Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/08 (E. M.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1187/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1187/08, rješavajući apelaciju Esada Mešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Mešanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-
07-002481 od 15. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Mešanovića podnesena protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1965/03 od 3. septembra 2003. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 18. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-07-002481 od 15. novembra 2007. godine i rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj 27/02-23-1965/03 od 3. septembra 2003. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere 16. juna 2009. godine sa zahtjevom da se, do donošenja odluke o apelaciji, spriječi prodaja stana u ulici Patriotske lige broj 5 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan).
2. GP „Put“ D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: davalac spornog stana) rješenjem broj 1606/99 od 6. oktobra 1999. godine dodijelio je na korištenje apelantu sporni stan. Na temelju navedenog rješenja, apelant je 25. oktobra 1999. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana broj 03/1-GH-1-
5757/99 i stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Apelant je 31. januara 2000. godine zaključio ugovor o kupoprodaji spornog stana broj 198/2000 te izvršio ovjeru ugovora 1. februara 2000. godine. Uprava za stambena pitanja Odjeljenje Centar – Stari grad izdala je 17. marta 2003. godine uvjerenje broj 23-04/I-23-271-I/03, iz kog proizilazi da kod ovog organa nije podnesen zahtjev za povrat spornog stana od strane ranijeg nosioca stanarskog prava. Komisija za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine Odlukom broj 27-01-23-
14297/365/02 od 5. maja 2003. godine utvrdila je da je ugovor o korištenju spornog stana broj 03/1-
GH-1-5757/99 od 25. oktobra 1999. godine pravno valjan i da nije u suprotnosti sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Najzad, rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Dn I: 9090/2003 od 10. juna 2003. godine apelant je uknjižen kao vlasnik spornog stana.
3. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je odlukom broj 202-109990-1/1 od 4. juna 2003. godine potvrdila da je Č.Š. (u daljnjem tekstu: tužilac) bio u posjedu spornog stana na dan 1. aprila 1992. godine. Tužilac je zahtjev za izvršenje navedene odluke podnio 31. jula 2003. godine.
4. Odlučujući o žalbi tužioca na rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-
372-451/99 od 30. decembra 2002. godine, Ministarstvo stambenih poslova je rješenjem broj 27/02-
23-1965/03 od 3. septembra 2003. godine poništilo osporeno rješenje i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je tužilac na dan 30. aprila 1991. godine faktički posjedovao sporni stan i da li je on za njega predstavljao dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao i da li je taj stan koristio neprekidno i uredno izmirivao obaveze u vezi sa njegovim korištenjem, te da li je davalac stana prije rata tužiocu osporavao korištenje stana, pa na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir i da tužilac posjeduje odluku CRPC, odluči o osnovanosti zahtjeva za povrat spornog stana.
5. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-GŽ-07-002481 od 15. novembra 2007. godine apelantovu i žalbu davaoca stana odbio i potvrdio presudu Općinskog suda broj 065-0-P-06-001343 od 12. jula 2007. godine, a kojom je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji spornog stana broj 198/00 od 31. januara 2000. godine koji je apelant zaključio sa davaocem stana, te da je apelant dužan trpiti da se na temelju ove presude izvrši brisanje prava vlasništva upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog suda u podulošku broj 9522, k.o. Centar. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac, na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana na korištenje koji mu je izdao davalac spornog stana, u sporni stan uselio 1987. godine i u njemu boravio neprekidno do kraja maja 1996. godine. Nadalje, istaknuto je da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana ali je presudom Općinskog suda broj P-4111/04 od 11. januara 2006. godine, a koja je postala pravosnažna 20. marta 2006. godine, utvrđeno da je tužilac na spornom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Pravilnom je ocijenjena i primjena člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primijene Zakona o napuštenim stanovima, kao i člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je na nesumnjiv način utvrđeno da davalac stana nije mogao raspolagati sa spornim stanom i dodijeliti ga apelantu, jer je u to vrijeme na snazi bilo njegovo rješenje o dodjeli spornog stana tužiocu, pa su neosnovanim ocijenjeni i apelantovi navodi da je zakonito stekao stanarsko pravo.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem i presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3. f) ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da mu je sporni stan dodijeljen od davaoca stana, da je zaključio ugovor o korištenju stana, te da je isti otkupio i stekao pravo vlasništva uknjižbom. Međutim, odlukom CRPC uskraćeno mu je pravo na dom, s obzirom da je istom priznato pravo tužiocu koji nikad nije ni zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Također, s obzirom da je sporni stan otkupio i uknjižio se kao njegov vlasnik, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Nadalje, apelant ističe da mu je tužilac, uz pomoć pojedinih korumpiranih osoba iz nadležnih institucija, oteo sporni stan, kao i da tužilac ovaj stan ne koristi već 4 godine, odnosno da ima prijavljeno prebivalište u Modriči. U prilog ovih tvrdnji ističe da je tužilac sporni stan koristio od 22. maja 1987. godine, bez ugovora o korištenju stana, odnosno bez svojstva nosioca stanarskog prava, te najzad da je on stan koristio neprekidno od 1. juna 1996. godine, te da posjeduje svu dokumentaciju da je zakoniti vlasnik spornog stana.
7. U dopuni apelacije od 4. jula 2008. godine apelant je hronološki predočio postupak u kom mu je sporni stan dodjeljen, otkup stana, postupak pred organima uprave i sudovima. Apelant je posebno istakao da su sudovi bez bilo kakvih dokaza prihvatili iskaz tužioca, te da su mu „konfiskovali“ imovinu i pored svih dokaza koje je predočio, a priznali pravo tužiocu koji nije imao ni ugovor o korištenju stana, odnosno nije bio ni nosilac stanarskog prava. Nadalje, apelant je osporio validnost odluke CRPC, te istakao da je tužilac već jednom prije rata dobio stan od davaoca stana, za koji je zaključio i ugovor o korištenju stana, ali u prilog ovih tvrdnji nije predočio bilo kakve dokaze.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1., 2. i 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelant presudu Kantonalnog suda u suštini osporava zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a što je po njemu rezultiralo povredom prava na dom i povredom prava na imovinu. Pravo na dom
11. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
12. U konkretnom slučaju apelant navodi, a iz predočenih dokumenata Ustavni sud nije mogao zaključiti suprotno, da je sporni stan neprekidno koristio zajedno sa svojom porodicom, u periodu od 1996. godine do 2004. godine kada je iz njega, kako navodi, izbačen. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je apelantu sporni stan dodijeljen aktom davaoca stana na korištenje, da je zaključio ugovor o korištenju stana, te najzad da je sporni stan otkupio i uknjižio se kao vlasnik. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant sporni stan koristio s namjerom da u njemu trajno živi, te da je u vremenskom periodu koji navodi, sporni stan predstavljao njegov „dom“ u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
13. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda kojom je konačno odlučeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana koji je apelant zaključio sa davaocem stana, i prema kojoj je dužan trpiti da se izvrši brisanje prava vlasništva koje je u njegovu korist bilo upisano u Zemljišnim knjigama Općinskog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporena presuda nesumnjivo predstavljala miješanje u apelantovo pravo na dom.
14. Nadalje, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je da li je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u «skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stava 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj presudi konstatovano da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pravilnoj primijeni člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i na odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da je u postupku utvrđeno da u vrijeme kada je apelantu sporni stan dodijeljen isti nije bio privatizovan, te da davalac spornog stana s njim nije mogao raspolagati jer je na snazi bilo rješenje o dodjeli spornog stana tužiocu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi navodi da je zakonito stekao stanarsko pravo neosnovani. Iz navedenog proizilazi da je «miješanje» u apelantovo pravo na dom bilo zasnovano na zakonu, koji je pristupačan (objavljen u službenim novinama koje su javno glasilo) i čije su norme formulirane sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da pojedinci, uključujući i apelanta, prema njemu mogu prilagoditi svoje postupke. Najzad, miješanje je imalo legitimni cilj koji se ogledao u potrebi zaštite prava drugih lica koja su zbog rata u Bosni i Hercegovini izgubila svoja prava na stanovima koja su nekada koristila, a ovaj legitiman cilj je upravo i izražen kroz Zakon o prestanku primijene Zakona o napuštenim stanovima.
15. Najzad, sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovoriti je da li je «miješanje» zasnovano na zakonu bilo srazmjerno cilju kojem se težilo, te stoga „potrebno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena odluka, u okolnostima konkretnog slučaja, predstavljala neophodnu mjeru u demokratskom društvu koja je proporcionalna navedenom legitimnom cilju koji se želio postići. Po mišljenju Ustavnog suda, osporena odluka donijeta je u postupku u kom je apelant imao sve proceduralne garancije koje mu daje pravo na pravično suđenje, a odluka se temelji na zakonskim odredbama koje očigledno ne nameću „pretjeran teret“ u odnosu na bilo koga, te stoga apelant mora trpiti posljedice takve odluke.
16. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je u osporenoj presudi utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i činjenicu da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na dom, a koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci sa aspekta zakonitosti, legitimnog cilja, opravdanosti i srazmjernosti, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu
19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
20. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-
1965/03 od 3. septembra 2003. godine. Ovo rješenje sadrži jasnu uputu da je konačno u upravnom postupku, ali da se protiv njega može pokrenuti upravni spor kod Kantonalnog suda u roku od 30 dana od dana njegovog prijema. Međutim, apelant u apelaciji ne navodi, a u tu svrhu nije predočio niti jedan dokaz, da je protiv osporenog rješenja pokrenuo upravni spor. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku apelant propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek tj. da pokrene upravni spor pred Kantonalnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
21. Njazda, u pogledu dopune apelacije od 4. jula 2008. godine a koje se u suštini odnosi na osporenu presudu Kantonalnog suda, te u kojoj apelant osporava validnost odluke CRPC i ističe da je tužilac već jednom prije rata dobio stan od davaoca stana za koji je i zaključio i ugovor o korištenju stana, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 11/07). S obzirom da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 9. aprila 2008. godine, te da se dopuna ne odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka roka iz član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno da je dopuna apelacije podnesena nakon proteka ovog roka, Ustavni sud se neće upustiti u njeno razmatranje.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović