Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/08 (D. S. iz Jajca i S. Š. iz Travnika)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-935/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-935/08, rješavajući apelaciju Džemala Sefera i Sejada Šuškića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Sefera i Sejada Šuškića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-114/04 od 24. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemal Sefer iz Jajca i Sejad Šuškić iz Travnika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slobodan Perić advokat iz Banja Luke, podnijeli su, 25. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-114/04 od 24. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-413/99 od 6. marta 2003. godine Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo odbrane – Vojska Federacije BiH – V Korpus (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantima plati po 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. juna 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate te da im naknadi troškove spora u iznosu od 1.123,50 KM pod prijetnjom izvršenja sve u roku od 15 dana.

3. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj Gž- 114/04 od 24. januara 2008. godine uvažio, te je prvostepenu presudu preinačio tako što su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da im tuženi isplati po 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. juna 1999. godine do isplate i isplate troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.123,50 KM.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na osnovu uvida u ugovor broj 01/3-17-1 od 28. januara 1996. godine utvrdio da je 17. januara 1996. godine, u prisutnosti načelnika štaba Vahida Derviševića, novinara H.Š. i apelanata, „donesen ugovor“ kojim se formira Organizacioni odbor za izdavanje i distribuciju izdanja iz Edicije „Krajiški krug“, vezane za ratni put 17 VK „b br“ i to u sastavu: F.Ć kao predsjednika, S.F., V.D., S.Č., E.B. E.I.,M.T., Ć.H i apelanata kao članova. Zadatak postavljen u ugovoru je bio da se pristupi prikupljanju, sistematizaciji i osmišljavanju izdavanja Edicije „Krajiški krug“, a između ostalog pod tačkama 2b. Spomen knjiga šehida 17 VK „b br“ sa nosiocima aktivnosti-apelantima kao autorima. Tačkom 5b. ugovora i to u alineji 3. ugovoreni su troškovi autora na pripremi izdanja u vidu isplate 12.000,00 DM, s tim što je u stavu 2. tačke 5b. ugovora regulisano da se za iznalaženje navedenih sredstava, koja ukupno iznose 152.000,00 DM za komletnu Ediciju, zadužuje M.T. koristeći kompletan sastav redakcijsko-organizacionog odbora, isplaćujući sredstva po dinamici aktivnosti ili saradnji sa urednicima Edicije. Nadalje je utvrđeno da su predmetni ugovor između ostalih zaključili i načelnik štaba navedene vojne jedinice F.Ć., čiji je potpis ovjeren pečatom Vojne jedinice. Navedenim ugovorom apelanti su se obavezali izvršiti pripreme izrade u rukopisu knjige „Knjiga Šehida“ i „Sjećanje boraca 17 V K b br“. Utvrđeno je da su apelanti izrađeni rukopis predali Komandantu 517 Brigade pukovniku S.F., te da apelantima za navedeni posao nije isplaćena naknada prema ugovoru od po 4.000,00 KM-tačka 5 ugovora pod nazivom operativni troškovi.

5. Po mišljenju Kantonalnog suda na navedeno činjenično stanje prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo, zaključujući da je citiranim ugovorom o formiranju Organizacionog odbora broj 01/3-17-1 od 27. januara 1996. godine između apelanata i tuženog zaključen ugovor o djelu, prema kojem su apelanti izvršili svoje obaveze-obavili posao iz tačke 2b. i 2c, a tuženi kao naručilac posla nije izvršio svoju obavezu i isplatio apelantima kao autorima po 4.000,00 KM, kako je ugovoreno tačkom 5b. alineja 3. predmetnog ugovra.

6. Po nalaženju Kantonalnog suda predmetni ugovor, (kako nosi naziv u svom tekstu) donesen je 27. januara 1996. godine pod brojem 01/3-17-I kojim se formira Organizacioni odbor za izdavanje i distribuciju izdanja iz Edicije „Krajiški krug“ vezane za ratni put 17 VK „b br“, po svojoj sadržini nema elemente ugovora pa ni ugovora o djelu, kojim bi bila utvrđena prava i obaveze stranaka, a posebno obaveza tuženog da apelantima isplati za njihov posao svakom po 4.000,00 KM.

7. Po ocjeni Kantonalnog suda iz ugovora ne proizlazi da je uspostavljen obligaciono-pravni odnos između apelanata i tuženog, sa pravom apelanata da od tuženog zahtijevaju isplatu navedenih novčanih iznosa i obavezu tuženog na tu isplatu.

8. Po mišljenju Kantonalnog suda ni činjenica da je takav ugovor potpisao načelnik štaba 7 K brigade F.Ć. i što je ovjeren pečatom brigade ne znači da je stvorena obaveza za tu vojnu jedinicu, a niti za Vojsku R BiH-Vojsku Federacije pa time ni za tuženog Federaciju BiH na isplatu utuženih iznosa apelantima. Istaknuto je da navedeno ne proizlazi iz predmetnog ugovora-posebno tačke 5. u kojoj se spominje predračun troškova izdanja, a troškovi autora na pripremi zdanja kao operativni troškovi, a posebno da se za iznalaženje navedenih sredstava zadužuje M.T, kao fizička osoba koristeći kompletan sastav redakcijskog-Organizacionog odbora, isplaćujući sredstva po dinamici aktivnosti u saradnji sa urednicima Edicije.

9. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju apelanata predmetni ugovor je zaključen u ime tuženog i potpisan od ovlaštenog lica, te se ne može prihvatiti stav drugostepenog suda kako je u pitanju 10 fizičkih lica. Nadalje navode da je nesporno da su apelanti svoj dio obaveze iz ugovora izvršili. Ističu da su oni svoje obaveze izvršili 1996. godine, a da predmetni postupak traje od 1999. godine bez opravdanog razloga za tako dugo vođenje postupka. Traže da Ustavni sud obaveže Vladu Federacije BiH da apelantima isplati novčani iznos od po 4.000 KM, troškove postupka, kao i obeštećenje za svaki dan čekanja na konačnu odluku po 10 KM.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Iako apelanti navode u apelaciji da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo apelanti se pri tome nisu izjasnili da im je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku već su svoju apelaciju isključivo usmjerili na navodnu povredu prava na imovinu. Ustavni sud podsjeća da je pravo na suđenje u razumnom roku sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud nalazi da apelante pred Ustavnim sudom zastupa stručno lice. Prema tome imajući u vidu navedeno Ustavni sud ove navode apelanata neće razmatrati jer se apelanti u apelaciji nisu pozvali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/08 (D. S. iz Jajca i S. Š. iz Travnika) | Sudska praksa | Aktio