Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1332/08 („Sankomerc“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1332/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1332/08, rješavajući apelaciju „Sankomerc“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Sankomerc” d.o.o. Banjaluka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 001 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Sankomerc“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mile Marčić advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je, 3. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 001 od 8. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-

278/02 od 16. oktobra 2002. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se JPŠ „Srpske šume“ RS ŠG „Mosor“ Srpski Kupres (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati iznos od 12.108,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 315,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu koju je Okružni sud na osnovu održane rasprave presudom broj Pž-65/03 od 9. septembra 2005. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade za obavljeni posao (izrada „vlaka“) u odjelu ŠG „Mosor“ Srpski Kupres broj 69/1 i 74 isplati iznos od 12.108,38 KM sa pripadajućom kamatom počev od 10. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.730,00 KM sve u roku od 15 dana.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da se analizom saslušanih svjedoka, apelanta kao parnične stranke i ostalih provedenih pismenih dokaza može izvesti nesumljiv zaključak da su apelant i tuženi nakon zaključenih pismenih ugovora o sječi, izradi i izvozu drvnih sortimenata iz šumskih odjela broj 69/1 i 74 u ŠG „Mosor“ usmeno dogovorili da apelant izvrši izradu vlaka u predmetnim šumskim odjelima jer su zajednički utvrdili da iste ne postoje kao i da su dogovorili da se cijena izrade vlaka odredi u zavisnosti od količine izvezene drvne mase po kubnom metru, a da jedan kubni metar drvne mase iznosi 2,5 KM. Dalje je utvrđeno da je apelant izvršio izdadu tih vlaka i da je tuženom ispostavio račun koji je signiran računovodstvu i parafiran od strane tadašnjeg direktora tuženog.

5. Istaknuto je da su iskazi svjedoka i apelanta identični i u skladu sa provedenim pismenim dokazima zbog čega im je Okružni sud poklanio punu vjeru, a tuženi ih svojim iskazima nije doveo u sumnju.

6. Okružni sud je naveo da se na konkretni pravni odnos primjenjue Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) čijom odredbom člana 600. je propisano da se ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvodžač radova) obavezuje da obavi određeni posao kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac posla se obavezuje da mu za to plati naknadu.

7. Okružni sud je naveo da je posao koji se pomenutim ugovorom preduzima uvijek po svojoj prirodi materijalni i javlja se uvijek kada je u pitanju izvršenje određenog rada uz odgovarajuću naknadu. Istaknuto je da je ugovor o djelu neformalan ugovor što znači da je za njegov nastanak dovoljna prosta saglasnost o bitnim elementima, a to su posao poslenika-izvodžača radova i nagrada koju duguje naručilac.

8. S obzirom da je utvrđeno da su apelant i tuženi usmeno dogovorili da apelant za tuženog obavi posao izrade vlaka, a tuženi se obavezao da za obavljeni posao isplati iznos od 2,5 KM po jednom kubnom metru izvezene drvne građe, da je apelant obavio ugovoreni posao i ispostavio tuženom račun koji tuženi nije platio to je po mišljenju Okružnog suda apelantov zahtjev za isplatu potraživanja za obavljeni posao po ispostavljenom računu sa pripadajućom kamatom od dana podnošenja tiužbe osnovan.

9. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženi 9. novembra 2005. godine. Vrhovni sud je reviziju uvažio, preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je pogrešno pravno shvatanje drugostepenog suda. U vezi navedenog Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 46. Zakona o šumama („Službeni glasnik RS“ br. 13/94, 8/96, 10/97, 23/98, 18/99 i 43/02) regulisana materija izvođenja radova u šumarstvu (sječa i izrada drvnih sortimenata te njihovo izvlačenje od panja do kamionskog puta, utovar, transport i istovar ovih sortimenata, gradnja i održavanje šumskih saobraćajnica itd.) Prema navedenoj odredbi tuženi je navedene radove mogao ustupiti samo preduzećima koja ispunjavaju uslove za izvođenje tih radova i to putem javnog nadmetanja i zaključenja ugovora, koji moraju biti u skladu i sa Zakonom o postupku nabavke robe, usluga i ustupanja radova („Službeni glasnik RS“ broj 201/01) te u njima mora biti određena vrsta i obim radova, način i kvalitet njihovog izvođenja, nadzor i kontrola izvođenja radova, dinamika izvođenja i rokovi završetka, bruto-cijene po jedinici te način i rokovi plaćanja. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda pogrešan je stav drugostepenog suda da se radi o neformalnom ugovoru koji propisuje član 600. ZOO, pri čemu treba imati u vidu da je Zakon o šumama u ovom dijelu lex specialis u odnosu na ZOO.

11. Istaknuto je da sve i da je postignut usmeni dogovor između direktora parničnih stranaka takav dogovor ne bi mogao proizvoditi pravno dejstvo, jer je protivan imperativnim zakonskim propisima koji regulišu ugovaranje poslova u oblasti šumarstva, te se na osnovu njega ne bi mogle konstituisati ni obaveze za parnične stranke. S tim u vezi dokazi koji su izvedeni na raspravi pred drugostepenim sudom nemaju nikakav značaj za rješenje ovog spora, a izvođenjem tih dokaza drugostepeni sud je povrijedio odredbu člana 496a. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu ZPP) koja propisuje da se u privrednim sporovima ne mogu uspješno u žalbi iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, ako stranka nije učinila vjerovatnim da tu činjenicu odnosno dokaz bez svoje krivice nije mogla iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Istaknuto je da je apelant tek u žalbi predložio izvođenje novih dokaza (saslušanje određenih svjedoka). Čak i kada bi izvođenje ovih dokaza bilo od značaja za rješavanje spora među strankama ti dokazi se ne bi mogli cijeniti iz razloga što apelant saglasno navedenoj odredbi ZPP nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave, odnosno donošenja prvostepene presude.

12. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud povrijedio odredbe postupka i pogrešno primjenio materijalno pravo.

13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo kada je našao da nema mjesta primjeni odredbe člana 600 ZOO, te da su odredbe Zakona o šumama lex specialis u odnosu na odredbe ZOO. Nadalje navodi da je tokom trajanja postupka pred Vrhovnim sudom promijenjen pravni subjektivitet tuženog zbog promjene unutar JPŠ „Šume“ RS“ Sokolac, tako što je je navedeno šumsko gazdinstvo prestalo da postoji. Ističe da tuženi nema više svojstvo pravnog lica pa nije mogao s osnovom koristiti reviziju kao pravni lijek. To pravo nije koristio pravni slijednik tuženog pa je prema tome po mišljenju apelanta revizija trebala biti odbačena.

14. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je između ostalog naveo da nije tačno da je tuženi prestao postojati. Istaknuto je da eventualna promjena naziva tuženog nema uticaja na njegov pravni subjektivitet i stranačku sposobnost u parnici. Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene tužene strane jer „Srpske šume“ se sada zovu „Šume Srpske“ a navedena promjena je nastupila nakon donošenja pravosnažne odluke u predmetnom sporu.

15. U svom odgovoru na apelaciju pravni slijednik tuženog navodi da je tuženi u momentu korištenja pravng lijeka revizije imao svojstvo pravnog lica odnosno imao je pravni subjektivitet za korištenje pravnog lijeka-revizije. Kao dokaz tome tuženi dostavlja rješenje Osnovnog suda Sokolac od 23. decembbra 2005. godine. Navedenim rješenjem usvojen je zahtjev predlagača za upis u sudski registar prestanka rada i brisanje tuženog sa 23. decembrom 2005. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o nepostojanju pravnog subjektiviteta odnosno stranačke sposobnosti na strani tuženog u momentu izjavljivanja revizije. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da apelant nije podnio odgovor na reviziju u kojem je ove svoje navode imao priliku iznijeti pred Vrhovni sud, a koje navode apelant po prvi put iznosi pred Ustavni sud. Međutim i pored navedenog uzimajući u obzir datum izjavljivanja revizije od strane tuženog kao i rješenje o upisu u sudski registar može se zaključiti da je u momentu izjavljivanja revizije tuženi imao svostvo pravnog lica i stranačku sposobnost u parnici. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1332/08 („Sankomerc“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio