Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/08 (M. I.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1503/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1503/08, rješavajući apelaciju Milivoja Ivankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Ivankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-

07-000 811 od 11. marta 2008. godine i rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-22/03 od 20. avgusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Radovan Stamenić advokat iz Banja Luke, podnio je, 22. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 811 od 11. marta 2008. godine i rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-22/03 od 20. avgusta 2007. godine.

2. Odjeljenje za stambene poslove je rješenjem broj 05-372-165/1999 od 30. aprila 2007. godine odbilo apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju jednosobnog stana u ulici Ravnogorska broj 1 (ranije ulica Antuna Gustava Matoša broj 1 – u daljnjem tekstu: sporni stan), a na kom pravo raspolaganja ima Gradski odbor SUBNOR-a Banja Luka (u daljnjem tekstu: davalac stana). U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatovano da je apelant tužbom kod Okružnog suda od 9. juna 2006. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 11. juna 2006. godine kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba na rješenje Odsjeka ovog ministarstva u Banja Luci, po kojem je apelantov zahtjev za povrat spornog stana odbijen kao neosnovan. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je ovaj organ, na osnovu (pisanih) dokaza, te savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i cjelokupnog postupka, mišljenja da između apelanta i njegove majke, nosioca stanarskog prava na spornom stanu, nije postojala trajna zajednica življenja, odnosno da apelant nije živio i stanovao sa majkom u vrijeme njene smrti. Ovakav zaključak utemeljen je na potvrdi Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije od 7. septembra 2005. godine, a iz koje proizilazi da je apelant na dan majčine smrti (18. decembar 1989. godine) bio prijavljen u Smederevu, i to od 4. decembra 1969. godine do 20. marta 1990. godine, kada je izvršio odjavu za Banja Luku. Na temelju podataka Centra javne bezbjednosti Banja Luka utvrđeno je da je apelant 27. marta 1990. godine izvršio prijavu na adresu spornog stana. Nadalje, u prilog zaključka da apelant nakon majčine smrti nije nastavio koristiti sporni stan ukazano je na podatke Odjeljenja za opštu upravu, prema kojim apelant nije bio obuhvaćen ni popisom stanovništva iz 1991. godine. U vezi sa navedenim, istaknuto je da u toku postupka apelant nije dostavio niti jedan pisani dokaz u prilog svojih navoda da je trajno živo i stanovao sa svojom majkom u predmetnom stanu, kao i da nije postupio po nalogu ovog organa da dostavi dokaze gdje je bio zaposlen, odnosno gdje je ostvarivao pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja u trenutku majčine smrti. Nadalje, u obrazloženju je ukazano da je u presudi Vrhovnog suda broj U-517/03 od 18. maja 2005. godine konstatovano da je kod utvrđivanja činjenice da li je apelant živio i stanovao sa majkom u vrijeme njene smrti, od uticaja provođenje dokaza da li je V.C. ( u daljnjem tekstu: korisnik stana) živila i stanovala sa sinom u spornom stanu. S tim u vezi je istaknuto da je korisnik stana dostavila originalne priznanice o naplati utroška vode za period od 1989. godine do 1996. godine, koje su prihvaćene kao vjerodostojne, a na osnovu kojih je evidentno da se od jula do decembra 1989. godine naknada po osnovu utroška vode plaćala za tri člana i to za apelantovu majku, korisnika stana i njenog sina, a ne i na ime apelanta, a na temelju čega je zaključeno da apelant u ovom periodu, odnosno u trenutku majčine smrti, nije živio i stanovao u predmetnom stanu, već je sa njegovom majkom živila korisnik stana i njen sin. Apelantovim tvrdnjama da je predmetni stan napustio 1993. godine radi odlaska na liječenje u inostranstvo nije poklonjena vjera, jer je naknada za utrošenu vodu, nakon decembra 1989. godine, plaćana samo za dva člana i to korisnika stana i njenog sina. U prilog navedenog istaknute su i izjave saslušanih svjedoka, stanara zgrade u kojoj se sporni stan nalazi, a koji su izjavili da ne poznaju apelanta. Posebno je ukazano na izjavu svjedoka R.C. koja je bila u bliskim odnosima sa apelantovom majkom i kojoj je dobro bila poznata činjenica ko koristi sporni stan. Izjava svjedoka Đ.B. od 16. jula 2002. godine, koja je bila identičnog sadržaja izjavi svjedoka R.C. a koju je on kasnije povukao, zbog ove okolnosti nije cijenjena u dokaznom postupku. U pogledu svjedoka koje je predložio apelant, istaknuto je da niti jedan od saslušanih svjedoka nije stanar zgrade u kojoj se sporni stan nalazi, kao ni lice kome bi na osnovu neposrednih opažanja bila poznata činjenica da je apelant živio i stanovao u zajedničkom domaćinstvu sa majkom u spornom stanu, te najzad da su njihove izjave u suprotnosti sa materijalnim dokazima provedenim u toku postupka. Shodno navedenom, iskazima ovih svjedoka nije poklonjena vjera.

3. Ministarstvo za prostorno uređenje je rješenjem broj 01-372-22/03 od 20. avgusta 2007. godine odbilo apelantovu žalbu na rješenje prvostepenog organa od 30. aprila 2007. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a na temelju provedenih pismenih i usmenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te pravilno zaključio da između apelanta i njegove majke u trenutku njene smrti nije postojala trajna zajednica življenja i stanovanja. U prilog ovom zaključku ukazano je na provedene dokaze pred prvostepenim organom, prije svega potvrdu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije da je apelant bio prijavljen u Smederevu od 4. decembra 1969. godine do 20. marta 1990. godine, da se, na temelju podataka Centra javne bezbjednosti Banja Luka na adresu spornog stana prijavio 27. marta 1990. godine, da prema podacima o popisu stanovništva iz 1990. godine apelant nije bio obuhvaćen popisom. Najzad, istaknuto je da je korisnik stana priložila originalne priznanice o naplati utroška vode za period od 1989. godine do 1996. godine, a iz kojih je evidentno da se od jula do decembra 1989. godine naknada po osnovu utroška vode plaćala za tri člana, i to apelantovu majku, korisnika stana i njenog sina, a ne i na ime apelanta, a što znači da apelant u trenutku majčine smrti nije živio i stanovao u predmetnom stanu, već korisnik stana i njen sin.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-U-07-000 811 od 11. marta 2008. godine apelantovu tužbu, kojom je pokrenuo upravni spor odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je drugostepeni organ donoseći osporeni akt, koji čini pravno jedinstvo sa prvostepenim rješenjem, ispravno odlučio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu s pozivanjem na odredbe člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da članovima porodičnog domaćinstva iz člana 6. stav 2. istog zakona pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava. S obzirom da je apelantova majka umrla 18. decembra 1989. godine odlučna činjenica u konkretnom slučaju je da li je apelant, u momentu njene smrti, bio član njenog porodičnog domaćinstva. Prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima djeca nosioca stanarskog prava smatraju se članovima njegovog porodičnog domaćinstva ukoliko s njim trajno žive i stanuju, s tim da zakonom nije određen vremenski rok življenja i stanovanja nego se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Na temelju pismenih dokaza u spisu zaključeno je da apelant u vrijeme smrti svoje majke, nosioca stanarskog prava na spornom stanu, imao prijavljeno prebivalište u Smederevu, a da se na adresu spornog stana prijavio 27. marta 1990. godine, da je prema podacima Ministarstva odbrane, Odsjek Banja Luka odjavljen sa vojne evidencije 9. decembra 1961. godine, te da, prema podacima za registraciju birača, nije obuhvaćen popisom stanovništva 1991. godine, a ni registrovan za glasanje. Nadalje, prema originalnim uplatnicama o utrošku vode, plaćanju stubišnog svijetla i čistačice za predmetni stan za period od 28. jula 1989. godine pa do 22. decembra 1989. godine, proizilazi da su ove naknade plaćane za apelantovu majku, korisnika stana i njenog sina, dok iz uplatnica za 1990. godinu, te za period od 1994. godine do 1996. godine proizilazi da su ove naknade plaćane za dva člana, tj. korisnika stana i njenog sina. Na temelju navedenog zaključeno je da apelant u spornom periodu, odnosno u trenutku smrti svoje majke, a ni nakon toga, nije boravio u spornom stanu. U vezi s tim ukazano je i da isto proizilazi iz izjava svjedoka, prije svega R.C., da apelant nije živio s majkom u spornom stanu, već su s njom živili korisnik stana i njen sin, koji su joj, s obzirom na njenu bolest, pomagali do smrti. Izjavama svjedoka D.I. i D.T. koje je predložio apelant nije se mogla pokloniti vjera jer oni nisu potkrepljeni materijalnim dokazima koji su u postupku provedeni, kao ni izjavama svjedoka B.B. koji se nije sjećao kada je boravio u spornom stanu, te svjedoka M.G. koji je u spornom stanu boravio samo dva puta i to 1988. godine. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te nedostataka u pogledu obrazloženja osporenog akta. U pogledu apelantovih navoda koji su se odnosili na presudu Osnovnog suda da ista ne može biti osnov da korisnik stana stekne pravo na legalno korištenje stana, istaknuto je da, u skladu sa uputama iz presude Vrhovnog suda (broj U- 517-03 od 18. maja 2005. godine) ona i nije cijenjena kao dokaz u upravnom postupku, pa nije ni mogla uticati na konačnu odluku. Pri tom, posebno je ukazano da apelant ničim nije dokazao kada je i da li je napustio svoje ranije mjesto prebivališta (Smederevo), odnosno da je otišao na liječenje u inostranstvo, a nije predočio niti jedna dokaz na traženje nadležnog organa o preduzeću i mjestu zaposlenja, bolnici u kojoj se liječi i sl.. U vezi sa prigovorom o netačnosti podataka iz uplatnica za vodu, Okružni sud je istakao da je apelant imao mogućnost da ih u postupku i dokaže, ali da je nakon određivanja grafološkog vještačenja po njegovom prijedlogu, isti povukao, odnosno odustao od izvođenja ovog dokaza. Također, na temelju uvida u ove uplatnice, po ocijeni Okružnog suda nema osnova za izvođenje zaključka da uplatnice za vodu predstavljaju falsifikat jer rukopis na svakoj od njih ne daje osnov sumnji da su uplatnice ispunjene od strane neovlaštenog lica odnosno od više lica.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je njegova tužba odbijena kao neosnovana, a da to nije „argumentovano dokazano“ odnosno da je osporena presuda zasnovana na činjenicama koje su sadržane i u odlukama koje su joj prethodile, a koje nisu pravilno cijenjene kao ni dokazi koji su pri tom izvedeni. U vezi s ovim navodima ističe da se prijavio na adresu na kojoj se nalazi sporni stan 27. marta 1990. godine, nakon što je majka preminula 18. decembra 1989. godine, a što opravdava čestom građanskom nemarnošću i ako je nesporno živio s majkom u stanu. Prijava prebivališta, međutim, nije bila od velikog značaja i u odnosu na korisnika stana, koja se na ovoj adresi nije prijavila ni u toku trajanja postupka pred nadležnim upravnim organima i sudovima. Korisnik stana je uselila u stan uz njegovu saglasnost negdje 1992. godine i nakon toga je izmirivala naknadu za vodu za sebe i sina. Međutim, u periodu prije njenog useljenja, naknada je plaćana za njega, njegovu majku i sina od sestre, a nakon majčine smrti za njih dvojicu. Apelant tvrdi da je nejasno kako su se pojavila imena na potvrdama o plaćenoj naknadi, te da korisnik stana nikad nije upoznala njegovu majku. Nadalje, apelant tvrdi da su korisnik stana i njen sin prijavljeni na drugoj adresi, te da nisu ponuđeni razlozi zbog kojih je poklonjena vjera svjedocima korisnika stana, a ne i njegovim svjedocima. Apelant ističe da se u osporenoj presudi ne spominje činjenica da se korisnik stana razvela 1991. godine, a što je potkrijepio i presudom nadležnog suda, a u postupku je tvrdila da je sa njegovom majkom živila od 1989. godine. Nadalje, apelant ističe da se u osporenim odlukama ne spominje da mu je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka vratilo sporni stan u posjed, da je bila zakazana i deložacija, ali da je korisnik stana uspjela u dva navrata, preko svojih veza u sudu, da je odloži. Najzad, apelant ističe da postupak pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka nije okončan, jer je Okružni sud usvojio njegovu tužbu u upravnom sporu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na dom. Kako se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na identičnim razlozima koji su već obrazloženi u ovoj odluci pri razmatranju navoda o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/08 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio