Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/08 (I.P.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1211/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1211/08, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000 006 od 6. marta 2008. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-

K-07-000 005 od 6. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I.P. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Predrag Radulović advokat iz Banjaluke, podnio je 21. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 006 od 6. marta 2008. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-07-000 005 od 6. novembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. jula i 16. oktobra 2008. godine, 24. februara, 13. aprila, 22. maja i 17. juna 2009. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 013-0-K-07-000 005 od 6. novembra 2007. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine a istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 62. stav

1. KZ RS od apelanta je oduzet pištolj marke „CZ“, fabrički broj C-5861, kal. 7,65 mm. Na osnovu člana 98. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan nadoknaditi troškove postupka čija će visina biti utvrđena posebnim rješenjem, te je obavezan platiti iznos od 300 KM na ime paušala.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je i pored brojnih pokušaja suda da se obezbjedi prisustvo svjedoka B.R isti ostao nedostupan, te da su ispunjene procesne pretpostavke iz člana 333. stav 1. tačka 1. ZKP da se i pored protivljenja odbrane pročita njegov iskaz od 7. februara 2003. godine, dat istražnom sudiji Okružnog suda. Okružni sud je naveo da čitanjem iskaza pomenutog svjedoka, iako se radi o iskazu kada apelant nije imao status osumnjičenog već oštećenog, kojem saslušanju nije prisustvovao ni apelant niti njegov branilac, nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je odbrani data mogućnost da prigovara iskazu ovog svjedoka, koje pravo je odbrana i koristila tokom glavnog pretresa osporavajući iskaz tog svjedoka u dijelu koji se odnosi na činjenice primjećivanja S.Đ. u početnoj fazi događaja, kako je došlo do kontakta apelantovog vozila i vozila S.Đ., te momenta izlaska apelanta iz njegovog vozila nakon zaustavljanja vozila i njegove pozicije pored svog vozila. Istaknuto je da po mišljenju Okružnog suda nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanta i iz razloga što ni jedna činjenica koja je utvrđena na osnovu pročitanog iskaza svjedoka B.R. nije utvrđena isključivo na osnovu pročitanog iskaza tog svjedoka.

4. Okružni sud je nakon provedenog dokaznog postupka našao da je apelant svojim radnjama, pucanjem u pravcu S.Đ. i vozila u kome se nalazilo još lica, sa direktnim umišljajem pokušao S.Đ. lišiti života, jer je pri tom bio svjestan da pucanjem iz pištolja, kao sredstva podobnog da drugog liši život, istog tj. S.Đ. može lišiti života,. Iz navedenog, po mišljenju Okružnog suda, proizlazi da je apelant bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, pa se u takvim radnjama ostvarilo obilježje krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20. KZ RS. Pri tome je Okružni sud naveo da uračunljivost apelanta ni u jednom momentu nije bila upitna te nije bilo potrebe za provođenjem dokaza u tom pravcu.

5. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli Okružni tužilac i branilac apelanta. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Kž-08-000 006 od 6. marta 2008. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, dok je žalba Okružnog tužioca uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji, tako što se apelant za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20. KZ RS, za koje je tom presudom oglašen krivim primjenom člana 39. tačka 1. i člana 40. stav 1. tačka 2. istog zakona, osuđuje na kaznu zatvora od dvije godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

6. Drugostepeni sud je naveo da su žalbeni navodi odbrane, o tome da su u prvostepenom postupku počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 354. stav 1. tačke 8. i 11. ZKP, neosnovani. Navedeno iz razloga jer je iskaz svjedoka B.R koji je dat u istrazi 7. februara 2003. godine, i pored izričitog protivljenja odbrane, korišten na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom u skladu sa odredbom člana 333. stav 2. ZKP i za takvu odluku su dati razlozi u obrazloženju prvostepene presude, pa su na taj način, po mišljenju Vrhovnog, suda ispunjeni zahtjevi iz odredbe člana 357. stav 7. ZKP u vezi sa pravom suda da odstupi od načela neposrednog saslušanja pomenutog svjedoka.

7. Drugostepeni sud je naveo da prigovorima apelantove žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude, niti zaključak da radnje koje je preduzeo apelant kritične prilike sadrže bitne elemente krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20. KZ RS.

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama apelanta, Vrhovni sud je našao da su dokazi provedeni na glavnom pretresu pravilno ocjenjeni od strane prvostepenog suda i da predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak u pogledu svih činjenica od odlučnog značaja, uključujući i one na koje žalba ukazuje. Vrhovni sud je naveo da iskazi svjedoka i odbrana apelanta potvrđuju pravilnost zaključka o dugogodišnjim poremećenim odnosima između njega i S.Đ., a dinamika razvoja događaja u konkretnim okolnostima, u povezanosti sa karakterom tih odnosa, potvrđuje njihovu spremnost i volju na međusobni fizički obračun, upotrebom vatrenog oružja koje nose sa sobom.

9. Ključno pitanje koje je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno riješio prvostepeni sud je pitanje skrivljenog napada. Istaknuto je da je prvostepeni sud zaključak za tu odlučnu činjenicu utemeljio na iskazu svjedoka očevidaca, apelantove odbrane i nalaza vještaka saobraćajne struke. Dovodeći u međusobnu vezu ove dokaze prvostepena presuda je po mišljenju Vrhovnog suda detaljnim i jasnim razlozima izvela pravilan zaključak da ostvarena dva uzastopna udara vozila apelanta nakon promjene pravca kretanja i u fazi sustizanja vozila S.Ć. bez tragova kočenja i u potpunosti prednjim dijelom vozila nisu rezultat uobičajene saobraćajne situacije već da se radi o namjerno isprovociranom udaru u vozilo S.Ć. sa prisutnom željom za obračunavanjem u uslovima međusobno poremećenih odnosa. Stoga proizlazi da je na navedeni način apelant svjesno i voljno skrivio napad i ušao u međusobni fizički obračun sa S.Đ. čime je isključena mogućnost pozivanja na nužnu odbranu pri izvršenju djela.

10. U odnosu na krivičnu sankciju Vrhovni sud je naveo da se žalbom tužioca osnovano ukazuje na prirodu i težinu djela s aspekta zaprijećene kazne za to djelo, okolnosti pod kojima je ono učinjeno uz upotrebu vatrenog oružja, te posebno dosadašnja osuđivanost apelata. Stoga je Vrhovni sud uvažio žalbu tužioca i prvostepenu presudu preinačio i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, nalazeći da je ta kazna potrebna mjera kazne obzirom da je djelo ostalo u pokušaju i da je to zakonski uslov blažeg kanjavanja sadržan u odredbi člana 39. tačka 1. KZRS, te da je od izvršenja djela proteklo više od pet godina, a da u tom vremenu apelant nije počinio drugo krivično djelo. Prema tome Vrhovni sud je ocijenio da se kaznom zatvora, a ne samo upozorenjem uz prijetnju kazne može ostvariti opšta svrha krivičnih sankcija sadržanih u odredbi člana 31. KZ RS.

11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navodi da se nalazio u situaciji nužne odbrane, te da nikoga nije povrijedio. Ističe da u postupku nije utvrđeno u kojem pravcu je ispalio zrno iz vatrenog oružja. Dalje navodi da je tom prilikom zadobio teške i opasne povrede po život kao i druga lica koja su bila s njim u automobilu, te da nije utvrđeno da li je on isprovocirao slučaj. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud je proizvoljnio primjenio materijalno pravo. Nadalje navodi da je Vrhovni sud pogrešno prihvatio iskaz jednog od učesnika događaja B.R. koji nikada nije saslušan neposredno već je korištena njegova izjava data u istražnom postupku na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom u skladu sa odredbom člana 333. stav 2. ZKP iako je odbrana apelanta zahtijevala i tražila njegovo neoposredno i unakrsno saslušanje i ispitivanje što odbrani nije udovoljeno. Ističe da je na izjavi tog svjedoka utemeljena odluka Vrhovnog suda a da Vrhovni sud nije postavio pitanje o kakvoj se ličnosti radi. Navodi da je žrtva procesa u kojem mu nije data prilika da se sasluša krucijalni svjedok B.R. na čijem je iskazu presuda u najvećem dijelu utemeljena.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant takođe, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/08 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio