Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/08 (R. P.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1261/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1261/08, rješavajući apelaciju Radovana Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Pavlovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-

000271 od 25. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1108937404 od 14. maja 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton broj 1810-0001/04-1 od 14. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 28. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000271 od 25. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO Mostar) broj 01/1-1108937404 od 14. maja 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: Fond PIO, Kantonalna administrativna služba Tuzla) broj 1810-0001/04-1 od 14. januara 2005. godine.

2. Rješenjem Fonda PIO, Kantonalna administrativna služba Tuzla broj 1810-0001/04-1 od 14 januara 2005. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Fonda PIO Mostar broj 02/2-1108937404 od 30. maja 2005. godine apelantu je, kao bosansko-hercegovačkom državljaninu sa mjestom stanovanja u Zemunu, priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu označenom u izreci rješenja. Kao datum sticanja prava na srazmjeran dio penzije, te početak isplate označenog iznosa određen je 1. januar 2004. godine.

3. Presudom Kantonalnog suda broj U-636/05 od 24. aprila 2007. godine apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja broj 02/2-1108937404 od 30. maja 2005. godine je uvažena, rješenje Fonda PIO Mostar poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

4. Fond PIO Mostar je rješenjem broj 01/1-1108937404 od 14. maja 2007. godine izvršavajući presudu Kantonalnog suda broj U-636/05 od 24. aprila 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je apelant na dan priznavanja prava na penziju imao navršenih 61 godinu života i ostvaren penzijski staž u trajanju od 31 godinu, 6 mjeseci i 20 dana odnosno 378 mjeseci kod bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja. S navedenim penzijskim stažom apelant nije ispunjavao uslove iz člana 30. Zakona o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju, odnosno nije imao 65 godina života i 20 godina penzijskog staža ili 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Također, sa navedenim penzijskim stažom apelant nije ispunjavao uslove ni iz člana 137. Zakona o PIO kojim je propisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 35 godina penzijskog staža. Shodno navedenom, apelantu je, u skladu sa članom 16. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju, uzet u obzir i penzijski staž ostvaren u Srbiji u trajanju od 8 godina, 6 mjeseci i 1 dan, tako da njegov penzijski staž ukupno iznosi 40 godina i 21 dan, a čime je ispunio uslove iz člana 30. stav 2. Zakona o PIO za priznavanje prava na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja. S obzirom da je navedeni Sporazum stupio na snagu 1. januara 2004. godine, a kako je njegovim članom 40. stav 1. propisano da se njime ne utvrđuju prava za period prije njegovog stupanja na snagu, zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno utvrdio kao datum priznavanja prava na penziju i datum početka isplate pripadajućeg dijela penzije 1. januar 2004. godine. Na temelju navedenog neosnovanim je ocijenjen apelantov prigovor da mu je kao datum priznavanja prava na penziju kao i datum početka njene isplate trebao biti određen 1. januar 2003. godine, a s obzirom da iz naprijed navedenog proizilazi da apelant navedenog datuma nije ni ispunjavao uslove za penziju po osnovu staža ostvarenog samo u Bosni i Hercegovini. U pogledu apelantovih navoda da mu je pripadajući dio penzije trebao biti određena u visini od 81%, a ne od 77% od penzijskog osnova, ukazano je da je članom 50. Zakona o PIO propisano da se starosna penzija određuje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža tako da za 20 godina penzijskog staža iznosi 45% od penzijskog osnova, a za svaku dalju navršenu godinu se uvećava u procentu određenom za godinu u kojoj su stekli uslovi za penziju. S obzirom da je apelant stekao uslove za starosnu penziju u 2004. godini, to je primijenjena stopa od 1,60% koja je utvrđena za odnosnu godinu, pa je i apelantu pripadajući dio penzije određen u visini 77% od penzijskog osnova. Ovako određeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja, koji je izračunat primjenom propisane formule koju je prvostepeni organ pravilno primijenio.

5. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-U-07-000271 od 25. marta 2008. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja broj 01/1-1108937404 od 14. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, istaknuto je da apelant nije ni osporavao da mu je penzija utvrđena u skladu sa važećim propisima i Sporazumom o socijalnom osiguranju. Apelantovi navodi da su mu pravo na penziju, kao i početak njene isplate trebali biti određeni od 1. januara 2003. godine, te da mu je penzije trebala biti određena u visini 88% od penzijskog osnova, ocijenjeni su kao neosnovani. U prilog ovom stavu istaknuto je da se, u skladu sa članom 104. Zakona o PIO, penzija isplaćuje od dana ispunjenja uslova za penziju ako je zahtjev podnesen u roku od 6 mjeseci od dana ispunjenja uslova, odnosno 6 mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju apelant je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio 26. juna 2004. godine, a penzija je određena sa 1. januarom 2004. godine, dakle 6 mjeseci unazad, a što je u skladu i sa članom 34. i 40. Sporazuma o socijalnom osiguranju kojim je izričito propisano da se njime ne utvrđuju prava za period prije njegovog stupanja na snagu. Najzad, s obzirom da je apelant uslove za ostvarivanje prava na penziju ispunio u 2004. godini, to je i pripadajući dio penzije utvrđen u visini 77% od penzijskog osnova, a ne 81% jer se navedeni procent primjenjivao na penzije koje su ostvarene u 2002. godini. Ovako određena penzija služila kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji apelantu pripada, a koji je izračunat primjenom formule u skladu sa članom 19. Sporazuma o socijalnom osiguranju.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na imovinu iz citiranih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Povreda navedenih prava po apelantu se prije svega ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim apelant ističe da mu je pravo na srazmjeran dio penzije trebalo biti priznato 1. januara 2003. godine a ne 1. januara 2004. godine, te mu je visina penzije trebala biti utvrđena u procentu od 81% od penzijskog osnova, a ne 77% kako je utvrđeno. Apelant ističe da je 31. decembra 2002. godine ostvario ukupan penzijski staž od 40 godina i prekinuo osiguranje, pa je od 1. januara 2003. godine stekao pravo na isplatu punog iznosa srazmjernog dijela penzije, a u skladu sa članom 30. stav 2., te članom 103. i 104. Zakona o PIO. Apelant smatra da su nadležni organi Fond PIO i Kantonalni sud pogrešno zaključili da njegov zahtjev za penzionisanje podnesen Fondu PIO u Srbiji 31. decembra 2002. godine ne može biti prihvaćen jer u to vrijeme nije bio zaključen Sporazum o socijalnom osiguranju. Nadalje, apelant smatra da je pogrešno primijenjen član 40. Sporazuma o socijalnom osiguranju, s obzirom da je zakonom utvrđeno kako se ostvaruje pravo na penziju. Zbog navedenog apelant smatra da je doveden u neravnopravan položaj prema ostalim građanima, te da je uskraćen u uživanju penzije koja predstavlja imovinu. Po njegovom mišljenju, zaključivanjem Sporazuma o socijalnom osiguranju država se umiješala u njegovo pravo na imovinu. Navedeni Sporazum je imao za cilj efikasno uživanje stečenih prava u korist penzionera, pa se ne može tumačiti kao „sankcija“, a što se njemu dogodilo jer je država odugovlačila ratifikaciju navedenog Sporazuma, a članom 40. kojim je regulisano da se navedenim Sporazumom ne utvrđuju prava za period prije njegovog stupanja na snagu, država se umiješala u uživanje prava na imovinu suprotno ciljevima samog Sporazuma. Najzad, apelant je istakao da smatra da je njegov zahtjev za penzionisanje podnesen 30. decembra 2002. godine Fondu PIO Srbija treba smatrati kao zahtjev u skladu sa Zakonom o PIO i Sporazumom o socijalnom osiguranju, te da član 40. navedenog Sporazuma nije imao legitiman cilj u javnom interesu, odnosno da miješanje države u njegovo pravo na imovinu nije bilo opravdano.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravično suđenje i imovina

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prije svega zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskrimonacije

11. Nadalje, apelant ističe da je povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

12. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/08 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio