Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2815/08 (Z. P.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Decertificirani policajci
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Državni službenik
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2815/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2815/08, rješavajući apelaciju Zorana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Popovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-001 237 od 14. jula 2008. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-897/05 od 13. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Milenko Radonjić advokat iz Doboja, podnio je, 19. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 237 od 14. jula 2008. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-897/05 od 13. septembra 2006. godine.

2. Osnovni sud u Tesliću je presudom broj Rs-13/04 od 31. oktobra 2005. godine utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene jer su: rješenje broj 11-05-125-123/03 od 24. jula 2003. godine, rješenje broj 11-05-125-12/03 od 5. septembra 2003. godine, rješenje broj 05/2-125-372 od 18. februara 2004. godine, odluka broj K/B-111-47/04 od 19. februara 2004. godine, rješenje broj K/B-126,1-608 od 10. marta 2004. godine, rješenje broj 05/2-126,1-608 od 10. maja 2004. godine i zaključak broj 05/2-126,1-608 od 10. juna 2004. godine o ispravci rješenja broj 05/2-126,1-608 od 10. maja 2004 nezakoniti, te se ista poništavaju. Nadalje, tuženi je obavezan da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da mu za period od 24. jula 2003. godine do 10. avgusta 2005. godine isplati označeni iznos na ime neisplaćenih plata sa zateznim kamatama, te da mu uplati doprinos za penzijsko-invalidsko osiguranje od 24. jula 2003. godine do povratka na posao. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu naknade za topli obrok, te isplatu regresa sa zakonskim zateznim kamatama za period od 24. jula 2003. godine do 10. avgusta 2005. godine odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju rješenja i odluka tuženog donesenih u disciplinskom postupku zaključeno da disciplinski postupak protiv apelanta nije vođen u skladu sa odredbama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika MUP-a RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti). U vezi s tim je istaknuto je da je prvostepeni organ, koji je donio rješenje u disciplinskom postupku, propustio da po prigovoru izjavljenom od tuženog pribavi mišljenje Sindikata i onda kompletan spis dostaviti drugostepenom organu na odlučivanje, a kako je propisano Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti. Također, bitna povreda odredba disciplinskog postupka po ocijeni Osnovnog suda počinjena je i zbog činjenice da drugostepeni organ o prigovoru disciplinskog tužioca odlučio tek nakon 5 mjeseci od dana njegovog izjavljivanja i ako je prema Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti bio dužan da to učini u roku od 15 dana. Na temelju navedenog poništena su rješenja Disciplinske komisije broj 11-05-125-123/03 od 5. marta 2003. godine kojim je apelantu izrečena disciplinska mjera premještaj na druge poslove i zadatke sa nižim činom u trajanju od 12 mjeseci i Drugostepene disciplinske komisije broj 05/2-125-372 od 18. februara 2004. godine kojom je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su ništavi i odluka Komisije za decertifikaciju broj K/B-111-47/04 od 19. februara 2004. godine i rješenje po apelantovom prigovoru na ovu odluku broj 05/2-127-474 od 15. aprila 2004. godine, a s obzirom da su navedeni akti doneseni zbog povrede radne dužnosti koja je apelantu stavljana na teret u toku disciplinskog postupka, odnosno da se temelje na odlukama prvostepene i drugostepene disciplinske komisije za koje je utvrđeno da nisu donesene u skladu sa odredbama važećih zakona i akata. Nadalje, Osnovni sud je nezakonitim ocijenio i poništio sporazum o prestanku radnog odnosa broj 05/2-126,1-608 od 10. marta 2004. godine koji je tuženi zaključio sa apelantom, rješenje o prestanku radnog odnosa broj 05/2-126,1-608 od 10. maja 2004. godine, te zaključak o ispravci greške u rješenju od 10. juna 2004. godine.

4. U prilog ovog zaključka Osnovni sud je istakao da disciplinski postupak protiv apelanta, u kom mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, pravosnažno okončan 18. februara 2004. godine, odnosno da je rješenje Drugostepene disciplinske komisije postalo konačno 11. marta 2004. godine. Apelant je Sporazum o prestanku radnog odnosa potpisao 10. marta 2004. godine, a rješenje Drugostepene disciplinske komisije je primio 11. marta 2004. godine. U vezi s tim je istaknuto da je potpisivanjem navedenog sporazuma apelant doveden u zabludu jer je onemogućen u zaštiti prava pred sudom u odnosu na disciplinski postupak, kao i da isti nije proizveo pravno dejstvo jer ga je apelant odbio lično primiti, odnosno da nije primio otpremninu kako je ovim sporazumom bilo predviđeno. Najzad, ukazano je da je Sporazum o prestanku radnog odnosa mogao biti zaključen na temelju Odluke Vlade Republike Srpske broj 02/1-020-120/04 od 2. februara 2004. godine, a zbog postojećeg „viška“ radnika u MUP-u Republike Srpske. U konkretnom slučaju, prema ocijeni Osnovnog suda nije bio ispunjen osnovni uslov za zaključivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa jer je apelant u trenutku njegovog zaključivanja imao status radnika privremeno udaljenog sa posla do okončanja disciplinskog postupka, a ne status „višak radnika“, pa da ministar MUP Republike Srpske i direktor Policije u ovoj fazi nisu bili ovlašteni za njegovo potpisivanje i donošenje.

5. Okružni sud je presudom broj Gž-897/05 od 13. septembra 2006. godine uvažio žalbu tužene te prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da mu radni odnos nije prestao, poništenje odluka o prestanku radnog odnosa, vraćanje na rad i isplate naknada u cijelosti odbio kao neosnovan, a potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelant tražio poništenje odluka prvostepene i drugostepene disciplinske komisije jer nisu pravilno provedeni dokazi, odnosno nisu saslušani svi svjedoci, a zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U vezi s tim istaknuto je da apelant ove prigovore nije isticao protiv odluke prvostepene disciplinske komisije kojom je utvrđeno da je počinio težu povredu radne dužnosti jer protiv nje nije ni ulagao prigovor, pa je zaključeno da je takva odluka u odnosu na apelanta postala i pravosnažna, te da je nije moguće osporavati u postupku pred sudom. Nadalje, istaknuto je da je odluka Drugostepene disciplinske komisije donesena po uloženom prigovoru od strane disciplinskog tužioca, na temelju činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku i koje on nije ni osporavao. U pogledu apelantovih navoda da nije zatraženo mišljenje Sindikata, Okružni sud je konstatovao da ne postoji povreda odredaba postupka s obzirom da nije propisana obaveza učešća Sindikata u ovoj fazi postupka, te da apelant u tužbi nije ni tvrdio da je u postupku pred drugostepenom disciplinskom komisijom počinjena povreda postupka.

6. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i poništio obje disciplinske odluke. Nadalje, zaključeno je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo usvajajući apelantov tužbeni zahtjev za poništenje sporazuma o prestanku radnog odnosa. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je propustio dati valjane razloge zašto ovaj sporazum nije mogao biti potpisan za vrijeme trajanja disciplinskog postupka, kao i zašto je zauzet stav da nije potpisan od ovlaštenih lica. U vezi s tim, ukazano je da je sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen između apelanta i MUP-a Republike Srpske, potpisan od apelanta, nakon što je dobrovoljno dao pismenu izjavu da pristaje da mu radni odnos prestane uz isplatu otpremnine, te ministra MUP-a Republike Srpske, odnosno od ovlaštenih lica, pa je nejasno ko nije ovlašteno lice i zašto. Neosnovanim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da je apelant, potpisivanjem sporazuma o prestanku radnog odnosa, doveden u zabludu jer mu je tim onemogućena sudska zaštita njegovih prava u vezi sa okončanim disciplinskim postupkom. U vezi s tim istaknuto je da je apelant potpisivanjem izjave kojom dobrovoljno pristaje na uslove iz navedenog sporazuma, bio svjestan posljedica koje iz tog proizilaze. Također, ukazano je da je apelant podnio i tužbu za zaštitu svojih prava, ne dokazujući u kakvoj zabludi je bio pri zaključivanju sporazuma da bi se osnovanost ovakvog zahtjeva uopšte mogla cijeniti. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je bio u zabludi prilikom potpisivanja sporazuma o prestanku radnog odnosa, a s obzirom da je prilikom davanja izjave i potpisivanja ovog sporazuma imao mogućnost uočiti šta potpisuje i koje uslove prihvata, odnosno na što se obavezuje. Najzad, Okružni sud je istakao da je apelant sporazum o prestanku radnog odnosa potpisao 10. marta 2004. godine, a da je rješenje drugostepene disciplinske komisije bilo doneseno 18. februara 2004. godine, te da činjenica da mu je uručeno 11. marta 2004. godine ne može biti razlog za nevaljanost sporazuma jer je znao da disciplinski postupak nije pravosnažno okončan, te da činjenica da apelant nije lično primio sporazum i otpremninu, nema uticaja na valjanost samog sporazuma, jer je apelant stav promijenio nakon njegovog potpisivanja, a na valjanost sporazuma mogle su uticati samo činjenice koje su postojale u momentu njegovog potpisivanja.

7. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-001 237 od 14. jula 2008. godine apelantovu reviziju uloženu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je drugostepeni sud pravilno zaključio da su osporene odluke o prestanku radnog odnosa apelantu zakonite.

8. U vezi s tim istaknuto je da je tužena pravilno kvalifikovala apelantovo ponašanje kao težu povredu radne dužnosti utvrđenu u članu 4. tačka 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tj. kao nezakonito raspolaganje materijalnim sredstvima ili protivpravno pribavljanje lične ili materijalne koristi za sebe ili za drugog u vezi sa radom, te u tački 23. istog člana tj. prouzrokovanje narušavanja javnog reda i mira, naročito drskim ponašanjem, tučom na javnom mjestu ili drugom radnjom kojom se narušava javni red i mir i ugled tužene. S obzirom da je članom 6. stav 1. alineja 4. istog Pravilnika propisana disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa, a disciplinski postupak je proveden u skladu sa ovim Pravilnikom, zaključeno je da je neosnovan revizioni prigovor da ne pribavljanje mišljenja od strane Sindikata pobijane odluke čini nezakonitim. Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, u vezi sa članom 3. Zakona o Ministrastvu unutrašnjih poslova, prestanak radnog odnosa apelanta zbog teže povrede radnih obaveza zakonit. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 112. tačka 2. Zakona o radu propisano da je jedan od načina prestanka radnog odnosa „sporazum radnika i poslodavca“ uz saglasnost radnika. U članu 1. Sporazuma o prestanku radnog odnosa broj K/B-126,1-608 od 10. marta 2004. godine apelant i tuženi su se sporazumili da apelantu prestaje radni odnos 29. februara 2004. godine. S obzirom da je ovaj dokument potpisan od obje strane on predstavlja i zakonom propisani osnov za prestanak radnog odnosa, pa je zaključeno da rješenje o prestanku radnog odnosa koje je na osnovu ovog sporazuma doneseno, ima samo deklaratorni karakter, kao i da apelant nije dokazao da sporazum ne predstavlja slobodno izraženu volju ugovornih strana, odnosno da je neosnovan revizioni prigovora da sporazum nije rezultat slobodno izražene volje jer na to ne upućuju ni okolnosti konkretnog slučaja. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da je članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima propisano da radniku kom, u skladu sa ovim zakonom, bude oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos. Nadalje, ukazano je da u smislu Aneksa 11. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tužena prihvatila rekonstruisanje, reformu i demokratizaciju policije, po kojem je i diskvalifikacija pripadnika agencija za sprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini u nadležnosti policijskih snaga tj. IPTF-a, pa da je uslove za dobijanje odnosno gubljenje certifikata utvrđivao i provodio IPTF, a ne domaći organi. Odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim zakonima nisu propisani uslovi i načini dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije. Komesar IPTF-a (kasnije EUPM-a) odlučivao je o certifikaciji radnika policije, a organi tužene, kao ni sud nisu bili ovlašteni da cijene valjanost njegovih razloga. Vrhovni sud je istakao da je članom 14. Zakona o izmijenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima domaći zakonodavac prihvatio pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata, kao dio domaćeg pravnog sistema.

9. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da donošenjem osporenih odluka o prestanku radnog odnosa apelantu zbog oduzimanja certifikata tužena nije povrijedila odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je osnov za prestanak radnog odnosa činjenica da apelant nije dobio certifikat IPTF-a, a što je razlog za prestanak radnog odnosa prema članu 14. Zakona o izmijenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. Vrhovni sud je nadalje ukazao da je apelantu u konkretnom slučaju radni odnos prestao po više osnova: bez saglasnosti radnika (na temelju pobijanih rješenja tužene o disciplinskoj odgovornosti i odluke o decertifikaciji), kao i uz saglasnost radnika (na temelju sporazuma o prestanku radnog odnosa od 10. marta 2004. godine), a da je za zakonitost prestanka radnog odnosa dovoljno da je zakonit jedan od osnova za prestanak radnog odnosa. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je žalba tužene bila neblagovremena, jer je prema stanju spisa zaključeno da je rok za podnošenje žalbe počeo teći prvog narednog dana od dana dostavljanja presude, a ne od dana donošenje presude, odnosno od 31. oktobra 2005. godine, te da je tuženoj presuda dostavljena 3. novembra 2005. godine. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da u disciplinskom postupku nije dokazano da je on pucao kritične prilike i da je to od uticaja na težinu povrede, a s obzirom da radnje o kojim se i sam izjasnio pred disciplinskim organom, imajući u vidu prirodu posla koji je obavljao i posljedice njegovog ponašanja koje štete ugledu tužene, po ocijeni Vrhovnog suda opravdavaju donošenje pobijane odluke o disciplinskoj odgovornosti. Najzad, neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da se disciplinski organi i nižestepeni sudovi nisu bavili pitanjem subjektivnog elementa povrede radne dužnosti, s obzirom da je i sam apelant potvrdio u disciplinskom postupku da je bio u alkoholisanom stanju, a što je dovoljno za zaključak o postojanju grube nepažnje, kao subjektivnog uslova za izricanje mjere prestanka radnog odnosa.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je Vrhovni sud presudu po reviziji dostavio punomoćniku koji ga je zastupao pred Okružnim i Osnovnim sudom, a ne punomoćniku za izjavljivanje revizije. Nadalje, apelant navodi da je Okružni sud, i pored činjenice da je to istakao u odgovoru na žalbu tuženog, odlučivao o žalbi koja je izjavljena nakon proteka roka, te da se o ovom njegovom navodu uopšte nije izjasnio. Apelant tvrdi da su obje strane prilikom zaključenja glavne rasprave obaviještene da će presuda biti donesena 31. oktobra 2005. godine, te da tog dana treba preuzeti presudu u Osnovnom sudu, pa je rok za žalbu isticao 15. novembra 2005. godine. U prilog ovom apelant ističe da u spisu nema dokaza da je žalba tužene izjavljena preporučenom poštom, niti u spisu postoji dokaz da je žalba sa kovertom dostavljena sudu. Na temelju navedenog, a s obzirom da se Okružni sud uopšte nije izjasnio o njegovom navodu o neblgovremenosti žalbe, apelant smatra da je iskazao i nepristrasnost, a što ozbiljno dovodi u pitanje povjerenje koje sud treba da uživa u demokratskom društvu. Nadalje, apelant ističe da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku pred drugostepenom disciplinskom komisijom jer mu žalba koju je izjavio disciplinski tužilac nije bila dostavljena na odgovor, kao i da je odluka drugostepene disciplinske komisije donijeta nakon pet mjeseci, a ne u roku od 15 dana kako je to propisano članom 36. stav 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. Nadalje, apelant ističe da, suprotno članu 36. stav 6. navedenog Pravilnika, nije pribavljeno mišljenje Sindikata, pa da je zaključak Vrhovnog suda da „nepribavljanje mišljenja sindikata pobijane odluke (disciplinskih komisija) ne čini nezakonitim“ suprotan navedenoj imperativnoj normi. Apelant također smatra i da je Vrhovni sud pri odlučivanju po reviziji izašao iz okvira nadležnosti utvrđene članom 241. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim ističe da je u reviziji isticao da se nižestepeni sudovi nisu bavili pitanjem njegovog subjektivnog odnosa prema povredi, a bez toga je nemoguće utvrditi disciplinsku odgovornost i kažnjivost. Međutim, Vrhovni sud je neosnovano zaključio da je povreda počinjena „grubom nepažnjom“ i ako je članom 7. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti regulisano „krajnjom nepažnjom“, te da uopšte nije utvrđeno postojanje umišljaja ili nehata. Apelant ističe i da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da mu je radni odnos prestao na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa, jer mu je radni odnos prestao na temelju odluka disciplinske komisije. U vezi s tim ističe da nije znao da je protiv odluke prvostepene disciplinske komisije izjavljen prigovor, da mu je odluka drugostepene disciplinske komisije od 18. februara 2004. godine uručena tek 11. marta 2004. godine, a da je sporazum o prestanku radnog odnosa potpisao 10. marta 2004. godine. S obzirom na navedeno, apelant smatra da u vrijeme potpisivanja sporazuma nije bio u radnom odnosu jer mu je isti prestao već 18. februara 2004. godine kada je donesena odluka drugostepene disciplinske komisije. S obzirom da je tuženi znao za ovu odluku a on nije, apelant smatra da je sporazum o prestanku radnog odnosa ništav jer je doveden u zabludu, te u prilog tome ističe da je i samim sporazumom utvrđeno „da se odriče prava na prigovor“. Nadalje, apelant ističe da Vrhovni sud pogrešno i nepotrebno konstatuje da mu je oduzet certifikat od strane IPTF-a, kao i da ni IPTF, niti bilo koja međunarodna organizacija nikad nije bila uključena u „nedobijanje ili gubljenje certifikata“ kako navodi Vrhovni sud. Najzad, apelant smatra da iz izjave svjedoka T. i njegove izjave, danih u disciplinskom postupku, proizilazi da je do opaljena metka iz pištolja došlo radnjom svjedoka T., koji je izjavio da ga je uhvatio za ruku i gurao je prema dolje, a kada je i došlo do opaljivanja metka, a na temelju čega zaključuje da se očigledno nije radilo o njegovoj voljnoj radnji. U vezi s tim navodi i da je uzeta „parafinska rukavica“ ali da mu rezultati analize nikad nisu predočeni, i ako je samo na osnovu tog dokaza moguće zaključiti da li je on uopšte pucao. Najzad, apelant navodi da je utvrđeno da je bio pod uticajem alkohola, a što, po njegovom mišljenju, dodatno upućuje na zaključak da je do opaljivanja iz pištolja došlo radnjom svjedoka T., a ne njegovom voljnom radnjom, te ističe da se Okružni i Vrhovni sud ovim uopšte nisu bavili.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke sudova donesene u povodu spora proisteklog iz radnog odnosa, pozivajući se na povredu prava garantovanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulisano da apelant kao državni službenik nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu pobijane presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant shodno domaćem pravu imao pristup sudu, pa je prema tome član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj

14. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda Okružnog i Vrhovnog suda proizilazi da je apelantu radni odnos prestao po više osnova i to bez njegove saglasnosti, a na temelju pobijanih rješenja tužene o disciplinskoj odgovornosti i odluke o decertifikaciji, kao i uz njegovu suglasnost, a na temelju sporazuma o prestanku radnog odnosa od 10. marta 2004. godine, te da je za zakonitost prestanka radnog odnosa dovoljno da je jedan od načina prestanka radnog odnosa bio zakonit. U toku postupka pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, apelant tvrdi da je doveden u zabludu prilikom zaključenja sporazuma o prestanku radnog odnosa. Međutim, apelant u samoj apelaciji ne obrazlaže niti nudi dokaze koji bi ovu njegovu tvrdnju opravdali, izuzev što navodi da je sporazum potpisao 10. marta 2005. godine, a odluka drugostepene disciplinske komisije mu je uručena 11. marta 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne osporava da je dobrovoljno potpisao izjavu da pristaje na sporazumni raskid radnog odnosa, a zatim i sam sporazum o prestanku radnog odnosa. Pri tom, izjava i sporazum su dati odnosno zaključeni neovisno od disciplinskog postupka, te postupka decertifikacija koji je vođen protiv apelanta. U samoj apelaciji se ne obrazlože, a to nije moguće zaključiti ni na temelju dokumenata predočenih Ustavnom sudu, da je disciplinski postupak u toku bio prepreka za zaključivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa, odnosno da utiče na njegovu pravnu valjanost. Shodno navedenom, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, zaključili da je sporazum o prestanku radnog odnosa koji je apelant zaključio sa tuženim pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo iako je apelant odbio da ga lično primi nakon potpisivanja, odnosno iako mu po istom nije isplaćena otpremnina. Ustavni sud ne smatra da su predmetna obrazloženja proizvoljna ili da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminatorska.

16. Ustavni sud se neće upuštati u ispitivanje navoda apelanta koji se odnose na nepravilnosti u vođenom disciplinskom postupku, te na pogrešno pozivanje Vrhovnog suda na certifikaciju provedenu od IPTF-a, jer je apelantov radno-pravni status konačno razriješen zaključivanjem sporazuma o prestanku radnog odnosa, neovisno od ishoda disciplinskog postupka i postupka decertifikacije. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant protiv odluke prvostepene disciplinske komisije, kojoj je prethodio postupak u kom su utvrđene činjenice koje su bile osnov i za odluku drugostepene disciplinske komisije, a koje osporava i u apelaciji, kao i nepravilnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava na koje ukazuje u apelaciji, nije isticao u toku disciplinskog postupka. Naime, apelant nije ulagao prigovor na odluku prvostepene disciplinske komisije, a što je mogao učiniti neovisno od toga da li je prigovor uložio disciplinski tužilac, kao i bez obzira da li je ili nije o prigovoru disciplinskog tužioca bio obaviješten.

17. U pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud iskazao nepristrasnost jer je nije izjasnio o njegovim navodima o neblagovremenosti žalbe tuženog, Ustavni sud primjećuje da je isti navod apelant iznio i u reviziji na presudu Okružnog suda, te da je Vrhovni sud, na temelju uvida u spis, zaključio da je ovaj apelantov navod neosnovan. Pri tom, Ustavni sud napominje da odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44., ECHR 2000-XII). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o nepristrasnosti suda paušalni i ničim potrepeljeni.

18. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apealntovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Obzirom da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na identičnim navodima koji su već razmotreni u pogledu prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2815/08 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio