Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/08 (IMK «KULA» iz Gradačca)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1199/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1199/08, rješavajući apelaciju IMK «KULA», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija IMK“KULA” podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001659 od 12. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 028-0-P-RS-06-000018 od 26. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. IMK «KULA» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, koga zastupa Zoran Savić, pravnik zaposlen kod apelanta, podnio je 18. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001659 od 12. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 028-0-P-RS-06-000018 od 26. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 028-0-P-RS-06-000018 od 26. septembra 2007. godine obavezan je apelant da tužiteljici Nesibi Mujčinović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranja za period od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1996. godine iznos od 2.160,00 KM kod PIO/MIO Mostar KAS Tuzla Poslovnica Gradačac, te da joj naknadi troškove postupka.
3. U toku parničnog postupka sud utvrdio da je nesporno da je tužiteljica bila uposlenik od apelant u navedenom periodu, a prema podacima o zaposlenju iz radničke knjižice broj 2623 izdate u Gradačcu 13. septembra 1977. godine. Osim toga, nesporno je utvrđeno da apelant nije tužiteljici uplatio doprinose za PIO/MIO osiguranje za period od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1996. godine, kao što nije sporna niti visina ovako neuplaćenih doprinosa u iznosu od 2.160, KM. Utvrdivši osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, Općinski sud se pozvao na član 101. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 29/98; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO/MIO FBiH) kao i član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO/MIO FBiH («Službene novine FBiH» broj 59/06). Naime, članom 101. navedenog zakona je utvrđeno da se «u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa ovim zakonom, kao i sudska zaštita». U pogledu nadležnosti redovnog suda za rješavanje o zahtjevu tužitelja, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO/MIO FBiH («Službene novine FBiH» broj 59/06) propisano da «osiguranik odnosno lice iz člana 60. Zakona imaju pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i inavalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom». Nadalje, Općinski sud nije prihvatio prigovor apelantice da je potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naime, prema čl. 102. i 103. stav 3 Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 43/99: u daljnjem tekstu: ZOR FBiH) zaposlenik ima pravo tražiti i sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Općinski sud se, pri tom, pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 60/05), a što je uneseno u izmjene i dopune Zakona o PIO/MIO FBiH od 4. oktobra 2006. godine. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. marta 2006. godine, a tužiteljica je najranije za ovo svoje pravo utuženja putem suda mogla saznati tek objavom navedene odluke Ustavnog suda, dakle 22. aprila 2005. godine, to je Općinski sud utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice blagovremeni, dakle podnesene unutar roka od godinu dana, a prema članu 103. stav 3. ZOR-a FBiH.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001659 od 12. februara 2008. godine, koju je apelantprimio 20. februara 2008. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane prigovore apelanta da je prvostepeni sud pogrešno raspravio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, koji se ponavlja i u žalbi. Naime, shodno izmjenjenom članu 101. Zakona o PIO/MIO FBiH tužiteljica je, kao zaposlenik kod apelanta, tražila uplatu neuplaćenih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1996. godine, čiji je obveznik uplate bio apelant kao njen poslodavac, a ta prava joj ne mogu zastarjeti u smislu člana 3. stav 2. istog Zakona. Zbog toga, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja, dajući o tome valjane razloge. Kantonalni sud nije prihvatio ni žalbene razloge apelanta da u tom periodu tužiteljici nije isplaćivao ni plaću, utvrdivši da pravo potraživanja uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje nije uslovljeno isplatom plaće tužiteljici za sporni period. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je stav Općinskog suda da udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice pravilan i na zakonu osnovan, pa je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su redovni sudovi u konkretnom postupku proizvoljno primjenili odredbe Zakona o PIO/MIO i Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 53/03). Ta proizvoljnost se, kako navodi apelant, ogleda u činjenici da su sudovi «zakone tumačili isključivo u korist tužiteljice». On smatra također da pozivanje sudova na zastarjelost, kako je precizirana u odluci Ustavnog suda i Zakonom o PIO/MIO FBiH, nije ni u kakvoj vezi sa zastarjelošću. Redovni sudovi su se uporno, kako navodi apelant, izbjegavali pozvati na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 620/99, na koju se apelantpozivao tokom cijelog postupka. Apelant zahtjeva od Ustavnog suda da donese odluku kojim će utvrdititi da sporne odredbe Zakona o PIO/MIO FBiH nisu u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer narušavaju jednaka prava pravnih i fizičkih lica stavljajući ih u neravnopravan položaj u pogledu obaveze uplate doprinosa za zaposlene. Također, pošto apelant nije isplaćivao plaće zaposlenicima koje su služile kao osnovica za uplatu doprinosa, nije u obavezi ni da plati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. Apelant predlaže da se apelacija usvoji i odluči o meritumu slučaja ili da proglasi osporene presude nevažećim i da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant je u apelaciji zatražio i ocjenu ustavnosti Zakona o MIO/PIO Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, u okviru svoje apelacione nadležnosti Ustavni sud ne može razmatrati ustavnost odredbi opštih pravnih akata, pa prema tome ni navedenog Zakona. Naime, ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović