Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1074/08 (F. H.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1074/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1074/08, rješavajući apelaciju Fikreta Hairlahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hairlahovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000165 i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-334/05 od 15. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Hairlahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnio je, 5. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000165 i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-334/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-816/03 od 28. januara 2005. godine JU „II Srednja škola“ Cazin (u daljnjem tekstu: drugotužena) je obavezana da plati apelantu, po osnovu naknade štete na ime razlike neisplaćene plaće za period januar-decembar 2001, 2002. i 2003. godine, iznos od 57.532,00 KM a, po osnovu razlike neisplaćene naknade za topli obrok za period januar-decembar 2001. i 2002. godine, iznos od 521,00 KM i po osnovu neisplaćene naknade za godišnji odmor-regres za 2001. i 2002. godinu iznos od 638,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u izreci prvostepene presude kao i troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.601,30 KM. U odnosu na Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi) tužbeni zahtjev apelanta je odbijen u cjelosti kao neosnovan.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je ocjenom provedenih dokaza sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Nadalje se Općinski sud pozvao na odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Granskog kolektivnog ugovora (stupio na snagu u drugoj polovini decembra 2000. godine). Osnovica za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje se svaka tri mjeseca aktom vlade nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata (tuženi tokom postupka nisu dokazali postojanje takvog prijedloga niti pismenog akta vlade prvotuženog o utvrđenju osnovice koeficijenta). Stavom 3. odredbe člana 28. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da plaća zaposlenicima u srednjim školama utvrđena na način iz stava 2. predmetnog člana ne može biti manja od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Granskog kolektivnog ugovra odredbom člana 157. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme koju školsku spremu ima apelant u visini 6,0 do 7,0.

4. U odnosu na potraživanje apelanta za isplatu razlike neisplaćene naknade za topli obrok i to za period januar-decembar 2001. godine i 2002. godine u ukupnom iznosu od 521,00 KM navedeno je da ta naknada plaće tj. njena visina utvrđena odredbom člana 43. Granskog kolektivnog ugovora i da ista ne može biti manja od 25% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, ukoliko se zaposleniku drugotuženog ne može osigurati besplatna ishrana u toku rada koju činjenicu tokom postupka drugotuženi nije dokazao niti isticao.

5. Za potraživanja nastala na ime nakande za korištenje godišnjeg odmora navedeno je da je i ta naknada regulisana odredbom člana 40. Granskog kolektivnog ugovora za koje je utvrđeno da apelantu kao radniku drugotuženog na ime korištenja godišnjeg odmora pripada pravo takve naknade u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

6. Protiv prvostepene presude drugotuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj Rsž-334/05 od 15. novembra 2006. godine uvažio prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova parničnog postupka odbio, a kamatu na dosuđene iznose naknada toplog obroka i regresa dosudio počev od 8. decembra 2003. godine umjesto od datuma određenih u izreci prvostepene presude. Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora kada je, zbog toga što Vlada kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju, u predmetnoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Navedeno jer se po mišljenju Kantonalnog suda navedeni zakon uopšte ne može primjeniti na uposlenike u obrazovanju iz razloga što su tim zakonom uređena osnovna prava, obaveze, odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave. Istaknuto je da apelant nije zaposlen kod organa uprave nego kod drugotužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu. Po mišljenju Kantonalnog suda apelant je u predmetnoj pravnoj stvari morao u skladu sa članom 28. Granskog kolektivnog ugovora dokazati da su njegove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plata uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Istaknuto je da je Granskim kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja uposlenicima u obrazovanju zagarantovano da ne mogu u pogledu visine plata biti dovedeni u neravnopravniji položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. S obzirom da apelant nije dokazao da je u utuženom periodu primio plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova to je po mišljenju Kantonalnog suda tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća neosnovan. Nadalje po mišljenju Kantonalnog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda kada je kamatu na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosudio počev od prvog u mjesecu za predhodni mjesec. Istaknuto je da se radi o povremenim novčanim davanjima na koja davanja kamata u smislu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima teče od dana kada je postavljen zahtjev sudu za njihovu isplatu.

8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-000165 od 21. februara 2008. godine odbio.

9. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su apelantovi prigovori u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani. Pri tome je Vrhovni sud citirao odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da iz nesporne činjenice da Vlada Unsko-sanskog kantona nije uskladila osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova utvrđene od strane nadležnog organa zbog čega je pravilno drugostepeni sud ocjenio da se ne može primjeniti odredba člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. Pri tome se po mišljenju Vrhovnog suda ne može primjeniti ni stav 3. odredbe člana 28. Granskog kolektivnog ugovora kao parametar za utvrđivanje osnovice plaće i koeficijenta iz stava 2. a koji se veže za plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.

10. Nadalje po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je drugostepeni sud ocijenio da se u navedenoj pravnoj situaciji nije mogao primjeniti ni Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika uprave u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 13/98) budući da se o pravima zaposlenika srednjih škola primjenjuje Zakon o srednjoj školi („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 3/97) kao kantonalni propis.

11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju apelanta Kantonalni sud je preinačio presudu djelimično odbijajući apelanta sa njegovim tužbenim zahtjevom te mu nije dao mogućnost da se izjasni pred sudom u skladu sa članom 229. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na način da održi glavnu raspravu pred drugostepenim sudom na što ga je obavezivala navedena zakonska odredba. Smatra da je Kantonalni sud odluku o preinačenju prvostepene presude donio isključivo iz razloga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko materijalna opstojnost prvotuženog i njegovog budžeta. Smatra da se Kantonalni sud prilikom donošenja presude rukovodio političkim, a ne pravnim sredstvima. Na taj način apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na efikasan pristup sudu. Nadalje smatra da osprene presude nemaju uporišta niti u jednoj zakoskoj odredbi već predstavljaju političke odluke kako bi se prvotuženi zaštitio. Navedeno iz razloga jer je predsjednik Kantonalnog suda svojom naredbom obustavio rad sudova na svim nivoima Unsko-sanskog kantona u predmetima apelanta i svih drugih tužitelja kako bi se odlučilo o njegovom zahtjevu za ocjenu ustavnosti Granskog kolektivnog ugovora koji zahtjev je Ustavni sud odbacio. Ističe da je protiv predsjednika Kantonalnog suda vođen i disciplinski postupak kod nadležnog tijela VSTV-a gdje mu je izrečena i javna opomena zbog pokušaja da zaštiti „tuženika“. Navedeno po mišljenju apelanta upućuje da su Kantonalni i Vrhovni sud bili politički pristrasni u navedenom predmetu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud zapaža da je u svojoj odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluka ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova(stav 3.)». Budući da se navodi apelanta o nezakonitosti odluka u suštini svode na primjenu navedene odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, te da nije potrebno davati posebno obrazloženje u tom pravcu.

15. Također, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na efikasan pristup sudu obzirom da odredba člana 229. ZPP na koju se apelant poziva propisuje da će „drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu“. Dakle suprotno mišljenju apelanta drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi da održi raspravu već je u smislu navedene odredbe ZPP presudu donio u sjednici vijeća. Prema tome navedenim postupanjem Kantonalnog suda apelantu nije onemogućeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud nalazi da ni navodna pristrasnost suda nije potkrijepljena relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja iste u konkretnom slučaju. Nadalje Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede principa jednakosti strana u postupku jer je u toku cijelog postupka apelant imao mogućnost da svoje navode suprostavi navodima suprotne strane, te da niti u jednom dijelu postupka nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu.

16. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1074/08 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio