Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2447/08 (R. M.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2447/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2447/08, rješavajući apelaciju Rifata Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifata Muratovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-

000 051 od 23. jula 2008. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1126142194 od 10. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifat Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića-Doboj, koga zastupa Dževad Halep advokat iz Tešnja, podnio je, 11. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-08-000 051 od 23. jula 2008. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO Miostar) broj 01/1-1126142194 od 10. decembra 2007. godine.

2. Federalni zavod za PIO, Kantonalna administrativna služba u Zenici, rješenjem broj 1126142194 od 10. oktobra 2007. godine odbila je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju je istaknuto da apelant nema 30 godina penzijskog staža, kao ni najmanje 2 godine neprekidnog učešća u odbrani Bosne i Hercegovine, jer ima prekid u periodu od 12. novembra 1993. godine do 16. septembra 1994. godine, a na temelju čega je zaključeno da ne ispunjava uslove iz člana 2. stav 3. te člana 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima demobilisanih branilaca).

3. Federalni zavod za PIO Mostar je rješenjem broj 01/1-1126142194 od 10. decembra 2007. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbio kao neosonvanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio prema Zakonu o pravima demobilisanih branilaca 23. marta 2007. godine, na koji datum je imao navršenih 56 godina života i ukupno ostvareni penzijski staž od 29 godina, 5 mjeseci i 2 dana, a koji je ostvaren u periodu od 4. avgusta 1969. godine do 30. aprila 1996. godine sa prekidima. U ukupno ostvarenom penzijskom stažu, apelantu je prema uvjerenju Ministarstva odbrane broj 17-18-12-04-03-13-1530/06 od 19. decembra 2006. godine priznato vrijeme provedeno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 19. septembra 1991. godine do 8. aprila 1992. godine, te od 3. maja 1992. godine do 23. decembra 1995. godine. Federalni zavod PIO je u obrazloženju ukazao na člana 2. stav 3. Zakona o pravima demobilisanih branilaca, u skladu s kojim se dobrovoljcem smatra pripadnik vojnih i policijskih jedinica koji je učestvovao u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 19. juna 1992. godine, kao i drugo lice koje nije bilo vojni obveznik u vrijeme dobrovoljnog stupanja u oružane snage i ostalo je neprikidno u jedinicama do kraja rata ili je ranije demobilisano od nadležnog vojnog organa, te na član 2. stav 4. istog zakona prema kom je veteran lice koje je stupilo u jedinice oružanih snaga u periodu od 19. juna 1992. godine do kraja 1992. godine i ostalo neprekidno do 23. decembra 1995. godine ili je ranije demobilisano od nadležnog vojnog organa, ali ne na lični zahtjev. Također, ukazano je i na član 22. istog Zakona a kojim je propisano da lice kom je priznat status dobrovoljca i koje je učestvovalo u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje 2 godine, stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uslovima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno na član 23. istog zakona prema kome lice kojem je priznat status veterana, i koje je učestvovalo u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju najmanje od dvije godine stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uslovima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Federalni zavod PIO je istakao da apelant ima status dobrovoljca ali da na dan podnošenja zahtjeva nije ispunjavao uslove iz člana 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca jer je 23. marta 2007. godine imao 56 godina života i 29 godina, pet mjeseci i dva dana penzijskog staža, pa da je prvostepeni organ pravilno odlučio kad je odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, a shodno čemu je i njegova žalba neosnovana. Nadalje, Federalni zavod PIO je zaključio da je prvostepeni organ pogrešno utvrdio da apelant nema dvije godine neprekidnog učešća u ratu, s obzirom da iz uvjerenja Ministarstva odbrane broj 17-18-12-04-03-13-1530/06 od 19. decembra 2006. godine proizilazi da apelant nije imao prekid u periodu od 3. maja 1992. godine do 23. decembra 1995. godine, te da ima status dobrovoljca. Također, na temelju podataka iz matične evidencije aktivnih osiguranika utvrđeno je da su za period od 1. januara do 30. aprila 1996. godine apelantu uplaćeni doprinosi, ali da apelant i sa tim stažom nema 30 godina penzijskog staža.

4. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-U-08-000 051 od 23. jula 2008. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1126142194 od 10. decembra 2007. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je Federalni zavod PIO prilikom utvrđivanja postojanja uslova iz člana 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca, cijenio i apelantov žalbeni prigovor koji se odnosio na dužinu penzijskog staža, s obzirom da je, pri utvrđivanju apelantovog penzijskog staža uzeo u obzir i staž ostvaren u periodu od 1. januara do 30. aprila 1996. godine, ali da i sa ovim stažom, apelant ne ispunjava uslov od 30 godina penzijskog staža, na osnovu čega bi, u skladu sa članom 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca mogao ostvariti pravo na starosnu penziju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su irelevantni apelantovi navodi da ima neprekidan staž u Armiji BiH odnosno odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 8. aprila 1992. godine, te u periodu od 5. maja 1992. godine do 23. decembra 1995. godine, jer apelant nema navršenih 30 godina penzijskog staža, odnosno ne ispunjava uslove iz člana 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjem povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim apelant ističe da je prvostepeni organ pogrešno utvrdio da nema 30 godina penzijskog staža, kao i dvije godine neprekidnog učešća u odbrani Bosne i Hercegovine, odnosno da ima prekid u periodu od 12. novmebra 1993. godine do 16.septembra 1994. godine, a s obzirom da je u postupku predočio uvjerenje Ministarstva odbrane broj 17-18-12-04-03-13-1530/06 od 19. decembra 2006. godine iz kog očigledno proizilazi suprotno. Nadalje, apelant ističe da je uplatio penzijski staž za period od 1. januara do 30. aprila 1996. godine a što je dokazao i uplatnicom od 30. oktobra 2007. godine. Najzad, apelant ističe da je iz vojne jedinice otpušten rješenjem broj 03/07-7 od 13. septembra 1996. godine, a na temelju Naredbe Ministarstva odbrane i Generalštaba Oružanih snaga BiH od 12. januara 1994. godine, na osnovu rješenja od 23. marta 1994. godine, te naredbe od 4. aprila 1996. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih odluka dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno pozvao na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenog prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2447/08 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio