Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1811/10 (F.B.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Strani državljanin
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Azil
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1811/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1811/10, rješavajući apelaciju F.B. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.B., Sab.B., Ed.B., Sam.B., Egz.B., Elv.B., Edi.B., Edia.B., Edn.B. i M.B. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-71/09 od 4. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) i njena maloljetna djeca Sab.B., Ed.B., Sam.B., Egz.B., Elv.B., Edi.B., Edia.B., Edn.B. i M.B (u daljnjem tekstu: ostali apelanti) iz Mostara, a koje zastupa udruženje „Vaša prava“ Ured u Mostaru, podnijeli su 17. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-71/09 od 4. marta 2010. godine. Apelantica i ostali apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio zabranu uskraćivanja prava na smještaj, ishranu i zdravstvenu njegu u Prihvatnom centru „Salakovac“ u Mostaru do udaljenja apelanata iz Bosne i Hercegovine.

2. Ministarstvo sigurnosti BiH - Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) je rješenjem broj UP-1-08/1-41-1-272-2/07 od 27. novembra 2008. godine odbilo apelanticin zahtjev i zahtjev njenog supruga, te ostalih apelanata (članova njihovog porodičnog domaćinstva, svi državljani Republike Srbije koji su prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu živjeli na području Kosova, opština Peć) za međunarodnu zaštitu, te im odredio rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine. U postupku odlučivanja o zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite sa apelanticom i njenim suprugom (koji su po nacionalnosti Romi) obavljen je intervju na albanskom jeziku, te ostvaren uvid u sljedeće dokumente: Izvještaj o stanju i poštivanju ljudskih prava u Republici Srbiji, uključujući Kosovo za 2007. godinu – Ured za demokratiju, ljudska prava i rad američkog Ministarstva vanjskih poslova; Izvještaj Human Rights Watch Srbija iz januara 2008. godine; Operativne smjernice Uprave za imigraciju i državljanstvo Ujedinjenog kraljevstva; Profil opštine Peć – OSCE, Pozicioni dokument UNHCR. U provedenom postupku utvrđeno je da su apelantica, njen suprug i ostali apelanti napustili zemlju porijekla nakon dva incidenta koji su se dogodili 1998. godine. S obzirom na vrijeme u kom su se desili, odnosno oružani sukob između Albanaca i Srba u navedenom periodu, zaključeno je da ne mogu predstavljati čin progona već odraz opšte nesigurnosti koja je u tom periodu vladala na Kosovu, a na što upućuje i izvještaj Fonda za humanitarno pravo iz 1999. godine, u kom je istaknuto da su Romi bili objekt zloupotreba i Albanaca i Srba, a što je imalo korijene i u periodu prije sukoba. U vezi s tim, ocijenjena je kontradiktornom i izjava apelanticinog supruga koji je tvrdio da su ih Albanci vrijeđali i maltretirali, ali i da je bio u organizaciji sa Albancima, radio sa njima i pomagao im. Također, izjave apelantice i njenog supruga ocijenjene su kao kontradiktorne, odnosno poklonjena je vjera apelanticinoj izjavi koja je u toku intervjua tvrdila da u kući govore albanski i bosanski jezik, a ne izjavi njenog muža koji je tvrdio da djeca ne znaju albanski jezik. S tim u vezi, a na temelju izvještaja Profil opštine Peć, iz kog proizilazi da na području navedene opštine postoje škole sa razredima na bosankom i albanskom jeziku, zaključeno je da će djeca imati mogućnost, u slučaju povratka, da nastave školovanje na jednom od ova dva jezika. Nadalje, u pogledu ocijene bezbjednosne situacije u zemlji porijekla, a na temelju razmotrenih izvještaja, prije svega Pozicionog dokumenta UNHCR-a iz marta 2005. godine zaključeno je da je ukupna sigurnosna situacija progresivno napredovala. Najzad, u vezi sa razmatranim izvještajima, istaknuto je da različito postupanje i nepovoljan položaj Roma ne ukazuju nužno da su pripadnici romske populacije na Kosovu izloženi progonu. Naime, rizici kojim je generalno izloženo stanovništvo jedne zemlje ili jedan dio tog stanovništva, samo po sebi ne tvore individualne prijetnje koje bi se mogle okvalifikovati kao teška povreda. U tom smislu diskriminacija prema Romima koja postoji u kosovskom društvu ocijenjena je više kao rezultat ekonomske nerazvijenosti odnosnog društva, a ne kao čin koji se može smatrati progonom. Na temelju navedenog utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 105. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08), odnosno da nisu ispunjeni uslovi iz definicije izbjeglice propisani navedenim članom. U prilog ovom zaključku istaknuto je da na temelju provedenog postupka ne postoji opasnost da će apelanti povratkom u zemlju porijekla biti suočeni sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama mogla okarakterisati kao progon, posebno kad se ima u vidu prisustvo velikog broja međunarodnih snaga i organizacija na Kosovu, koje se bave i čija je zadaća, zaštita ljudskih prava, te da postojeći bezbjednosni i sudski aparat na Kosovu daju garancije o postojanju dovoljne zaštite apelanta. Također, Ministarstvo sigurnosti je ispitalo i zaključilo da u konkretnom slučaju ne postoje uslovi za pružanje supsidijarne zaštite propisani stavom 3. člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, s obzirom da je u postupku utvrđeno da ne postoji opasnost da apelantica i njen suprug, te ostali apelanti, budu podvrgnuti kršenju ljudskih prava iz razloga određenih definicijom izbjeglice, te da ne postoje bilo koji drugi elementi koji bi ukazivali da bi bili podvrgnuti stvarnom riziku od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.

3. Suda BiH je, odlučujući o tužbi u upravnom sporu, presudom broj U-71/09 od 4. marta 2010. godine, po službenoj dužnosti ukinuo osporeni akt Ministarstva sigurnosti u dijelu koji se odnosio na apelanticinog supruga i predmet vratio na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev apelantice i ostalih apelanata za međunarodnu zaštitu, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu regulisano da se međunarodna zaštita odobrava strancu koji ima status izbjeglice prema definiciji i pojmu izbjeglice iz Konvencije o status izbjeglica iz 1951. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija iz 1951. godine) i Protokola iz 1967. godine. U skladu sa navedenim, izbjeglicom se smatra svaka osoba koja se zbog osnovanog straha od progona zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj grupi nađe izvan zemlje svog državljanstva. Neće se smatrati da je osoba lišena zaštite zemlje svog državljanstva ako se, bez ikakvog valjanog razloga zasnovanog na osnovanom strahu, ne stavi pod zaštitu zemlje čije državljanstvo ima. Nadalje, konstatovano je da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen prije svega zbog straha da bi ostali apelanti, koji su još djeca, imali problema u školi zbog nepoznavanja albanskog jezika. Nadalje, konstatovano je da su se apelantica i njen suprug i ostali apelanti izvan zemlje državljanstva našli ne zbog opravdanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi, odnosno ne iz razloga zbog koji se, u smislu definicije iz naprijed citiranih dokumenta, odobrava međunarodna zaštita. U pogledu ocijene stepena zaštite pripadnika romske populacije na Kosovu, Sud BiH se pozvao na sljedeće dokumente: Izvještaj o Romima s Kosova od 1. decembra 1999. godine – Fond za humanitarno pravo; Operativne smjernice Uprave za imigraciju i državljanstvo Ujedinjenog Kraljevstva, sekcija Glavne kategorije zahtjeva sa Kosova, Profil opštine Peć - OSCE iz kojih proizilazi da UNMIK i Institucije prelazne samouprave generalno poštuju ljudska prava građana, iako postoje problemi u nekim oblastima, posebno u odnosu na manjinske grupe, ali da postoji dovoljan stepen zaštite za Rome, Aškalije i Egipćane na Kosovu. Nadalje, zaključeno je da je da su u osporenom rješenju dati opširni razlozi zbog kojih je Sud BiH zaključio da je neprihvatljiva tvrdnja apelantice i njenog supruga da im lično prijeti opasnost u slučaju povratka na Kosovo zbog romske nacionalnosti, kao i da apelantica i njen suprug ničim nisu dokazali da im, u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost po život ili slobodu iz razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, odnosno da im prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da nisu ispitani uslovi za ostvarivanje prava na supsidijarnu zaštitu u smislu člana 105. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Najzad, u pogledu ukidanja dijela osporenog rješenja koji se odnosio na apelanticinog supruga, konstatovano je da nadležni organ nije postupio u skladu sa članom 315. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, s obzirom da je apelanticin suprug, u toku postupka rješavanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, a nadležni organ je propustio da u odnosu na njega prekine postupak, te da utvrdi tačan datum smrti, pa je Ministarstvu sigurnosti naloženo da umjesto poništenog djela osporenog akta donese drugi akt u skladu sa članom 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.

4. UNHCR Predstavnik u Bosni i Hercegovini ( u daljnjem tekstu: UNHCR) 22. marta 2010. godine izdao je potvrdu sa registracijskim brojem PTB0004/10 – BSNSAB0051 kojom potvrđuje da je apelantici i ostalim apelantima priznao izbjeglički status na osnovu Konvencije iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine o statusu izbjeglica. Dokument je izdan sa važenjem do 22. maja 2010. godine.

5. Ministarstvo sigurnosti je zaključkom broj UP-1-07/1-41-272-10/07 od 23. aprila 2010. godine, a postupajući u skladu sa presudom Suda BiH broj U-71/09 prekinuo postupak u predmetu rješavanja po zahtjevu za međunarodnu zaštitu apelanticinog muža, te utvrdio da je datum smrti 26. novembar 2008. godine.

6. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je 9. aprila 2010. godine donijelo odluku (broj odluke nečitko upisan) o udaljenju apelantice i ostalih apelanata iz prihvatnog centra „Salakovac“ - Mostar kao lica kojim je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu od strane Ministarstva sigurnosti od dana 12. aprila 2010. godine. Odluka je stupila na snagu odmah.

7. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel) je presudom broj Uvl-42/10 od 7. maja 2010. godine odbio zahtjev apelantice i ostalih apelanta za vanredno preispitivanje presude Suda BiH broj U-71/09 od 4. marta 2010. godine kao neosnovan. U obrazloženju presude je istaknuto da je osporena presuda pravilna i zakonita, te da je Sud BiH pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu za pružanje međunarodne zaštite, odnosno ulovi iz stava 3. istog člana za pružanje supsidijarne zaštite. U vezi s tim istaknuto je da su cijenjeni izvještaji relevantnih međunarodnih organizacija o stanju ljudskih prava na Kosovu, a na temelju čega je zaključeno da je nadležni organ uprave pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu. Nadalje, utvrđeno je da je Ministarstvo sigurnosti detaljno i jasno obrazložilo zbog čega je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, a što je u cijelosti prihvatio Sud BiH, odnosno što prihvata i Apelaciono vijeće. Nadalje, zaključeno je da je Sud BiH postupio pravilno kada je poništilo dio upravnog akta koji se odnosio na apelanticinog supruga i u tom dijelu vratilo predmet na ponovno odlučivanje Ministarstvu sigurnosti. U pogledu navoda da se upravni akt može poništiti samo u cjelini, a ne i djelimično, istaknuto je da član 37. Zakona o upravnim sporovima dozvoljava poništenje osporenog upravnog akta ne samo u cjelini već i djelimično, a na što upućuju i odredbe člana 19. i 22. Zakona o upravnim sporovima prema kojim se u tužbi mora navesti u kom pravcu i obimu se predlaže poništenje upravnog akta. Pri odlučivanju sud ne može ići izvan navedenih granica osim u slučaju kada stoje razlozi ništavosti na koje pazi po službenoj dužnosti (član 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima). Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi člana 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je ukazano, uz pozivanje na stanovišta Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da se radi o pravu koje je supsidijarne prirode, a da su apelantica i ostali apelanti propustili da navedu u vezi sa kojim pravom garantovanim Evropskom konvencijom im je povrijeđeno ovo pravo.

8. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije a u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

9. Povreda prava da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni po apelantima se ogleda u tome da je u potpunosti zanemarena činjenica da su Kosovo napustili nakon fizičkog napada od nepoznatih počinitelja, da je jedini hranitelj u porodici smrtno stradao, pa je aplantica samohrana majka koja je neuka i nepismena osoba, a koja se stara o devetero malodobne djece. Nadalje, ističu da u zemlji porijekla nemaju imovinu, članove uže ili šire porodice koji bi im mogli pomoći, da ne govore albanski jezik, te najzad da bi bili bez mogućnosti da regulišu dokumenta u zemlji porijekla, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje ali i druga prava neophodna za dostojanstven život. Također, pozivajući se na Smjernice UNHCR-a za odlučivanje o pravu na međunarodnu zaštitu pojedinaca sa Kosova od 11. septembra 2009. godine ukazuju da se romska populacija, a čiji su i oni pripadnici, na Kosovu i dalje suočava sa ograničenjem u slobodi kretanja i ostvarivanja fundamentalnih ljudskih prava, uključujući ozbiljnu društvenu i administrativnu diskriminaciju u pogledu ostvarivanja političkih, ekonomskih i socijalnih prava, da se suočavaju sa naročitim rizikom od progona. Posebno ukazuju na dio smjernica „Sigurnost okruženja“ u kojem je istaknuto da pripadnici romske populacije stradaju od etnički zasnovanih incidenata, te da su diskriminisani od većinske albanske populacije u ostvarivanju socijalne zaštite, zapošljavanja i obrazovanja, te da nemaju efikasan pristup pravosuđu. Na istu situaciju po apelantima upućuju i izvještaj Amnesty International „AI Concerns in Serbia, Including Kosovo“, jun-decembar 2009. godine, te Izvještaj zamjenika direktora Human Rights Watch-a za Evropu i Centralnu Aziju. Također, ukazuje se i na stanovišta Evropskog suda u nizu pojedinačno pobrojanih predmeta, da u situaciji kada ne postoji odgovarajući smještaj uzrokovan uništenjem imovine, ograničenje slobode kretanja, nemogućnost življenja u zajednici, te kada zajednica primorava aplikanta da živi u krajnje ponižavajućim i nehumanim uslovima, posebno ako u svojoj osnovi ima rasnu diskriminaciju, predstavlja povredu ličnosti i s tim u vezi povredu člana 3. Evropske konvencije. Najzad, ukazano je, s pozivanjem na pojedinačne predmete pred Evropskim sudom, da protjerivanje u zemlju porijekla, odnosno treću zemlju gdje isti ne bi imali osnovna sredstva za egzistenciju, a bili bi i bez pomoći porodice, odnosno materijalne podrške države, može dovesti do povrede dostojanstva ličnosti i nehumanog i nečovječnog postupanja.

10. Nadalje, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana 13. a u vezi sa članom 3. Evropske konvencije. Apelanti ističu da je iz osporene presude Suda BiH očigledno da je njihova tužba razmatrana samo u odnosu na procesne stvari, te da se sud nije upuštao u ocjenu navoda iz tužbe da bi apelantica i ostali apelanti u zemlji porijekla bili progonjeni zbog nacionalnosti, te da bi bili izloženi visokom riziku od kršenja ljudskih prava. Nadalje, apelanti tvrde da sud nije cijenio ni izvještaje na koje se u tužbi pozivalo kao i da nisu cijenjeni navodi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Pozivajući se na praksu Evropskog suda u pojedinačno označenim predmetima, apelanti ističu da im je uskraćena nezavisna i rigorozna kontrola od strane suda u smislu da u osporenoj presudi ne postoji ocjena osnove za strah ili realnu opasnost od postupanja protivnih članu 3. Evropske konvencije, a na temelju čega zaključuju da je jedina djelotvornost tužbe bila u tome što je odgodila izvršenje konačnog rješenja. Najzad, apelanti smatraju da u smislu člana 37. Zakona o upravnim sporovima ne postoji mogućnost djelimičnog već samo potpunog ukidanja osporenog upravnog akta, odnosno da ovakvu mogućnost ne predviđa niti jedna odredba navedenog zakona.

11. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo garantovano članom 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, posebno ističu da u BiH borave više od 12 godina, te da je petero od devetoro maloljetne djece rođeno u BiH. Također, istakli su da djeca rođena u BiH nikad nisu ni upisani u matične knjige u zemlji porijekla, odnosno da su lica bez državljanstva, te da su u potpunosti izgubili vezu sa zemljom porijekla. Nadalje, istaknuto je da sedmero djece pohađa školu u Mostaru, da svi govore bosanskim jezikom i da ne poznaju albanski jezik. S obzirom na dužinu boravka u BiH, te da su stekli stabilne veze sa BiH, stekli prijatelje, a da sa zemljom porijekla nemaju nikakve veze, naročito od kad je suprug i otac smrtno stradao, da su se djeca uspješno integrisala u BiH društvo, povratkom u zemlju porijekla sa kojom su odavno izgubili svaku vezu, smatraju da bi im bilo prekršeno pravo na porodični i privatni život garantovano članom 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima apelanti su ukazali i na praksu Evropskog suda da stvorene lične, društvene i ekonomske veze čine nečiji privatni i porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da činjenice koje se odnose na dužini boravka u određenoj zemlji i nemanje nikakvih porodičnih veza sa zemljom porijekla predstavljaju činjenice koje moraju biti ispitane u meritumu.

12. Najzad, apelanti su zatražili izdavanje privremene mjere zbog uskraćivanja prava na smještaj, ishranu i zdravstvenu njegu do njihovog udaljenja iz BiH. U vezi s tim su istakli da još uvijek borave u prihvatnom centru „Salakovac“ ali da im je uručena Odluka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice o udaljenju iz centra, a koja je izvršna od 12. aprila 2010. godine, zbog čega bi svakog dana mogli biti izbačeni. Navode da nemaju nikakvih primanja i da su za sve godine boravka u BiH zavisili od humanitarne pomoći koju su ostvarivali u centrima u kojim su boravili, te da je apelantica neuka i neobrazovana samohrana majka sa devetoro djece od koje najmlađe ima tek dvije godine. Udaljenjem iz navedenog centra bili bi uskraćeni za hranu, higijenska sredstva, smještaj, osnovnu zdravstvenu njegu, pristup obrazovanju, odnosno postali bi beskućnici, bez ikakvog načina da obezbijede osnovnu egzistenciju, a čime bi bili dovedeni u nehuman i degradirajući položaj na način kojim bi im bio povrijeđen član 3. Evropske konvencije.

13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u upravnom sporu rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Shodno navedenom sud u upravnom sporu utvrđuje zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Ako sud utvrdi da se osporeni upravni akt temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava tužbu odbija kao neosnovanu. Shodno navedenom, zaključeno je da su neosnovani navodi da apelantima nije bila dana mogućnost da se izjasne po pitanjima kojim se sud rukovodio prilikom odlučivanja po njihovoj tužbi, te s tim u vezi i povreda člana 13. Evropske konvencije. Sud BiH je zaključio da njegovom presudom nisu povrijeđena prava apalenata iz člana 8. i člana 3. Evropske konvencije, ističući da se rukovodio izvještajima koji su korišteni prilikom donošenja osporenog akta.

14. Ministarstvo sigurnosti je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani navodi iz apelacije da su apelanti zemlju porijekla napustili zbog progona, s obzirom da je u vrijeme napuštanja u zemlji porijekla vladalo neselektivno nasilje odnosno ratno stanje koje nije bilo usmjereno prema manjinskim zajednicama. Nadalje, istaknuto je da od 1. jula 2004. godine UNHCR nema nadležnost da rješava po zahtjevima za međunarodnu zaštitu. Status mandatne izbjeglice koji UNHCR može dodjeljivati u skladu sa svojim Statutom predviđen je za situacije u kojim se status osobe u pitanju može riješiti izmještanjem u treću zemlju, ali status mandatne izbjeglice ne sprečava organe vlasti BiH da nastave provoditi odluke koje se odnose na takvu osobu. Ministarstvo sigurnosti je posebno istaklo da su apelanti zahtjev za odobrenje humanitarnog boravka podnijeli tek nakon što je njihov zahtjev za međunarodnu zaštitu pravosnažno odbijen i ako je postojala mogućnost da ovakav zahtjev podnesu i ranije. Nadalje, procjena zahtjeva za međunarodnu zaštitu vrši se s aspekta ispitivanja da li osobi u zemlji porijekla prijeti progon po jednom od pet elementa definicije izbjeglice ili neki od oblika postupanja zabranjenih članom 3. Evropske konvencije. U tom smislu posjedovanje ili neposjedovanje imovine u zemlji porijekla ne dovodi de facto do priznanja bilo kog od vidova međunarodne zaštite predviđenih zakonom. U pogledu navoda iz apelacije o uživanju i zaštiti socijalnih prava u zemlji porijekla, te o postojanju diskriminacije u odnosu na pripadnike romske populacije, Ministarstvo sigurnosti je ponovilo stavove koji su već obrazloženi u rješenju kojim je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek jer apelanti nisu bili onemogućeni da koriste pravne lijekove dozvoljene zakonom, kao i navodi o povredi prava na privatni i porodični život, jer bi utvrđivanje eventualne povrede ovog prava u zemlji porijekla odnosno prijema bilo besmisleno i time bi se izgubila svrha odlučivanja po zahtjevima za međunarodnu zaštitu.

15. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 105.

(Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu. (2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.

(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.

Član 110.

(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnov za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju

18. U pogledu tvrdnji apelanta da im je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom tretmanu i kažnjavanju, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006-....; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28 maja 1985, Seria A broj. 94, stavovi 34. i 67., Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21 oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te s tim u vezi odgovornost države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju, član 3. nameće obavezu da osoba u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Italija [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125., 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba u pitanju biti suočena sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtjeva da Sud ocijeni uslove u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi Evropski sud, Mamatkulov and Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67., ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka moraju sadržati minimalan nivo surovosti da bi podpadali pod član 3. Konvencije. Ova ocijena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60., ECHR 2001-II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantovanog prava, član 3. se može primjeniniti i kada opasnost potiče od osoba ili grupa koje nisu javni službenici (vidi Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40.). U svakom slučaju mora bit pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik obezbjeđivanjem odgovarajuće zaštite. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primjenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu surptno članu 3. (vidi Evropski sud, N. protiv Finske aplikacija broj 38885/02, stav 167., 26. juli 2005).

19. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je u konkretnom slučaju, na temelju provedenog upravnog i sudskog postupka, zaključeno da apelanti ne ispunjavaju uslove propisane članom 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca u pogledu udovoljavanja njihovom zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi ni za pružanje supsidijarne zašite u smislu navedene odredbe. Ministarstvo sigurnosti i Sud BiH zauzeli su stanovište da ne postoji realna opasnost da će se podnosioci zahtjeva povratkom u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama mogla okarakterisati kao progon, te da ne postoji opasnost da budu izloženi smrtnoj kazni, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život. Ovakvo stanovište zasnovano je prije svega na izvještajima međunarodnih i inostranih organizacija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji porijekla apelanata. Na temelju navedenih izvještaja zaključeno je da se sigurnosna situacija u zemlji porijekla popravila, te da postoji zadovoljavajući nivo zaštite, pored ostalih, i pripadnika romske populacije, te je ukazano na broj prinudnih i dobrovoljnih povrataka u zemlju porijekla. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da su u toku postupka cijenjeni razlozi zbog kojih su apelanti napustili zemlju porijekla, da je ocijenjeno da se radilo o stanju opšte nesigurnosti kom su u datom periodu bili izloženi svi stanovnici navedenog područja i da se oni ne mogu cijeniti kao progon ili indvidualna prijetnja apelantima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšte stanje nasilja samo po sebi ne znači povredu člana 3. u slučaju protjerivanja (vidi naprijed citiranu odluku H.L.R.protiv Francuske, stav 41.). Čak i kada utvrdi da je nehumano postupanje zbog opšte nesigurnosti u zemlji porijekla moguće, to ne mora značiti povredu člana 3. (vidi Evropski sud, Müslim protiv Turske, aplikacija broj 53566/99, 26. april 2005. godine). U pogledu diskriminacije prema Romima u odnosu na zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, a na što apelanti ukazuju i u apelaciji, zaključeno je da je ona više rezultat ekonomske nerazvijenosti zemlje porijekla, te da se ne čini sa ciljem progona. Nadalje, iz predočenih izvještaja zaključeno je da zaštitu i ostvarivanje prava u zemlji porijekla obezbijeđuju organi domaće vlasti uz podršku i pomoć predstavnika međunarodne zajednice koji su zastupljeni na svim nivoima. Najzad, na temelju izvještaja OSCE Profil opštine Peć zaključeno je da postoji adekvatan broj zdravstvenih ustanova, te obrazovnih ustanova u kojim se programi izvode na albanskom, srpskom i bosanskom jeziku. U pogledu navoda iz apelacije da apelanti ne znaju albanski jezik Ustavni sud primjećuje da je sa apelanticom intervju obavljen na albanskom jeziku, te da je tom prilikom izjavila da u kući govore albanski i bosanski. U vezi sa potvrdom UNHCR-a kojom je apelantima priznat satus izbjeglica u skladu sa Konvencijom iz 1951. godine i Protokolom iz 1967. godine, Ustavni sud primjećuje, da je navedena potvrda izdata 22. marta 2010. godine, dakle nakon donošenja presude Suda BiH od 4. marta 2010. godine kojom je tužba apelanta u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim je negativno odlučeno o njihovom zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijena, te da je ista izdata sa važenjem do 22. maja 2010. godine, a apelanti Ustavnom sudu nisu predočilo da je eventualno rok važenja ove potvrde produžen.

20. Na temelju svega predočenog Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi u postupku odlučivanja o zahtjevu apelanta za međunarodnu zaštitu propustili da razmotre neku relevantnu činjenicu ili da je nisu cijenili. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na nedvosmislen način utvrđeno da apelantima ne prijeti progon po nekom od pet elementa iz definicije izbjeglice a što je uslov za pružanje međunarodne odnosno supsidijarne zaštite u smislu člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca, pa je u skladu sa članom 109. navedenog zakona zahtjev apelanta za pružanje međunarodne zaštite odbijen kao neosnovan. Shodno navedenom, proizilazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova za vjerovanje da bi apelanti povratkom u zemlju porijekla bili podvrgnuti mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelantima prijeti opasnost da budu izloženi tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.

21. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije

22. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvnecije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je Sud BiH po njihovoj tužbi u upravnom sporu odlučivao samo o procesnim stvarima, a da se nije upuštao u ocjenu navoda da im zbog uskraćivanja međunarodne zaštite prijeti opasnost da budu izloženi postupanju zabranjenom članom

3. Evropske konvncije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti protiv rješenja Ministarstva sigurnosti pokrenuli upravni spor pred Sud BiH koji, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je Ministarstvo sigurnosti pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pružanje međunarodne odnosno supsidijarne zaštite u smislu relevantnih zakonskih odredbi, te da im u slučaju povratka u zemlju porijekla ne prijeti opasnost za život ili slobodu iz razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, odnosno da im ne prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji su apelanti željeli, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanta iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

23. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, jer u Bosni i Hercegovini borave već 12 godina, petero od devetero maloljetnih apelanta je rođeno u BiH, sedmero apelanata pohađaju školu u Mostaru, govore bosanski jezik, odnosno ne poznaju albanski jezik, sa zemljom porijekla su izgubili svaku vezu, naročito nakon pogibije apelanticinog supruga od čijeg rada su isključivo i živili. Najzad, apelanti ističu da su se uspješno integrisali u BiH društvo, te ističu da u zemlji porijekla nemaju nikog od članova svoje rodbine, odnosno da dužina boravka u BiH jasno ukazuje da s razlogom smatraju da sa zemljom porijekla nemaju nikakve veze, te da svojom jedinom domovinom smatraju BiH.

24. Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda u pogledu mjera protjerivanja i ekstradicije poseban naglasak stavlja na aspekt porodičnog života. Pri tom, porodični život se tumači kao efektivan porodični život koji je, stranac sa zakonitim boravkom, uspostavio u zemlji, s tim da je porodični život ograničen na osnovnu (užu) porodicu (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj. 31, s. 21, stav 45; X protiv Njemačke, broj 3110/67, Odluka Komisije od 19. jula 1968. godine). Nadalje, prema stanovištu Evropskog suda, Evropska konvencija ne podrazumijeva, pravo na uspostavljanje porodičnog života u tačno određenoj zemlji (vidi Evropski sud, inter alia, Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, Serija A broj 94, s. 34, stav 68; Gül protiv Švajcarske, presuda od 19. februara 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama, 1996-I, pp. 174-75, stav 38; Boultif protiv Švajcarske broj 54273/00, stav 39., ECHR 2001-IX). Najzad, prema praksi Evropskog suda član 8. štiti i pravo na uspostavljanje i zaštitu odnosa sa drugim ljudskim bićima i spoljnim svijetom i ponekad može obuhvatiti aspekte društvenog identiteta osobe u pitanju. Stoga, mora biti prihvaćeno da ukupnost društvenih veza između osobe u pitanju i zajednice u kojoj ona živi konstituišu dio koncepta „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.

25. U konkretnom slučaju apelantici i ostalim apelantima je uskraćeno pravo na međunarodnu zaštitu i ostavljen im je rok za dobrovoljno napuštanje BiH. Ovakva mjera, s obzirom da se odnosi na sve članove porodice nije usmjerena na prekidanje porodičnih veza, odnosno ne predstavlja miješanje u porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Slivenko protiv Latvije, aplikacija broj 48321/99 od 9. oktobra 2003. godine, stav 97.). Nadalje, apelanti smatraju da su navedenim mjerama uskraćeni u pravu na uživanje privatnog života. Međutim, čak i kada bi se prihvatilo da boravak u BiH u trajanju od 12 godina, rođenje pet apelanta u BiH, pohađanje škole, prijateljstva koja su apelanti uspostavili predstavlja privatni život, uskraćivanje prava na međunarodnu zaštitu i ostavljanje roka za dobrovoljno napuštanje BiH je „u skladu sa zakonom“ i motivisano je „legitimnim ciljem“, odnosno kontrolom ulaska, boravka i protjerivanja stranaca što predstavlja diskreciono pravo svake države. U tom smislu, nije narušena ravnoteža između privatnog života koji su apelanti uspostavili i legitimnog cilja koji se ogleda u kontroli ulaska i boravka stranaca u BiH. Pri tom, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantima bilo dato pravo da mogu ostati u BiH. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu predočili niti jedan dokaz koji bi ukazao da bi njihovim povratkom u zemlju porijekla bili dovedeni u pitanje njihov fizički i moralni integritet koji bi za posljedicu imao povredu prava garantovanog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Nnyanzi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 21878/06, 8. april 2008. godine, stavovi 76. do 78.). . Naime, iz obrazloženja osporene presude Suda BiH kao i iz rješenja Ministarstva sigurnosti proizilazi da je apelantima zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen kao neosnovan s obzirom da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi propisani članom 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca, jer u postupku koji je prethodio donošenju navedenih odluka utvrđeno da apelantima ne prijeti progon po nekom od pet elementa iz definicije izbjeglice, odnosno da im povratkom u zemlju porijekla ne prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje a što je uslov za pružanje međunarodne odnosno supsidijarne zaštite u smislu citirane zakonske odredbe. Dakle, navedene odluke su utemeljene na zakonu, motivisane su legitimnim ciljem koji se ogleda u kontroli ulaska i boravka stranaca u BiH, pa shodno tome ne dovode u pitanje ravnotežu između privatnog života koji su apelanti uspostavili u BiH i legitimnog cilja kojem služe.

26. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na privatni i porodični život iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1811/10 (F.B.) | Sudska praksa | Aktio