Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/08 (N. V. iz Zenice)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Decertificirani policajci
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1206/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1206/08, rješavajući apelaciju Nihada Vejzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Vejzovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000019 od 22. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1328/05 od 23. avgusta 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Vejzovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000019 od 22. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1328/05 od 23. avgusta 2006. godine u odnosu na pravo na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Vejzović iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Sean Spahić advokat iz Zenice, podnio je, 21. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000019 od 22. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1328/05 od 23. avgusta 2006. godine. Apelant je 22. maja 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj P-586/04 od 8. jula 2005. godine poništena su kao nezakonita rješenja Zeničko-dobojskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Zenice (u daljnejm tekstu: tuženi) broj 08-04/1-2-34-4-5508/01 od 19. novembra 2001. godine i broj 08-04/1-2-34-4-
5508-3/01 od 3. decembra 2001. godine. Tuženom je naloženo da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke za koje je bio raspoređen do donošenja navedenih rješenja kao i da apelantu naknadi parnične troškove u iznosu od 528,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 21. novembra 2001. godine rješenjem tuženog od 19. novembra 2001. godine, te je rješenjem tuženog od 3. decembra 2001. godine odbijen kao neosnovan prigovor apelanta podnesen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je pred Općinskim sudom vođen krivični postupak u kojem je apelant pravosnažno oglašen krivim i kao krivična sankcija izrečena mu je uslovna osuda, a zbog krivičnog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz člana 353. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.
4. Konstatovano je da da su sporna rješenja donesena iz razloga što je apelant na nezakonit način stekao diplomu o završenom obrazovanju na Višoj Tehničkoj školi u Banjaluci od 22. maja 1999. godine, zbog čega ne odgovara zahtjevima za obavljanje poslova i zadataka ovlaštenog službenog lica u smislu odredbe iz člana 63. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona. Radno mjesto na kome je apelant bio raspoređen kod tužene i sa kog radnog mjesta mu je prestao radni odnos je dežurni u Operativnom centru Uprave Policije.
5. U postupku je utvrđeno da je rješenjem tuženog od 30. juna 2000. godine apelant kod tuženog zasnovao radni odnos. Rješenjem tuženog od 26. februara 1997. godine apelant je raspoređen na poslove i radne zadatke šefa Odjela za obezbjeđenje pri Sektoru policije, Uprava policije i to počev od 1. januara 1997. godine. Prilikom zasnivanja radnog odnosa apelant je ispunjavao uslove radnog mjesta na kojem je zasnovao radni odnos, priložio je diplomu-svjedočanstvo o srednjoj Metalskoj školi „10 oktobar u Zenici“ sa zvanjem mašinski tehničar, a uslovi radnog mjesta bili sud VŠS/SSS, položen stručni ispit i tri godine radnog iskustva. Dalje je navedeno da je tužena preraspodjelila apelanta na poslove i zadatke radnog mjesta dežurni u operativnom centru Uprave policije za koje radno mjesto se traži VŠS/SSS i položen stručni ispit, koje uslove je apelant imao i ispunjavao za to radno mjesto.
6. Općinski sud je našao da su sporna rješenja tuženog nezakonita iz razloga što je u toku parničnog postupka utvrđeno da apelant u potpunosti ispunjava uslove radnog mjesta na kome mu je utvrđen prestanak radnog mjesta. Utvrđeno je da ima završenu srednju stručnu spremu Metalnu školu u Zenici sa zvanjem mašinskog tehničara i potrebno radno iskustvo. Po mišljenju Općinskog suda okolnost da je apelant u svoj dosije priložio diplomu Tehničke škole u Banjaluci od 22. maja 1999. godine za koju se u krivičnom postupku utvrdilo da je neistinite sadržine i zbog čega je apelant krivično odgovarao pred sudom u predmetu Općinskog suda K-25/02, su bez uticaja na uslove školske spreme koji se traže i koje je apelant imao i bez te diplome, radnog mjesta dežurni u operativnom centru Uprave policije. Sa tog radnog mjesta mu je utvrđen prestanak radnog odnosa. Iz tog razloga su sporna rješenja tužene poništena od strane Općinskog suda jer nisu ispunjeni uslovi za utvrđivanje prestanka radnog odnosa apelantu koji su predviđeni u odredbi člana 63. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine ZE-DO kantona“ br. 1/90, 2/98 i 8/02).
7. Istaknuto je da je krivični postupak pravosnažno okončan 1. jula 2003. godine i utvrđena je krivična odgovornost apelanta za počinjeno krivično djelo i izrečena krivična sankcija. Međutim tužena je odmah po saznanju da postoji sumnja u istinistost diplome izdate od strane Više Tehničke škole u Banjaluci u postupku provjere iste i dobijanju podataka od nadležnosg Ministarstva prosvjete Republike Srpske od 18. septembra 2001. godine, te obavljenom razgovoru i uzimanju izjave od strane apelanta od 24. septembra 2001. godine i 5. oktobra 2001. godine donijela sporna rješenja i utvrdila prestanak radnog odnosa apelantu sa 1. novembrom 2001. godine.
8. Navedeno je da tuženi nije vodio predhodno disciplinski postupak kako to predviđaju odredbe iz člana 70. do člana 102. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) i utvrdio eventualno postojanje disciplinske odgovornosti apelanta zbog činjenice da je u personalni dosije upisao neistinitu sadržinu diplome od 22. maja 1999. godine. Općinski sud je naveo da takvog postupka kod tužene nije bilo niti je apelantu data mogućnost da se izjasni o navedenim okolnostima, kao i da se u okviru disciplinskog postupka preispitaju uslovi koje apelant ima za radno mjesto na koje je raspoređen kod tuženog. Okolnost da je priložio diplomu sa neistinitom sadržinom, sama po sebi, po mišljenju suda ne može predstavljati osnov za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa apelantu za radno mjesto na koje je raspoređen kada se za to radno mjesto traži isključivo viša školska sprema koju spremu apelant nema.
9. Istaknuto je da je tuženi u disciplinskom postupka takvo ponašanje apelanta mogao okarakterisati kao nemoralno i neprimjereno, te mu eventualno zabraniti da radi poslove „ovlaštenog službenog lica“ (član 26. Zakona o unutrašnjim poslovima) kao mjeru takvog ponašanja i takvih radnji apelanta, a nikako mu utvrditi prestanak radnog odnosa odnosno prejudicirati stvar prije okončavanja krivičnog postupka i na taj način apelanta udaljiti iz službe.
10. Po mišljenju Općinskog suda okolnost da je tuženi krivotvorenu diplomu imao u vidu prilikom preraspoređivanja apelanta na drugo radno mjesto je nebitna i nije od značaja iz razloga što apelant i bez te diplome ispunjava uslove radnoga mjesta na koje je raspoređen kod tužene od 1. juna 2000. godine i na kom radnom mjestu mu je utvrđen prestanak radnog odnosa, dežurni u operativnom Centru, uprava Policije, ima završenu srednju stručnu spremu, potrebno radno iskustvo. Stoga mu po mišljenju Općinskog suda nije mogao prestati radni odnos po članu 63. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima.
11. Istaknuto je da je u toku postupka utvrđeno da je apelant decertificiran od strane APTF Komesara od 21. juna 2002. godine, a što je utvrđeno iz sadržine pisma upućenom ministru. U navedenom pismu Komesar je uputio tuženog da unutar svoje nadležnosti pokrene odgovarajuće disciplinske mjere što znači da je tužena upućena da vodi disciplinski postupak protiv apelanta radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti. Navedeno je da je pismo od 21. juna 2002. godine, a sporna rješenja tužene od 19. novembra 2001. godine i 3. decembra 2001. godine. Iz navedenog je zaključeno da je apelantu radni odnos prestao kod tuženog prije oduzimanja certifikata od strane IPTF Komesara i prije provođenja i okončanja krivičnog postupka pred Općinskim sudom u predmetu K-25/02 koji je okončan 1. jula 2003. godine u vrijeme oduzimanja certifikata od strane Komesara.
12. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj Gž-
1328/05 od 23. avgusta 2006. godine uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da se apelant u cjelosti odbija sa tužbenim zahtjevom da se ponište rješenja tuženog broj 08-04/1-2-34-4-5508/01 od 19. novembra 2001. godine i broj 08-04/1-2-34-4-5508-3/01 od 3. decembra 2001. godine kao nezakonita te da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke za koje je bio raspoređen do donošenja navedenih rješenja i da mu se nadoknade parnični troškovi.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 26. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine ZE-DO kantona“ br. 1/97 i 2/98) kojom je propisano da su ovlaštena službena lica dužna da poslove i zadatke zaštite života, lične i imovinske sigurnosti građana, sprečavanja izvršenja krivičnih djela i hvatanja njihovih počinilaca, kao i poslove i zadatke održavanja javnog reda i mira vrše u svakoj prilici, bez obzira da li se nalaze na službenoj dužnosti i da li im je to posebno stavljeno u zadatak. Ovlaštena službena lica dužna su da poslove i zadatke policije vrše i u slučaju kada izvršavanje tih poslova i zadataka dovodi u opasnost i njihov život.
14. Nadalje se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 63. stav 1. tačka 5. pomenutog zakona kojim je propisano da osim u slučajevima predviđenim zakonom, kojima se uređuju radni odnosi službenika organa uprave, ovlaštenom službenom licu prestaje radni odnos i u slučaju ako: se utvrdi da svojim radom, stručnim i drugim sposobnostima ne može odgovarati zahtjevima izvršavanja poslova i zadataka na koje je raspoređen ili ako ne ostvaruje predviđene rezultate rada. Stavom 2. navedenog člana je propisano da u slučaju iz tačke 1 do 5 radni odnos prestaje danom uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa.
15. Po nalaženju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pogriješio kada je usvojio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da „okolnost da je tuženi imao u vidu krivotvorenu diplomu prilikom raspoređivanja na drugo radno mjesto je nebitna i nije od značaja iz razloga što apelant i bez te diplome ispunajva uslove radnog mjesta na koje je raspoređen“. Navedno iz razloga jer je apelantu radni odnos prestao zbog toga što je na nezakonit način stekao spornu diplomu i zbog te činjenice ne odgovara moralnim zahtjevima za obavljanje poslova i radnih zadataka ovlaštenog službenog lica na način kako je regulisano članom 26. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona (koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specijalis).
16. Po mišljenju Kantonalnog suda tuženi je pravilno primjenio materijalno pravo jer je povreda koju je počinio apelant takve prirode da ne bi bilo osnovano od tuženog očekivati da nastavi radni odnos apelantu. Po nalaženju Kantonalnog suda prigovori apelanta da je poslove i radne zadatke kod tuženog obavljao na zadovoljavajući način su bez uticaja na zakonitost spornih rješenja. Navedeno iz razloga što je apelant u svojstvu ovlaštenog službenog lica zaposlenog u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zenica dao neistinite podatke u pogledu svoje školske spreme, te da je iste upisao u svoj personalni dosije i u svoju radnu knjižicu, a za poslove radnog mjesta na koje je preraspoređen. Pri tome po ocjeni Kantonalnog suda propusti u disciplinskom postupku koje je počinio tuženi nisu od uticaja na zakonitost jer te povrede nisu bile takve da bi mogle uticati na valjanost spornih rješenja. Apelant je bio upoznat kakva povreda radne dužnosti mu se stavlja na teret i o tome je u dva navrata davao informativne izjave kod tuženog, a njegova krivnja zbog počinjenog krivičnog djela iz člana 353. stav 2. sa stavom 1. KZ FBiH je utvrđena i pravosnažnom presudom Općinskog suda u Zenici broj K-25/02. Stoga je zaključeno da je u konkretnom slučaju pravilno primjenjena odredba člana 63. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona.
17. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-000019 od 22. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu.
18. U obrazloženju revizione presude se navodi da se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da nije bilo osnova za donošenje osporenih rješenja samo iz razloga što nije proveden disciplinski postupak protiv tuženog u skladu sa propisima Zakona o radnim odnosima o plaćama službenika u organima uprave Federacije BiH. Istaknuto je da kako je Zakon o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona, posebnost u odnosu na Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, propisano da osim u slučajevima predviđenim zakonom (znači predhodno citiranim zakonom) koji utvrđuju radne odnose službenika organa uprave, ovlaštenom službenom licu prestaje radni odnos i u slučaju ako se utvrdi da svojim radom ... ne može odgovarati zahtjevima izvršavanja poslova i zadataka na koje je raspoređen i da mu u tom slučaju prestaje radni odnos danom uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa ( član 63. stav 1. tačka 5. i stav 2. Zakon o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona).
19. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda slijedi da nije ni učinjena povreda prava apelanta iz Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona tim prije što iz stanja spisa slijedi da je apelant pred ovlaštenim službenikom tuženog a prije donošenja osporenih rješenja davao izjave (24. septembra i 5. oktobra 2001. godine) vezano za pribavljanje i ulaganje u svoj dosije krivotvorene diplome o većem stepenu stručne spreme. I po mišljenju Vrhovnog suda neprovođenje disciplinskog postupka nije osnov da bi se donijela drugačija odluka tim prije što je odlukom Međunarodne policije od 21. juna 2002. godine apelant decertificiran upravo iz razloga zbog kojih su i donesena osporena rješenja.
20. Pri tome po ocjeni Vrhovnog suda nije relevantno da li je krivotvoreni dokument apelantu poslužio za njegovo raspoređivanje na poslove i zadatke drugog radnog mjesta na koje je bio raspoređen 15. juna 2000. godine a za koje radno mjesto je imao odgovarajuću spremu kao i za predhodno radno mjesto na kome je bio, kao ni to što je odluka o decertificiranju kao i krivična presuda donesena kasnije poslije donošenja osporenih rješenja. Navedeno iz razloga jer osporena rješenja nisu ni donesena na osnovu tih odluka već utvrđenih činjenica o radnjama apelanta zbog kojih je tuženi imao uporište u članu 63. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona da donese rješenje o prestanku radnog odnosa.
21. Po mišljenju Vrhovnog suda ni drugi navodi revizije vezano za to kakvu pravnu posljedicu ima krivična presuda ili je pak nema nisu relevantni imajuću u vidu da je postojao osnov za donošenje osporenih rješenja u članu 63. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona.
22. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da prije donošenja osporenih rješenja nije vođen disciplinski postupak, a koji postupak je tuženi bio obavezan provesti. Smatra da tuženi nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa prije okončanja krivičnog postupka. Navodi da je drugostepeni sud u presudi naveo da je apelant bio upoznat o tome kakva povreda mu se stavlja na teret kao i da je u dva navrata davao informativne izjave kod tuženog, a što nije tačno. Ističe da su zapisnici o informativnim razgovorima rješenjem tužilaštva od 13. novembra 2001. godine „stavljeni van snage-izdvojeni iz spisa, na njima se ne može zasnivati sudska odluka“ pa se nisu mogli cijeniti prilikom donošenja presude, a također nisu mogli poslužiti ni kao osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu. Ističe da je tačno da je bio decertificiran od strne IPTF-a sedam mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, a na prijedlog tuženog koji je dostavio neistinite podatke. Ističe da je u žalbenom postupku koji se vodio pred IPTF-om apelantu vraćen certifikat i da se nalazi na konačnom spisku certificiranih policajaca pod rednim brojem 16522. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud je proizvoljno i selektivno ocijenio navode iz revizije. Iz dopune apelacije proizlazi da se apelant žali i na povredu prava na rad.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
25. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Apelant se također žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskrimisan u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović