno činjenično stanje potvrdili i svjedok H.P. te djelomično i svjedok K.S, a dovodeći u vezu iskaze oštećenih svjedoka, koji se tiču načina nanošenja tjelesnih povreda, potvrdio je i vještak sudske medicine, koji je svoj nalaz sačinio prema pravilima struke i koji je sud u cijelosti prihvatio.

4. Općinski sud je zaključio da su apelanti krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem, da su bili svjesni da primjenjuju fizičku silu prema A.M. i H.O. kako bi ugrozili ili povrijedili njihov tjelesni integritet, onemogućili njihovo slobodno kretanje a tom prilikom njihovo postupanje je odudaralo od uobičajenog, normalnog načina ponašanja, tako da su nanijeli drugom licu laku tjelesnu povredu. Općinski sud je istakao da je apelante osudio na kaznu zatvora ispod zakonom propisanog minimuma kazne, a shodno odredbi člana 50. tačka b) u vezi sa članom 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, dok je prilikom odlučivanja o vrsti i visine krivične sankcije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti da su apelanti nezaposleni, da su porodični i da nisu osuđivani, izuzev apelanta Nedžada Hadžića koji je ranije osuđivan i kojem je to otežavajuća okolnost.

5. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je glavni pretres, zbog proteka roka, ponovo vođen i da su svi dokazi provedeni iznova i to tako da su ponovo saslušavani već ranije saslušani svjedoci, koji su ostali kod svojih iskaza a tužilac i branioci kao i apelanti nisu imali novih pitanja. Kantonalni sud je dalje istakao da činjenični opis izreke presude sadrži sve što je propisano članom 300. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP), jer je u izreci opisano da su apelanti počinili krivična djela za koje su oglašeni krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa izrekom presude. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud dao valjane razloge koji se odnose na krivičnu odgovornost apelanata, da je obrazložio iz kojih razloga prihvata iskaze svjedoka-oštećenih i dao valjane razloge zašto ne prihvata navode odbrane apelanata, te pojasnio da su iskazi svjedoka dovedeni u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, koji je u cijelosti potvrdio navode svjedoka koji se odnose na povrede koje su zadobili, te položaje koji su zauzimali apelanti i oštećeni. U odnosu na žalbene razloge koji se tiču odluke o kazni, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve utvrđene okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, te zaključio da su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, kroz izrečenu kaznu zatvora apelantima u trajanju od četiri i tri mjeseca, a koje su srazmjerne težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanata, te da su neophodne za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su nezadovoljni analizom izvedenih dokaza i smatraju da sudovi koji su donijeli osporene odluke nisu proveli niti jedan dokaz iz kojih bi se moglo zaključiti da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Apelanti su istakli da ni oštećeni A.M. svojim iskazom nije potvrdio navode optužnice tj. da su ga fizički napali na način kako je to utvrđeno u osporenim odlukama. Apelanti su nezadovoljni i izrečenom kaznom zatvora smatrajući je «odmazdom a ne primjerenom kaznom».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze te izrekli neprimjerenu kaznu.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo i da su krivično odgovorni za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao oštećene, predložene svjedoke i proveo vještačenje po vještaku sudske medicine. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su apelanti kritične prilike, nasiljem prema drugim osobama i osobito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozili građanski mir, kojom prilikom su dvije osobe zadobile lakše tjelesne ozlijede, na koji način su počinili krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2 u vezi stava 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu nasilničkog ponašanja.

12. U vezi s navodima apelanata da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog netačno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.

14. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na visinu kazne zbog čega je navodno došlo do kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud naglašava da se visina kazne ne može dovesti u vezu niti sa jednim standardom, odnosno dijelom, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te se stoga ovakvi navodi ne mogu niti ispitivati u kontekstu navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

15. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/08 (N. H., M. H. i A. A.) | Sudska praksa | Aktio