Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1413/08 (N. M.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1413/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1413/08, rješavajući apelaciju Nihade Memišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihade Memišević podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-
000 205 od 18. februara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-8/05 od 16. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihada Memišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Anto Petrušić advokat iz Zenice, podnijela je, 14. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 205 od 18. februara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R1-8/05 od 16. jula 2006. godine.
2. Apelantica je 18. aprila 2005. godine podnijela prijedlog za diobu nekretnina upisanih u posjedovnom listu broj 0733 K.O. Potklečje, koje su bile njeno suvlasništvo i suvlasništvo A.G. (u daljenjem tekstu: protivnik predlagača) sa dijelom 1/2. U prijedlogu je apelantica navela da ima problema oko korištenja svog suvlasničkog dijela, da nije uspjela dogovoriti sporazumnu diobu sa protivnikom predlagača, pa predlaže da to učini sud.
3. Općinski sud je rješenjem broj R1-8/05 od 16. jula 2006. godine izvršio fizičku diobu nekrtnina označenih u izreci rješenja, koje su bile u suvlasništvu apelantice i protivnika predlagača sa dijelom 1/2, tako da su apelantici i protivniku predlagača dosuđene u vlasništvo sa dijelom 1/1 parcele označene u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je istaknuto da su se obje stranke složile da se dioba nekretnina izvrši fizičkom diobom na osnovu vještačenja vještaka geodetske struke, te da se za vještaka angažuje geometar S.Dž. Na temelju saglasnih izjava apealntice i protivnika predlagača utvrđeno je da su apelantica i protivnik predlagača suvlasnici sa dijelom 1/2 na nekretninama koje su predmet diobe, a što su potvrdili i saslušani svjedoci (braća i sestre obje stranke). Apelantica i protivnik predlagača na ročištima održanim 17. aprila 2006. godine, 11. maja 2006. godine i 16. juna 2006. godine postigle su načelan dogovor o načinu fizičke diobe. Na završnom ročištu, 16. juna 2006. godine, nakon što se upoznala sa nalazom i mišljenjem, te skicom diobe i iskazom vještaka geodetske struke, apelantica je ostala kod zahtjeva da joj se dosudi i ranija k.č. 326/4, a kako bi imala pristupni put do parcela koje su joj diobom dosuđene. Nadalje, u obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da se sve parcele koje su dosuđene apelantici vežu za postojeću parcelu k.č. 326/1 koja je njeno vlasništvo i na kojoj ima sagrađenu porodičnu kuću, a do koje vodi lokalni put. Na temelju navedenog apelantici nije dosuđena ranija parcela k.č. 326/4, zv. „Krčevine“, po kulturi livada IV klase, površine 212 mna ime pristupnog puta do dosuđenih parcela, odnosno nije joj ustanovljeno pravo služnosti prolaza preko dijela koji je dosuđen protivniku predlagača, s obzirom da do dosuđenih parcela ima pristup iz svoje parcele k.č. 326/1, a do koje već ima kvalitetan pristup (lokalni put).
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-Gž-07-000 205 od 18. februara 2008. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio u skladu sa čl. 163., 164., 165., 167. Zakona o vanparničnom postupku. Na temelju stanja u spisu zaključeno je da su apelantica i protivnik predlagača predložile način diobe vještaku, koji je nakon toga pristupio računanju pojedinih dijelova i parcele cijepao na način da bi udovoljio prijedlogu apelantice i protivnika predlagača da dijelove parcela veže uz parcelu k.č. 326/1 koja pripada apealntici, te uz parcelu k.č. 326/2 koja pripada protivniku predlagača. Iz nalaza vještaka nadalje je vidljivo da se obje označene parcele graniče sa nekategorisanim putem označenim kao k.č.1015 K.O. Potklečje. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio u skladu sa članom 163. Zakona o vanparničnom postupku, s obzirom da se u konkretnom slučaju raspravljalo i odlučivalo o diobi nekretnina u pogledu kojih nije postojao spor o pravu na imovinu, o veličini dijelova na nekretninama i pravima. Najzad, s obzirom na apealnticinu izjavu da „smatra“ da bi joj trebala pripasti i parcela označena kao k.č. 326/4 koja je nekad bila označena kao pristupni put, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio i prihvatio nalaz vještaka da i apelanticina parcela i parcela protivnika predlagača graniče sa javnim nekategorisanim putem, pa da je zbog toga nepotrebno ostavljanje nekog drugog pristupnog puta u bilo koji od dijelova koje su bile predmet diobe.
5. Apelantica smatra da joj je rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je fizička dioba izvršena bez da je prethodno pravilno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nisu pravilno utvrđene veličine udjela i u drugim stvarnim pravima svakog od suvlasnika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
8. U vezi sa apealnticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
10. Nadalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u postupku diobe nekretnina ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović