Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2551/08 (DOO „ELIT“ Prnjavor)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2551/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2551/08, rješavajući apelaciju DOO „ELIT“ Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „ELIT“ Prnjavor podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-
08-000 190 od 26. maja 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pr-06-00 1353 od 1. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „ELIT“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ljubomir B. Jugović advokat iz Prnjavora, podnio je, 15. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-000 190 od 26. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru - Prekršajno odjeljenje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-Pr-06-00 1353 od 1. februara 2008. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj 078-0-Pr-06-00 1353 od 1. februara 2008. godine apelanta oglasio krivim za prekršaj iz člana 14. Zakona o inspekciji rada te mu, na osnovu člana 23. st. 1. i 2. istog Zakona, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM, a Z.D., kao odgovornom licu kod apelanta kao pravnog lica, novčanu kaznu od 1.000,00 KM, jer je propustio da u roku od 7 dana postupi po rješenju Republičkog inspektora rada broj 05/5.1.1-173.1-1726/05/054 od 3. juna 2005. godine koje je zaprimio 14. juna 2005. godine, te Republičkom inspektoru rada nije predočio na uvid ugovore o radu, radne knjižice i prijave na obavezne vidove osiguranja za njegove radnike. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da nisu prihvaćeni apelantovi navodi da lica navedena u izreci rješenja nisu njegovi radnici, jer je Republički inspektor rada, prilikom redovne kontrole dana 6. aprila 2005. godine na gradilištu „Aleja centar“ u Banja Luci, utvrdio i konstatovao na zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu broj 117903 od 6. aprila 2005. godine da su od strane apelanta na izvođenju radova angažovana taksativno pobrojana lica na strani 3. zapisnika a koja su navedena i u izreci ovog rješenja. Isti inspektor je po obavljenoj kontroli, rješenjem broj 05/5.1.1-
173.1-1726/05/054 od 3. juna 2005. godine, apelantu naložio da u roku od 7 dana dostavi na uvid ugovore o radu, radne knjižice i prijave na obavezne vidove osiguranja za lica navedena u izreci ovog rješenja. Apelant je ovo rješenje primio 14. juna 2005. godine, što je utvrđeno na temelju fotokopije dostavnice o prijemu navedenog rješenja. Međutim, apelant protiv ovog rješenja nije izjavio žalbu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite, na što je imao pravo u roku od 8 dana od dana prijema istog, ako je smatrao da lica označena u izreci rješenja Republičkog inspektora rada nisu njegovi radnici, odnosno da je Republički inspektor rada pogrešno utvrdio njihova imena, niti je ispunio svoje obaveze navedene u ovom rješenju. Nadalje, s obzirom da apelant nije izjavio žalbu na rješenje Republičkog inspektora rada, Republički inspektor rada je podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta jer u zakonskom roku od 7 dana nije postupio po njegovom zahtjevu. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja Republičkog inspektora rada ako je smatrao da mu je naloženo izvršenje obaveze koju nije moguće izvršiti, odnosno obaveze koja proizilazi iz pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako je apelant propustio da protiv rješenja Republičkog inspektora rada izjavi žalbu u kojoj bi osporavao činjenicu da su navedena lica njegovi radnici, odnosno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, isticanje ovih navoda u postupku pred sudom je bez uticaja na oslobađanje apelanta od odgovornosti za prekršaj za koji je oglašen krvim. Ovakav stav Osnovni sud je obrazloži činjenicom da se apelantu stavlja na teret da nije postupio po rješenju Republičkog inspektora rada niti je izvršio ono što mu je njim naloženo, a što čini osnovna obilježja predmetnog prekršaja.
3. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Pžp-08-000 190 od 26. maja 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je istaknuto da su apelantovi žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, neosnovani. U vezi s tim, istaknuto je da apelant neosnovano tvrdio da je utvrđeno činjenično stanje nastalo kao rezultat greške Republičkog inspektora rada koji je pri inspekcijskom pregledu evidentirao nepostojeće ljude, jer u toku postupka nije imenovao lica za koja je tvrdio da bi svojim iskazom mogla potvrditi da je pri inspekcijskom pregledu upisan veći broj radnika od prisutnih, te da su prilikom kontrole evidentirana lica koja nikad nisu radila kod njega. U vezi s tim, ukazano je da iz stanja spisa proizilazi da je pri inspekcijskom pregledu evidentirano, pored spornih, još 9 radnika, a koji su apelantu bili na raspolaganju da potvrde njegove navode. S obzirom da osim paušalnih navoda, apelant nije izveo niti jedan dokaz u prilog svojih tvrdnji, zaključeno je da su žalbeni navodi o netačnosti podataka predočenih od strane Republičkog inspektora rada u cijelosti neosnovani. Apelantovi žalbeni navodi o propustu Republičkog inspektora rada da se očituje na njegovo pismo do 21. juna 2005. godine ocijenjeni su kao irelevantni za odlučivanje u postupku po žalbi, jer je nalaganje mjera od strane službenih lica i njihovo izvršenje uređeno pravilima upravnog postupka, u kom je apelant mogao tražiti zaštitu svojih prava i ispitivanje zakonitosti upravnog akta kojim su mu mjere naložene. Najzad, Okružni sud je istakao da je predmet prekršajnog postupka počinjeni prekršaj i odlučivanje o istom, te da je za sud relevantno da li je predmetno činjenje ili propuštanje predviđeno kao protivpravna radnja prema pozitivnim propisima. S obzirom da apelant nije postupio po mjerama naloženim od službenog lica, prvostepeni sud je pravilno, na temelju provedenih dokaza, zaključio da je apelant počinio prekršaj iz člana 14. Zakona o inspekciji rada. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud cijeneći raspoložive dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi dao argumentovano obrazloženje o postojanju prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, a koje i on prihvata kao valjane.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava po apelantu se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da su prilikom inspekcijske kontrole na navedenoj lokaciji zatečeni radnici deset privrednih subjekata, odnosno ukupno 218 radnika, od kojih 12 radnika apelanta, a da je Republički inspektor rada sačinila jedan zapisnik zajednički za sve privredne subjekte, te da ovaj zapisnik nije uručila niti jednom od njegovih 12 radnika koji su bili prisutni prilikom kontrole. Nadalje, apelant ističe da, s obzirom da mu zapisnik nije uručen nije ni znao za naredbu Republičkog inspektora rada pa je nije ni mogao izvršiti. Nakon što je po ovom zapisniku donijeto rješenje broj 05/5.1.1-173.1-1726/05/054 od 3. juna 2005. godine, a koje mu je uručeno 14. juna 2005. godine, apelant ističe da je svojim aktom broj 95/05 od 21. juna 2005. godine dostavio dokumentaciju za radnike navedene u dispozitivu ovog rješenja, pojašnjavajući da se personalna dokumentacija nalazi u njegovom sjedištu, da se u vrijeme inspekcijskog pregleda na gradilištu nalazila Mjesečna knjiga časova u kojoj su bili evidentirani njegovi radnici, te da lica navedena u rješenju nisu njegovi radnici. Apelant smatra da je Republički inspektor rada propustio da ovaj njegov akt tretira kao žalbu i proslijedi drugostepenom organu, kao i da provjeri njegove navode u pogledu tri navedena radnika, odnosno da je bez prethodno upućenog poziva da ovaj akt uredi kao žalbu, pokrenuo prekršajni postupak. S obzirom na navedeno, apelant smatra da mu je rješenjem Republičkog inspektora rada naloženo izvršenje neizvršive obaveze jer za lica koja nisu njegovi radnici i koja i ne postoje nije mogao dostaviti dokumentaciju, a što su sudovi propustili da utvrde, pogrešno navodeći da je propustio da ovu činjenicu osporava u upravnom postupku. Najzad, apelant smatra da su sudovi bili obavezni da utvrde u čemu se sastoji radnja prekršaja, a ne samo da je ista normativno propisana, da je od strane inspektora naloženo određeno činjenje, kao i da utvrde da li je to činjenje izvršeno, odnosno u kom dijelu je izvršeno a u kom dijelu ga nije bilo moguće izvršiti, a na što je u toku prekršajnog postupka i ukazivano.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović