Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/08 (N. D. i J. D.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1275/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1275/08, rješavajući apelaciju Nikole Dragića i Jefte Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Dragića i Jefte Dragića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-
0-U-06-000 124 od 5. februara 2008. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 04-
473-75/2006 od 12. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Dragić i Jefto Dragić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnijeli su, 24. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-U-06-000 124 od 5. februara 2008. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 04-473-75/2006 od 12. jula 2006. godine.
2. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Zvornik (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Zvornik) je dopunskim rješenjem broj 31-47-473-8/02 od 28. decembra 2004. godine odbila kao neosnovan zahtjev apelanta za deeksproprijaciju zemljišta eksproprisanog i izuzetog rješenjem Opštinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Zvornik broj 465-9/73-05/53 od 23. maja 1973. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) i rješenjem broj 477-2/74-05 od 14. januara 1974. godine.
3. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka je, odlučujući po žalbi apelanata, rješenjem broj 04-473-7/05 od 9. februara 2005. godine poništila rješenje Područne jedinice Zvornik broj 31-47-473-8/02 od 28. decembra 2004. godine i predmet vratila na ponovni postupak.
4. Područna jedinica Zvornik je zaključkom broj 31-47-473-8/02 od 9. maja 2006. godine djelimično odbacila zahtjev apelanata u dijelu za deeksproprijaciju zemljišta izuzetog rješenjem o izuzimanju zemljišta..
5. Područna jedinica Zvornik je dopunskim rješenjem broj 31-47-473-8/02 od 10. maja 2006. godine odbila zahtjev apelanata za deeksproprijaciju zemljišta eksproprisanog rješenjem o eksproprijaciji kao neosnovan.
6. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka je rješenjem broj 04-
473-75/2006 od 12. jula 2006. godine odbila kao neosnovanu žalbu apelanata na dopunsko rješenje Područne jedinice Zvornik broj 31-47-473-8/02 od 10. maja 2006. godine i zaključak broj 31-47-473-
8/02 od 9. maja 2006. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U prilog ovakvom zaključku istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke D.J. proizilazi da su parcele u pogledu kojih je bio istaknut zahtjev za deeksproprijaciju u većem obimu privedene namjeni (izgrađena trafostanica, podzemne/nadzemne instalacije, zelenilo, prilazi, parkinzi za potrebe fabrike), da manji dio parcele uz postojeći objekat R.D. nije eksproprisan ali da će to biti učinjeno kad se bude provodio Regulacioni plan. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori da prvostepeni organ nije cijenio izjašnjenje vještaka građevinske struke D.J. u sklopu ostalih dokaza, a prvenstveno u odnosu na nalaz vještaka građevinske struke M.R. iz 2004. godine s obzirom da se ti nalazi razlikuju. U vezi s tim ukazano je da je u spisu uloženo mišljenje Tehničkog biroa grupa za geodeziju i građevinarstvo od 3. novembra 2004. godine, u vezi sa zahtjevom za provjeru nalaza vještaka M.R. iz 2004. godine, u kom je navedeno da vještak nije u pravu kada tvrdi da parcele u pogledu kojih su apelanti istakli zahtjev za deeksproprijaciju nisu privedene namjeni. Neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod da nije cijenjeno mišljenje Odjeljenja za urbanizam s obzirom da je njegov sadržaj neprecizan jer konstatacija da je zemljište djelimično izgrađeno ne daje odgovor o stepenu izgrađenosti, tj. da zemljište nije privedeno namjeni radi koje je eksproprisano. Žalbeni navodi da je parcela k.č. 5597/5 ustupljena AD „Drina Osiguranju“ ocjenjeni su kao neosnovani jer se, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke predmetna parcela nalazi u obuhvatu korisnika eksproprijacije u površini za redovnu upotrebu objekta, te s obzirom da je u posjedovnom listu broj 2065 kao posjednik navedene parcele upisan korisnik eksproprijacije sa 1/1 dijela. Najzad, s obzirom da su rješenjem o eksproprijaciji potpuno eksproprisane nekretnine označene u njegovom dispozitivu u korist korisnika eksproprijacije, da je ovo rješenje postalo pravosnažno 2. jula 1973. godine, te da je zemljište privedeno namjeni, zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno postupio u osporenom dopunskom rješenju. U pogledu žalbe na zaključak prvostepenog organa kojim je odbačen zahtjev apelanta za deeksproprijaciju zemljišta izuzetog rješenjem o izuzimanju zemljišta istaknuto je da je prvostepeni organ pravilno postupio po uputama drugostepenog organa iz rješenja broj 04-473-7/05 od 9. februara 2005. godine, s obzirom da predmetno zemljište predstavlja gradsko građevinsko zemljište koje je bilo izuzeto, odnosno nije bilo predmet postupka eksproprijacije, pa se vlasničko-pravni odnosi u vezi s njim mogu raspraviti po Zakona o građevinskom zemljištu. Najzad, iz rješenja o izuzimanju zemljišta proizilazi da je ovo zemljište bilo izuzeto od ranijih vlasnika upravo da bi bilo privedeno krajnjoj namjeni.
7. Okružni sud je presudom broj 012-0-U-06-000 124 od 5. februara 2008. godine tužbu apelanta u upravnom sporu protiv rješenja broj 04-473-75/2006 od 12. jula 2006. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da se iz stanja spisa nesporno može zaključiti da nije bilo ni činjeničnog ni pravnog osnova za prihvaćanje zahtjeva apelanta da deeksproprijaciju dijela nekretnina s obzirom da one služe u cijelosti svrsi radi koje su eksproprisane, odnosno u službi su ukupno izgrađenih objekata korisnika eksproprijacije. Okružni sud je konstatovao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da na spornom dijelu nekretnina postoje podzemne infrastrukture koje služe svrsi eksproprijacije tj. fabrici glinice koja je sagrađena na pretežnom dijelu eksproprisanih nekretnina, njenom proizvodno-tehnološkom procesu, a na temelju čega je zaključeno da je i sporni dio nekretnina priveden krajnjoj namjeni. Pozivajući se na član 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, Okružni sud je istakao da se pod pojmom „znatniji radovi“ po njegovom mišljenju podrazumijevaju radovi koji su izvršeni u pretežnom, značajnijem i većem dijelu na nekretninama na kojim je izvršena eksproprijacija, odnosno da se zakonom ne traži izvršenje potpuno svih radova radi kojih je izvršena eksproprijacija. U konkretnom slučaju na spornom dijelu se nalaze infrastrukturni i prateći objekti korisnika eksproprijacije što sve čini jednu zaokruženu proizvodno-tehničku cjelinu, koja u svemu služi fabrici koja je napravljena na pretežnom dijelu eksproprisanog zemljišta. Najzad, Okružni sud je zaključio da i manji dijelovi eksproprisanog zemljišta koji nisu izgrađeni služe ukupnoj svrsi fabrike, pa bi njihovo izuzimanje bilo protivno odredbi člana 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda i rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti smatraju da je u njihovom slučaju prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te da je povrijeđen član 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava po apelantima se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti tvrde da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke M.R., te djelimično i iz nalaza i mišljenja vještaka D.J. očigledno proizilazi da sve nekretnine koje su bile predmet eksproprijacije nisu privedene namjeni, pa da su se stekli uslovi da se izmijeni rješenje o eksproprijaciji. Apelanti navode da su nekretnine u pogledu kojih su podnijeli zahtjev za deeksproprijaciju ostale izvan fabričkog kruga, da na njima nije ništa sagrađeno i da očigledno nisu ni bile potrebne korisniku eksproprijacije, s obzirom da ih on sad nudi na prodaju AD „Drina osiguranju“, a što su i u postupku isticali. Nadalje, apelanti ističu da je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka svoje rješenje zasnovala na nalazu Tehničkog biroa za geodeziju i građevinarstvo od 3. novembra 2004. godine, a koji kao dokaz nije proveden u toku upravnog postupka, odnosno da im nije bila data mogućnost da se o njemu izjasne, zbog čega smatraju da im je povrijeđen član 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U prilog ovoj tvrdnji ističu da je ovaj nalaz sačinjen od samog korisnika eksproprijacije odnosno fabrike glinice „Birač“, kao zainteresovane strane, te da je u postupku intervenisano i od Vlade Republike Srpske, a radi zaštite imovinskih interesa novog vlasnika fabrike. Nadalje, apelanti smatraju da je pogrešan stav Okružnog suda da su na eksproprisanim nekretninama izvršeni „znatniji radovi“. U vezi s tim ističu da su tražili deeksproprijaciju samostalnih pojedinačnih parcela koje nisu privedene namjeni zbog koje su oduzete i na kojim nije ništa sagrađeno, odnosno da predmet njihovog zahtjeva nije bio kompleks eksproprisanih parcela, kako je Okružni sud pogrešno zaključio. S obzirom da se radilo o zahtjevu za deeksproprijaciju pojedinačnih samostalnih parcela, apelanti smatraju da je neodrživ stav Okružnog suda da manji dijelovi koji nisu izgrađeni služe ukupnoj svrsi eksproprijacije, jer na ovaj način Okružni sud priznaje da postoje manji dijelovi koji nisu izgrađeni, a koji njima nisu manji dijelovi već predstavljaju imovinu koja im po zakonu pripada. Apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo na vraćanje imovine u skladu sa zakonom, koja je oduzeta suprotno javnom i njihovom ličnom interesu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. Apelanti ističu da im je osporenom presudom i rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
13. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu Ustavni sud treba prvo utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27).
14. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli zahtjev za deeksproprijaciju zemljišta koje im je, po njihovim tvrdnjama, bilo eksproprisano tokom 1973. i 1974. godine a koje korisnik eksproprijacije nije priveo krajnjoj namjeni u propisanom roku. Svoj zahtjev i tvrdnje apelanti su temeljili na relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji koji reguliše uslove i rokove u kojim se može podnijeti zahtjev za deeksproprijaciju. Shodno navedenom, apelanti su u predmetnim postupcima imali „ostvariv zahtjev“ u odnosu na koji su trebali dokazati da korisnik eksproprijacije u zakonom propisanom roku eksproprisane nepokretnosti nije priveo krajnjoj namjeni. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li su apelant imali bar «legitimno očekivanje» da će njihov ostvariv zahtjev za deeksproprijaciju u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelanti nisu uspijeli dokazati osnovanost svog zahtjeva jer je u predmetnim postupcima utvrđeno da nije bilo ni činjeničnog ni pravnog osnova za prihvaćanje zahtjeva apelanta za deeksproprijaciju dijela eksproprisanih nekretnina. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u vođenim postupcima utvrđeno da eksproprisane nekretnine služe u cijelosti svrsi radi koje su eksproprisane, odnosno u službi su ukupno izgrađenih objekata korisnika eksproprijacije, a da to vrijedi i u odnosu na manje dijelove eksproprisanog zemljišta koji nisu izgrađeni, pa bi i njihovo izuzimanje bilo protivno odredbi člana 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. Dakle, u vođenim postupcima apelanti nisu uspijeli dokazati da eksproprisane nepokretnosti nisu privedene krajnjoj namjeni pa je njihov zahtjev odbijen kao neosnovan. Iz navedenog proizilazi da apelanti u vođenim postupcima nisu dokazali da korisnik eksproprijacije eksproprisane nepokretnosti nije priveo krajnjoj namjeni u zakonom ostavljenom roku, pa shodno tome nisu mogli imati ni „legitimno očekivanje“ da njihov zahtjev za deeksproprijaciju bude usvojen. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na zabranu diskriminacije
15. Apelanti također smatraju da je u njihovom slučaju prekršen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim su istakli da je osporeno rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka zasnovano na dokazu koji nije proveden u toku postupka i u pogledu kog nisu imali mogućnost da se izjasne, a zbog čega smatraju da su diskriminisani i da im je povrijeđen član 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, kao i da apelanti nisu naveli po kom osnovu smatraju da su diskriminisani suprotno navedenoj ustavnoj odredbi, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, pa da su navodi iz apelacije u ovom dijelu također očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović