Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-724/08 (Z. M.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-724/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-724/08, rješavajući apelaciju Zorice Mijić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorice Mijić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Gž-07-

000 015 od 4. decembra 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-298/03 od 28. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorica Mijić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kozarske Dubice, koju zastupa Rajko Tramošljanin, advokat iz Kozarske Dubice, podnijela je 29. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Gž-07-000 015 od 4. decembra 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-298/03 od 28. augusta 2007. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 2. aprila 2008. godine i 21. aprila 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-25/02 od 16. aprila 2003. godine je utvrđeno da je tužena AD «Knežopoljka» iz Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: tuženi) dužna apelantici isplatiti na ime naknade za vrijeme provedeno na bolovanju iznos od 1.546,95 KM i otpremninu u iznosu od 408,00 KM, što ukupno iznosi 1.954,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja. Uz to, tužena je dužna naknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, sve u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od januara 1997. godine do marta 2002. godine, kao i za troškove prevoza i pratnje u iznosu od 1.310,00 KM, apelantica je odbijena u cjelosti.

3. Rješenjem Okružnog suda broj Ž-298/03 od 14. februara 2006. godine u predmetnoj pravnoj stvari je utvrđen prekid postupka, zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. Istim rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti kad stečajni upravnik ili pravni sljedbenik pravnog lica preuzme postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

4. Rješenjem Okružnog suda broj Ž-298/03 od 28. augusta 2007. godine je odbijen je, kao neosnovan, prijedlog apelantice za nastavak postupka koji je prekinut Rješenjem Okružnog suda broj Ž-298/03 od 14. februara 2006. godine. Naime, apelantica je nakon 26. aprila 2007. godine dostavila podnesak u kome navodi da su njena potraživanja prijavljena u stečajnom postupku i priznata u iznosu od 2.398,00 KM, ali da nisu isplaćena zbog nedostatka stečajne mase i da ostaje i dalje kod prijedloga za nastavak prekinutog postupka, navodeći da je tuženi brisan iz sudskog registra 20. februara 2007. godine kada je stečajni postupak završen. Dopisom Osnovnog suda u Banja Luci od 20. jula 2007. godine Okružni sud je obavješten da je provjerom u registru privrednih subjekata utvrđeno da je tuženi brisan iz sudskog registra na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj ST-12/04 od 20. februara 2007. godine kojim je zaključen postupak stečaja nad ovim pravnim licem. Iz iznesenih razloga prijedlog apelantice je odbijen kao neosnovan, a na osnovu odredbe člana 382. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP RS).

5. I konačno, Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Gž-07-000 015 od 4. decembra 2007. godine, koje je apelantica primila 15. januara 2008. godine, žalba apelantice protiv Rješenja Okružnog suda broj Ž-298/03 od 28. augusta 2007. godine je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je u ovoj pravnoj stvari rješenjem Okružnog suda broj Ž-

298/03 od 14. februara 2006. godine parnični postupak prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica stečaja nad tuženim, te da je apelantica 29. decembra 2006. godine podnijela prijedlog Okružnom sudu da se postupak nastavi. Polazeći od utvrđenja da je tuženi brisan iz registra na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda broj St-12/04 od 20. februara 2007. godine kojim je zaključen postupak stečaja nad ovim pravnim licem, Okružni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi iz člana

381. ZPP RS da se postupak nastavi. To iz razloga jer ne postoji stečajni upravnik koji je ovlašten da preuzme postupak koji je prekinut iz razloga otvaranja stečajnog postupka. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi iz člana 378 stav 1. ZPP RS. Prema navedenoj odredbi postupak koji je prekinut iz razloga propisanih odredbom člana 378. stav 1. tačka 4. ZPP RS nastaviće se kada stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da stečajni upravnik nije osporio potraživanje apelantice. Međutim, kako je tuženi, kao jedna od parničnih stranaka, po okončanju postupka brisan iz sudskog registra, nije bilo zakonskih uslova za nastavak prekinutog parničnog postupka.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ona smatra da je trebalo nastaviti postupak po njenom prijedlogu, jer je raspolagala sa validnom pravnom dokumentacijom, a pogotovo je to trebalo da učini Vrhovni sud svojim rješenjem. Iznoseći detaljnu hronologija postupka pred sudovima, apelantica traži da se usvoji njena apelacija, utvrdi povreda prava na pravično suđenje i ostavi na snazi Presuda Osnovnog suda broj RS: 25/02, koja bi bila podobna za izvršenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno zaključili da su ispunjeni uslovi za prekid predmetnog postupka u smislu člana 378. stav 1. tačka 4. ZPP-a. RS. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-724/08 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio