Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2272/08 (D.O.O. „Extra“ Cazin)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2272/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2272/08, rješavajući apelaciju D.O.O. „Extra“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. „Extra“ Cazin podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-

08-000060 od 16. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj P-809/97 od 19. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. „Extra“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnio je, 25. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000060 od 16. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-809/97 od 19. novembra 2007. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-809/97 od 19. novembra 2007. godine obavezao apelanta da prvotužiocu A.A. (u daljnjem tekstu: provotužilac) na ime zakupnine isplati iznos 4.919,00 KM označen u izreci presude kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je tužbeni zahtjev drugotuženog A.S. odbio zbog nedostatka aktivne legitimacije. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da nije prihvaćen apelantov prijedlog za prekid postupka do okončanja postupka koji se između istih stranaka vodi pred ovim sudom pod brojem P-947/97, jer je na temelju uvida u spis utvrđeno da se ne može osnovano utvrditi da bi odluka u navedenom predmetu predstavljala rješavanje prethodnog pitanja bitnog za donošenje odluke u ovom predmetu. Na temelju ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 10. novembra 1993. godine kao nesporno je utvrđeno da se prvotužitelj, kao zakupodavac, obavezao da apelantu, kao zakupoprimcu, preda u zakup poslovni prostor bliže označena u samom ugovoru, a apelant se obavezao na plaćanje zakupnine u označenom iznosu na mjesečnom nivou. S obzirom da su ugovorom utvrđeni bitni elementi u smislu člana 567. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te da je potpisan od obje strane i ovjeren kod suda, zaključeno je da je ugovor o zakupu pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo. Nadalje, istaknuto je da je apelant neosnovano tvrdio da je ugovor o zakupu noviran zaključenjem predugovora o kupoprodaji od 11. novembra 1993. godine, a koji se odnosi na poslovne prostorije koje su bile predmet zakupa. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rev. broj 178/97 od 15. januara 1998. godine, a u kojoj je zauzet stav da prilikom zaključenja ugovora o novaciji volja stranaka mora biti nedvosmislena, da novim ugovorom žele promijeniti postojeći odnos. Razmatrajući predugovor o kupoprodaji koji su zaključili apelant i prvotuženi, Općinski sud je zaključio da iz njega ne proizilazi, odnosno da on ne sadrži niti jednu klauzulu o tome da se njegovim zaključenjem vrši novacija ugovora o zakupu, koji su zaključili apelant i prvotuženi. U pogledu apelantovih tvrdnji da je ugovor o zakupu bio prividan, da je predugovor predstavljavao stvarno izraženu volju ugovarača, te da je prvotužitelj imao obavezu da zaključi glavni ugovor o kupoprodaji, a u kom slučaju ugovor o zakupu ne bi imao svoju suštinsku funkciju, Općinski sud je prije svega istakao da između stranaka nikad nije zaključen ugovor o kupoprodaji. Nadalje, ukazano je na rokove za potpisivanje glavnog ugovora iz člana 45. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima, te da u postupku nije utvrđeno da predugovor između apelanta i prvotuženog proizvodi pravno dejstvo, ali da to i nije bio predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da se drugotužitelj i apelant nisu odazvali pozivu suda na ročište na kom se provodio dokaz saslušanjem parničnih stranaka, pa je u skladu sa članom 164. Zakona o parničnom postupku, sud donio odluku da u svojstvu parnične stranke sasluša samo prvotužioca. Sud nije poklonio povjerenje iskazu prvotužitelja, u kom je tvrdio da je imao namjeru da proda poslovni prostor samo ako se ne vrati iz Makedonije, s obzirom da je svoju volju jasno izrazio zaključenjem predugovora. Međutim, ocijenjeno je da je prvotužitelj nedvosmisleno iskazao da je stvarna volja bila izražena ugovorom o zakupu. Nadalje, neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je ugovor o zakupu bio prividan i da je stvarna volja stranaka bila iskazana u predugovoru u kupoprodaji. U vezi s ovim tvrdnjama apelant je ukazivao na, u to vrijeme, važeću Uredbu sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana koja je predviđala stavljanje privremeno napuštenih nekretnina pod upravu opštine, pa da je ugovor o zakupu zaključen da bi se izbijegla ova mogućnost, a stvarna volja o prodaji nekretnina je bila iskazana u predugovoru o kupoprodaji. Općinski sud je zaključio da apelant nije uspio dokazati da je u konkretnom slučaju postojao svjesni sporazumni nesklad između volje ugovarača, kao bitni element prividnog ugovora, a s obzirom da je na temelju saslušanja prvotuženog kao parnične stranke zaključio da je postojala njegova volja da zaključi ugovor o zakupu, dok apelantovu volju nije mogao utvrditi s obzirom da nije saslušan u svojstvu parnične stranke jer se nije odazvao pozivu suda.

3. Kantonalni sud je presudom broj 001-0-Gž-08-000060 od 16. maja 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio matrijalno pravo. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi isplate duga po osnovu neplaćene a dospjele zakupnine, a na temelju ugovora o zakupu koji je pravno valjan i proizvodi pravno dejstvo. Pravilnim su ocijenjeni i zaključci prvostepenog suda na temelju saslušanja prvotužioca da je stvarna volja ugovarača bila zaključenje ugovora o zakupu, odnosno da apelant nije dokazao da je ugovor o zakupu bio prividan. Pri tom, ukazano je da apelantova stvarna volja nije cijenjena jer se nije odazvao pozivu suda, pa nije ni saslušan u svojstvu parnične stranke. Na temelju navedenog, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odnosno čl. 348., 349. i 350. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je neosnovano odbijen njegov zahtjev za spajanje više postupaka koji se vode pred istim sudom između njega i prvotužioca. U vezi s tim ističe da je bilo nepravično odlučivati o tužbi koja se odnosila na ugovor o zakupu, kada još uvijek nije odlučeno u predmetu P-947/97 koja se odnosi na predugovor o kupoprodaji, s obzirom da oba ugovora imaju za predmet isti poslovni prostor. Nadalje, apelant smatra da je prvotužilac zloupotrebio ugovor o zakupu koji je njemu, s obzirom na važenje Uredbe sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, služio kao osnov za držanje poslovnog prostora, a bez čega bi isti bio proglašen napuštenim i dodijeljen trećim licima. Apelant tvrdi da je zbog bolesti bio spriječen da pristupi ročištu na kom se imao provesti dokaz saslušanjem stranaka, ali da je sud to propustio konstatovati u zapisniku, a zbog čega smatra da su prekršene odredbe Zakona o parničnom postupku da sve stranke budu istovremeno saslušane, te načelo kontradiktornosti. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu obavezivanjem da prvotužiocu isplati 4.919,00 KM na ime zakupnine, a na temelju obrazloženja Vrhovnog suda da predugovor ne predstavlja novaciju ugovora o zakupu, te da je ugovor o zakupu pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo. Apelant smatra da je pozivanje na presudu Vrhovnog suda pogrešno, jer je ovom presudom odlučeno samo o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na predaju poslovnih prostorija prvotužiocu, ali o dijelu zahtjeva koji se odnosio na obavezu prvotužioca da obezbijedi uslove za zaključenje glavnog ugovora još uvijek nije pravosnažno odlučeno, pa izdvajanje ovakvog zaključka Vrhovnog suda prejudicira odluku u predmetu P-947/97.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na zaključak redovnih sudova da ugovor o zakupu nije noviran zaključenjem predugovora o kupoprodaji poslovnog prostora, da apelant nije saslušan u svojstvu parnične stranke, te da je osporenim odlukama prejudicirana odluka u predmetu pred istim sudom koji se vodi između apelanta i prvotuženog, a zbog čega je ove postupke trebalo spojiti, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi bili raspravljani i pred Kantonalnim i Općinskim sudom koji su u odnosu na njih dali jasna obrazloženja, utvrdivši relevantne činjenice na temelju predočenih dokaza, te u skladu s tim i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Pri tom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su obrazloženja redovnih sudova proizvoljna, a apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2272/08 (D.O.O. „Extra“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio