Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/08 (A. K.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-454/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-454/08, rješavajući apelaciju Admira Kepeša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Kepeša podnesena protivprotiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001167 od 10. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1098/05 od 9. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Kepeš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je, 8. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001167 od 10. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1098/05 od 9. avgusta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-93/05 od 9. juna 2005. godine obavezani su prvotuženi i drugotuženi da apelantu solidarno isplate iznos od 23.597,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate te da mu naknade troškove postupka u iznosu od 3.086,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama nesporno da je apelant izvršio ulaganje u poslovni prostor, koji se nalazi u Zenici u ulici Muhameda Seida Serdarevića (stara pijaca), 30 m2, u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti. Međutim istaknuto je da je sporno da li je potraživanje zastarjelo i da li su tuženi pasivno legitimisani za učešće u predmetnoj parnici. Uvidom u ugovor broj 917/90 od 13. decembra 1990. godine utvrđeno je da je apelant zaključio ugovor sa prvotuženim o korištenju predmetnog poslovnog prostora od 30m2 koji se nalazi u zgradi stare tržnice za namjenu trgovine na malo na vrijeme od dvije godine. Uvidom u rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 5. februara 1991. godine utvrđeno je da je Opštinska komisija za urbanizam, građevinarstvo, komunalne i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Komisija) na zahtjev prvotužene istoj odobrila promjenu namjene poslovnog prostora magacina u prizemlju stare tržnice u ulici F.J. Španca broj 1 u Zenici. Uvidom u rješenje o odobrenju izgradnje od 4. aprila 1991. godine utvrđeno je da je Komisija na zahtjev prvotužene istoj odobrila izvođenje radova na adaptaciji promjene namjene poslovnog prostora magacina i picerije prema uslovima datim u rješenju o urbanističkoj saglasnosti. Uvidom u Aneks ugovora broj 244/92 od 28. aprila 1992. godine utvrđeno je da se premetni ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme, a najmanje na deset godina. Uvidom u rješenje od 11. januara 1994. godine utvrđeno da Opštinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i ekologiju odobrio apelantu korištenje izgrađenog objekta „Picerija“ u ulici F.J. Španca broj 48 koje je radove izveo investitor. Sastavni dio tog rješenja čini izvještaj komisije za tehnički pregled izvedenih radova od 3. novembra 1994. godine.
4. Nadalje uvidom u nalaz vještaka građevinske struke od jula 1997. godine koji je urađen po zahtjevu prvotuženog, a na osnovu dokumentacije o izvedenim radovima i izlaska na lice mjeste proizlazi da vrijednost izvedenih radova od strane apelanta iznosi 29.726,74 DEM sa uvećanjem od 10% koja se odnose na takse za saglasnosti dozvole odobrenje, projekat komisije i druge izdatke. Nadalje je utvrđeno da je procijenjena vrijednost u adaptaciji predmetnog poslovnog prostora iznosi 32.699,41 DEM.
5. Uvidom u obračun umanjenja utvrđeno je da je prvotuženi navedenu vrijednost uloženih sredstava u adaptaciju poslovnog prostora umanjio za iznos od 9.120,04 DEM, te je ostala razlika od 23.587,37 DEM.
6. Uvidom u prijedlog poravnanja od 5. avgusta 1997. godine utvrđeno je da je prvotuženi apelantu dostavio prijedlog poravnanja uloženih sredstava u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora uz napomenu da organi preduzeća prvotuženog prihvataju nalaz vještaka s tim da se isti treba umanjiti za amortizaciju izvedenih investicionih radova za tekuće održavanje zbog nepriznavanja maloprodajne cijene uloženog materijala. Također je predloženo da se svim zakupcima navedenim u prijedlogu, među kojima je apelant pod rednim brojem tri, sačini novi ugovor o zakupu kojim će se pored ostalog regulisati i način „otkupa“ uloženih sredstava i to počev od 1. septembra 1997. godine. Utvrđeno je da je navedeni prijedlog ovjeren pečatom prvotuženog i potpisom, a u prilogu istog nalazi se obračun umanjenja sredstava u adaptaciji poslovnog prostora broj ST-8 apelanta kao zakupca u ukupnom iznosu od 9.120,04 DEM tako da razlika od iznosa vrijednosti ulaganja iznosi 23.597,37 DEM. Obračun je ovjeren pečatom prvotuženog i popisom. Uvidom u zaključak od 23. oktobra 2001. godine utvrđeno je da je drugotuženi preuzeo na upravljanje od prvotuženog objekat stare zgrade tržnice u ulici M.S. Serdarević broj 1. Uvidom u ugovor od 5. novembra 2001. godine utvrđeno je da je apelant sa drugotuženim zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u M.S. Serdarević broj 1, površine 48,30 m2.
7. Dalje je navedeno da je prema izvedenim dokazima adaptacija predmetnog objekta završena 3. januara 1994. godine kada je sačinjen izvještaj Komisije za tehnički pregled izvedenih radova, a na osnovu kojeg je drugotuženi svojim rješenjm od 11. januara 1994. godine apelantu odobrio korištenje izgrađenog objekta „Picerija“ koje je radove izveo investitor.
8. Navedeno je da je opšti zastarni rok koji je počeo teći 3. januara 1994. godine prekinut u smislu odredbi iz člana 387. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni listovi RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) 5. avgusta 1997. godine kada je prvotuženi apelantu dostavio pismeni prijedlog o poravnanju uloženih sredstava u adaptaciju spornog objekta. Navedeno zbog toga što navedeni prijedlog predstavlja pismenu izjavu dužnika o priznanju duga koji proizvodi pravne posljedice sama po sebi u smislu prekida zastrajelosti bez obzira na to da li ju je povjerilac prihvatio ili nije. Stoga pošto je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 25. februara 2002. godine dok je prekid zastare nastupio 5. avgusta 1997. godine proizlazi da nije nastupila zastara potraživanja za iznos od 23.597,73 KM dok je nastupila zastara za preostali dio potraživanja do iznosa 26.602,70 KM.
9. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 210. ZOO kojom je propisano da kada neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignutih koristi.
10. Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je prvotužena zatražila da se izvrši građevinsko vještačenje na okolnosti apelantovog ulaganja u predmetni objekat, prihvatila nalaz vještaka od jula 1997. godine ponudila poravnanje povodom takvog nalaza 5. avgusta 1997. godine tj. priznala je potraživanja apelanta u iznosu od 23.597,37 KM nakon čega je takva imovina apelanta koja se odnosi na sredstva uložena u adaptaciju poslovnog prostora prešla u imovinu drugotuženog bez osnova u pravnom poslu ili u zakonu pa je drugotuženi u smislu odredbe člana 210. ZOO dužna apelantu naknaditi vrijednost postignute koristi dok je prvotuženi obavezan na naknadu jer je predhodno stvorio obaveze kod apelanta i priznao dug.
11. Općinski sud je našao da je neprihvatljiv prigovor pasivne legitimacije tuženih. Navedeno je da je stranka stvarno legitimisana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica. Apelant je (aktivno) legitimisan ako on u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, ako je on nosilac prava koje je predmet spora, a tuženom pripada (pasivna) legitimacija ako se odgovornost vezuje za njega ako je on nosilac obaveze koja je predmet spora.
12. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi. Kantonalni sud je presudom broj Gž-
1098/05 od 9. avgusta 2006. godine, žalbe tuženih uvažio i presudu prvostepenog suda preinačio tako da se apelant odbija sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi solidarno isplate iznos od 23.597,37 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od dana podnošenja tužbe i troškove spora. Apelant je obavezan da tuženoj Općini Zenici nadoknadi troškove spora u iznosu od 4.219,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni prigovori tuženih koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predmet spora je zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknade ulaganja u spornu nekretninu po osnovu neosnovanog bogaćenja. Istaknuto je da potraživanje na ime neosnovanog bogaćenja tuđim radom i sredstvima počinje teći prestankom korištenja rezulatata tog rada i sredstava od strane apelanta kao osiromašene osobe. S obzirom da je utvrđeno da se apelant još uvijek nalazi u posjedu sporne nekretnine na osnovu ugovora o zakupu sa drugotuženim, Kantonalni sud je našao da apelantov tužbeni zahtjev u smislu odredbe iz člana 210. stav 1. ZOO još nije dospio.
14. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-002267 od 10. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu.
15. U obrazloženju revizione presude se navodi da ne stoji prigovor povrede odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostepenim sudom iz člana 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na način da je drugostepeni sud u ovom postupku svojim postupcima odugovlačio postupak na koji način je prouzrokovao troškove postupka apelantu, jer je u ovom postupku dao dva različita stanovišta o istoj pravnoj stvari (jednom je ukinuo prvostepenu odluku, a odlukom koja je predmet pobijanja odbija tužbeni zahtjev). Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženih donio odluku pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa članom 8. ZPP koji nisu davali uporište za udovoljenje tužbenom zahtjevu u odnosu na tužene, a u odluci na koju se tuženi poziva broj Gž-597/04 od 21. novembra 2004. godine, kada je uvažena žalba tuženih i ukinuta prvostepena presuda u ovom predmetu, drugostepeni sud nije uopće ocjenjivao žalbene navode koji se odnose na primjenu materijalnog prava i na osnov tužbenog zahtjeva, nego je presuda ukinuta iz procesnih razloga i zbog nepravilne ocjene prigovora zastarjelosti potraživanja, pa je neprihvatljiv prigovor apelanta da je drugostepeni sud svojim postupcima povrijedio odredbu člana
10. Zakona o parničnom postupku niti bilo koju drugu povredu u smislu člana 209. ZPP.
16. Po mišljenju Vrhovnog suda ne stoji ni prigovor povrede odredaba parničnog postupka o tome da drugostepeni sud nije dao obrazloženje žalbenih navoda prvotuženog. Po nalaženju Vrhovnog suda drugostepeni sud je ocijenio sve žalbene navode prvotuženog i drugotuženog koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke savjesno i brižljivo i za svoju odluku dao jasne i pravilne razloge u skladu sa članom 231. ZPP koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud.
17. Istaknuto je da ne stoji ni prigovor revizije o tome da je drugostepeni sud odlučujući o žalbama prekoračio tužbeni zahtjev. Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je samo na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je uvažio njihove žalbe i odbio tužbeni zahtjev apelanta.
18. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u predmetnoj parnici isplata uloženih sredstava u adaptaciju prostora koji je predmet zakupa.
19. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo odnosno odredbu člana 210. ZOO kada je uvažio žalbe tuženih, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom iz razloga navedenih u obrazloženju presude koje razloge je kao pravilne u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud. Istaknuto je da i po mišljenju Vrhovnog suda apelantovo potraživanje nije dospjelo, s obzirom da i dalje koristi poslovni prostor pa tuženi nisu ni mogli steći nikakvu korist od poslovnog prostora koji apelant koristi. Navedeno je da se ostali revizioni prigovori odnose na pobijanje činjeničnih utvrđenja od strane nižestepenih sudova pa se isti nisu mogli uzeti u razmatranje u smislu odredbe člana 240. stav
2. ZPP jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
20. Apelant se žali da mu je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evrospke konvencije. Smatra da je Vrhovni i Kantonalni sud iste zakone različito primjenjivao prema građanima u identičnim pravnim situacijama i slučajevima. Ističe da su pomenuti sudovi u tri identična pravna slučaja donijeli tri različite odluke, te u prilogu apelacije dostavlja te odluke. Smatra da su sudovi proizvoljno ocijenili činjenično stanje i proizvoljno primjenili odredbu člana 210-219 ZOO. Po mišljenju apelanta drugostepeni sud nije bio ovlašten da cijeni da apelantovo potraživanje navodno nije dospjelo bez predhodnog isticanja takvog prigovora od strane tuženog. Prigovori da ne postoji dospjelo i utuživo potraživanje se uzimaju u obzir samo ako se dužnik na njih pozove pred sudom. Prema tome drugostepeni sud je prekoračio granice ispitivanja prvostepene presude.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
23. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U odnosu na pozivanje apelanta na drugačije rješavanje predmeta od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda Ustavni sud podsjeća da ovaj sud razmatra apelacije prema okolnostima konkretnog slučaja koji je predmetom apelacije. Prema tome, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evrospke konvencije. Međutim, apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da je u konkretnom slučaju apelant bio diskriminisan prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evrospke konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvenvije očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović