Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2405/08 (A. K.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2405/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2405/08, rješavajući apelaciju Armina Karahodže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Karahodže podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000225 od 12. juna 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-K-07-000 011 od 24. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Karahodža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je, 5. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000225 od 12. juna 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-K-07-000 011 od 24. marta 2008. godine.

2. Kantonalni sud je presudom broj 070-0-Kž-08-000225 od 12. juna 2008. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju A.J, iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, dok je za krivično djelo ubistva u pokušaju A.H. također oglasio apelanta krivim te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

3. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u toku postupka na siguran i pouzdan način, van svake razumne sumnje dokazno da je apelant u vrijeme, mjestu i na način kako je to postavljala optužnica počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. Krivičnog zakona. U vezi s tim ukazano je da je apelant kritične prilike, pod uticajem alkohola sa koncentracijom 1,59 promila, nakon prepirke i guranja sa grupom lica, među kojim su bili A.J. i A.H. iz džepa izvadio nož na preklapanje i u namjeri da liši života A.J. i A.H., nožem više puta udario A.J. u predjelu grudnog koša i trbuha, nanijevši mu teške tjelesne povrede, opasne po život, te istim nožem nanio povrede A.H. u predjelu trbuha, koje su po karakteru također teške tjelesne povrede opasne po život. Nadalje, zaključio da je apelant kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem, pri čemu je njegova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena ali ne bitno. Ovakav zaključak utemeljen je na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, kao i na njegovom iskazu na glavnom pretresu, te s obzirom na činjenicu da je apelant, opasnim oružjem–nožem više puta udario oba oštećena u vitalne dijelove tijela. Po ocijeni suda, apelant je pri tom morao znati da takvom svojom radnjom može uzrokovati smrt oštećenih, da je to htio, odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem. Apelantovi navodi da su oba oštećena ozlijede zadobili učestvovanjem u tuči nisu prihvaćeni, jer po ocijeni suda niti jedan od provedenih dokaza nije upućivao da se kritične prilike odigrala tuča. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi odbrane da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani, obzirom da je utvrđeno da su kritičnom događaju prethodili prepirka i naguravanje, te da su se oštećeni počeli udaljavati sa mjesta događaja kada je apelant krenuo u napad prema njima.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-08-000225 od 12. juna 2008. godine je apelantovu žalbu i žalbu kantonalnog tužioca odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o nepostojanju razloga u odnosu na utvrđenje da je apelant postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti prilikom pokušaja lišavanja života A.J. i A.H.. U vezi s tim ukazano je da obrazloženje osporene presude sadrži jasne, logične i određene razloge zbog kojih je zaključeno da je apelant kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem. Također, ukazano je da osporena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na izvršenje krivičnog djela i postojanje apelantove krivične odgovornosti, a koji su prema ocijeni Vrhovnog suda, detaljni, logični i argumentovani. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da se sporni događaj nije desio na način kako je to zaljučio prvostepeni sud, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud svoj zaključak utemeljio na iskazu oštećenih, kao i iskazu svjedoka E.U. iz istrage, te nalazu i mišljenju vještaka medicinske i biološke struke, te na brižljivoj i svestranoj analizi izvedenih dokaza, a što je po mišljenju Vrhovnog suda, predstavljalo realan činjenični osnov da se utvrdi da kritični događaj desio na način opisan u izreci osporene presude. S tim u vezi, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je pravilnom ocjenom provedenih dokaza prvostepeni sud trebao utvrditi da je apelant bio napadnut i da se branio, te istaknuto da osporena presuda sadrži detaljnu analizu svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i uzajamnoj vezi, te da su navedeni jasni razlozi zbog kojih neki od iskaza svjedoka nisu odnosno jesu prihvaćeni. Neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je radnje apelanta kvalifikovao kao krivično djelo pokušaj ubistva, odnosno da su radnje apelant trebale biti kvalifikovane kao krivično djelo učestvovanja u tuči.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđen član II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U prilog ovoj tvrdnji ističe da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjen Krivični zakon, jer je na temelju dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, očigledno da se ne radi o krivičnom djelu pokušaj ubistva za koje je osuđen, već o krivičnom djelu učešća u tuči. Kao rezultat pogrešne ocijene dokaza, prvostepeni sud nije prihvatio njegovu tvrdnju da je kritične prilike bio napadnut i da se branio, te da je pri tom moguće da je u odbrani nekog od napadača povrijedio. S obzirom na navedeno, apelant zaključuje da je krivično djelo počinio u nužnoj odbrani. Nadalje, apelant ističe da je pogrešan zaključak iznesen u osporenim presudama da je kritične prilike postupao sa umišljajem. U prilog ovoj tvrdnji ističe da je u toku postupka utvrđeno da prije kritičnog događaja nije poznavao oštećene, te da ih nije vidio ni nakon povrjeđivanja, a što po njegovom mišljenju, upućuje na nesumnjiv zaključak da nije postojao umišljaj da liši života oštećene kako mu je to u optužnici stavljano na teret.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelant smatra da osporene presude predstavljaju povredu članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu suštinu člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (obaveza osiguranja najvišeg nivoa prava), Ustavni sud smatra da su navodi o povredi ovog člana očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2405/08 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio