Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1225/08 (B.Š.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1225/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1225/08, rješavajući apelaciju B. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.Š. podnesena protiv presude Općinskog suda u Mostaru broj P-010882/02 od 14. jula 2006. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 580P 010882 07 Rev od 7. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnio je, 22. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općuinski sud) broj P-
010882/02 (stari broj P-137/02-II) od 14. jula 2006. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 580P 010882 07 Rev od 7. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-010882/02 (stari broj P-137/02-II) od 14. jula 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti prolaza pješke, traktorom i motornim vozilom, preko nekretnine označene kao k.č. 1226/2 i k.č. 1210/3 oranica „Inac“ pov. 392 m2 upisana u zk. ul. 1211 k.o. Drežnica, a za potrebe parcele označene kao k.č. 1217/2 k.o. Drežnica kao povlasnog dobra, te da se naloži Mehi Mušiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da prestane sa uznemiravanjem apelanta u posjedu nekretnine označene kao k.č. 1226/2 i k.č. 1210/3 k.o. Drežnica, te naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog, kojim je tražio da se utvrdi da na nekretnini označenoj kao k.č. 1210/03, livada „Lučica“, površine 790 m2, upisano u z.k. ulošku broj 1494 k.o. Drežnica i k.č. 1226/2 oranica „Inac“ površine 390m2, upisana u z.k. 1211 k.o. Drežnica, kao poslužnim dobrima, postoji pravo stvarne služnosti prolaza pješke, motornim vozilom i traktorom, putem širine 3 metra u korist nekretnine označene kao k.č. 1217/2 k.o. Drežnica, kao povlasnog dobra, te da je dosljedno prednjem utvrđenju dužan „svagdašnji“ vlasnik označene nekretnine trpjeti, da se na istoj u zemljišnim knjigama uknjiži pravo služnosti prolaza pješke, motornim vozilom i traktorom putem širine 3 metra u korist povlasne nekretnine i da se apelant obaveže da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka. Sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom je propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Nadalje se pozvao na odredbu člana 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti.
4. Po mišljenju Općinskog suda tuženi nije pružio dokaz da je stekao pravo služnosti na predmetnim nekretninama u smislu člana 57. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a nije dokazao da su postojale pozitivne i negativne pretpostavke za zasnivanje prava stvarne služnosti dosjelošću propisane članom 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
5. Općinski sud je naveo da je članom 63. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog koga je bila zasnovana.
6. Po nalaženju Općinskog suda dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se utvrdi nepostojanje prava služnosti preko nekretnine označene kao k.č. 1226/2 i k.č. 1210/3 nema karakter prejudicijelnog zahtjeva za utvrđenje, jer od odluke o istom ne zavisi odluka o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, a što bi bio uslov da se uz postojeći kondemnatorni zahtjev postavi i prejudicijelni kojim bi se utvrdilo da ne postoji određeni pravni odnos. Istaknuto je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti preko predmetne nekretnine, mada se tuženi neosnovano poziva na dosjelost, jer nije dokazao da je stekao uslov iz člana 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te je po ocjeni suda bezpredmetno raspravljati o pravu koje i ne postoji.
7. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se tuženom naloži da prestane sa uznemiravanjem apelanta u posjedu nekretnine označene kao k.č. 1226/2 i k.č. 1210/3 k.o. Drežnica sud je isti razmatrao u smislu čl. 80. i 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima cijeneći da apelant nije dokazao da je ispunjen uslov za zahtijevanje sudske zaštite, a to je rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje odnosno najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja.
8. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Općinski sud je naveo da je tuženi svoj tužbeni zahtjev postavio protiv apelanta koji je suvlasnik nekretnine označene kao k.č. 1226/2. Istaknuto je da apelant nije isključivi vlasnik iste već jedan od osam suvlasnika, kako je navedeno u z.k. izvadku br. 1211 k.o. Drežnica. Nadalje je navedeno da u postupku nije dokazano čije je vlasništvo nekretnina k.č. 1210/3 koju obuhvata sporni put. Stoga je po ocjeni suda tuženi trebao navesti sve suvlasnike kao legitimirane osobe na koje bi trebao biti upućen postavljeni protivtužbeni zahtjev.
9. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelant i tuženi. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-06-00 1109 od 23. novembra 2006. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev. Apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da se utvrđuje da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza pješke, traktorom i motornim vozilom putem širine 3 metra preko nekretnina označenih kao k.č. 1226/2 i 1210/3 oranica „Inac“ pov. 392 m2 upisane u z.k. ul. 1211 k.o. Drežnica, a za potrebe nekretnine označene kao k.č. 1217/2 K.O. Drežnica pa je naloženo tuženom da prestane sa uznemiravanjem apelanta u posjedu nekretnina označenih kao k.č. br. 1226/2 i k.č. 1210/3 K.O. Drežnica.Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.703,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da osnovano apelant tvrdi da je tužbeni zahtjev postavljen u skladu sa odredbom člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da apelant tužbom za utvrđenje može tražiti postojanje odnosno nepostojanje nekog prava odnosno pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Prema tome Kantonalni sud zaključuje da se radi o klasičnoj tužbi (actio negatoria) kojom se tvrdi da nije stečena služnost puta preko nekretnina apelanta u korist nekretnina tuženog.
11. Po mišljenju Kantonalnog suda pogrešno prvostepeni sud navodi da tuženi nije dokazao da je stekao pravo služnosti preko nekretnina apelanta ni na jedan od načina propisanih članom 57. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Navedeno iz razloga jer je evidentno da tuženi svojata to pravo nakon što je kupio nekretninu od M.J. 2002. godine. Da tuženi nije koristio dio sporne nekretnine apelanta radi prolaza i dolaska na svoju nekretninu potvrdili su brojni svjedoci saslušani u predmetnom postupku koji su naveli da su svi mještani koristili stari put kao i tuženi, te da im nije padalo na um da prolaze preko susjednih nekretnina pa ni preko apelantove nekretnine.
12. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 580P 010882 07 Rev od 7. februara 2008. godine djelimično uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na tužbeni zahtjev i troškove postupka, a žalba tuženog je uvažena prvostepena presuda ukinuta u odnosu na protivtužbeni zahtjev i protivtužba odbačena. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
13. Po mišljenju revizionog suda osnovano revizija ukazuje na postojanje povreda postupka pred drugostepenim sudom iz člana 231. ZPP, jer drugostepeni sud prilikom ocjene žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja nije naveo razloge. Istaknuto je da je drugostepeni sud preinačavajući prvostepenu presudu pošao od utvrđenja da apelant nije stekao pravo služnosti na traženi način preko poslužnih nekretnina pozivajući se na iskaze brojnih svjedoka u postupku. Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pošao od pogrešne primjene člana 54. ZPP kada je ocijenio da apelant može tražiti da se utvrdi ne postojanje prava služnosti koje ranije nije ustanovljeno.
14. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH br. 6/98 i 29/03), koja propisuje pravo zaštite stvarne služnosti ali samo vlasnika povlasne nekretnine, u smislu da samo on ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti.
15. Po mišljenju Vrhovnog suda apelant, kao posjednik poslužne nekretnine, zaštitu je mogao ostvariti samo tužbom za zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda shodno članu 80. do 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
16. Vrhovni sud je naveo da apelant nije mogao tražiti utvrđivanje nepostojanja stvarne služnosti jer se ne može utvrđivati negativna činjenica po članu 54. stav 1. ZPP, već je mogao samo tužbom za smetanje posjeda tražiti zaštitu od protivpravnog uznemiravanja posjeda.
17. U odnosu na protivtužbeni zahtjev po mišljenju Vrhovnog suda revizija tuženog nije osnovana jer se utvrđivanje prava služnosti može tražiti samo od vlasnika, a kada ima više suvlasnika onda svi suvlasnici imaju status materijalnih-jedinstvenih suparničara, jer su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici po članu 362. stav 1. ZPP zbog čega je po mišljenju Vrhovnog suda protivtužbu trebalo odbaciti.
18. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta odluke Općinskog i Vrhovnog suda su rezultat bitne povrede odredaba ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je Kantonalni sud pravilno primjenio odredbu člana 54. stav 1. ZPP, te da se u konkretnom slučaju radi o klasičnoj tužbi u kojoj tužitelj tvrdi da nije stečena služnost prolaza preko nekretnine apelanta u korist nekretnine tuženog. Ističe da se tužbeni zahtjev apelanta sastoji od dva tužbena zahtjeva i to prvi dio koji se odnosi na utvrđenje suda da ne postoji pravo služnosti preko predmetnih nekretnina, koji je postavljen u skladu sa članom 54. stav 1. ZPP i drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezu tuženog da prestane sa uznemiravanjem apelanta u posjedu njegovih nekretnina, a što proizlazi iz odredbe člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev trebalo cijeniti kroz odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koje se odnose na zaštitu prava vlasništva i posjeda tj. na predaju u posjed dijela apelantove nekretnine. Navodi da podnesena revizija, od strane tuženog, sadrži u najvećem dijelu ranije navode koji se odnose na činjenično stanje, pa je prema tome po mišljenju apelanta nedopuštena.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Općinskog i Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
22. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović