Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1304/08 (A. Z.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1304/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1304/08, rješavajući apelaciju Arnela Zekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arnela Zekića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 198 od 11. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju broj 042-1-P-07-000 075 od 30. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arnel Zekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bardaka, Općina Teslić, kojeg zastupa Marjan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 29. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 198 od 11. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-

P-07-000 075 od 30. augusta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-07-000 075 od 30. augusta 2007. godine razveden je brak zaključen 26. juna 2004. godine između apelanta i Irme Zekić (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Istom presudom zajedničko malodobno dijete supružnika povjereno je tužiteljici na čuvanje i vaspitanje, dok je lični odnos i neposredni kontakt apelanta i malodobnog djeteta uređen na način što će mldb. dijete kod apelanta boraviti svake subote u mjesecu od 8 časova ujutru do 20 časova naveče. Također, apelant je obavezan da plaća mjesečno iznos od 100,00 KM na ime doprinosa za izdržavanje malodobnog djeteta.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza utvrdio da su apelant i tužiteljica zaključili brak u kojem su dobili kćerku, mldb. Dž.Z.(u daljnjem tekstu: malodobno dijete), da je tužiteljica vlasnica ateliera «CHANEL» i da ostvaruje redovna mjesečna primanja u iznosu od 780,00 KM, dok apelant nema stalni radni odnos, povremeno radi u Republici Hrvatskoj i ostvaruje određena novčana primanja. Dalje se navodi da je nesporno utvrđeno da apelant i tužiteljica faktički ne žive zajedno od početka 2006. godine i da je njihov bračni odnos shodno odredbi člana 41. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05 u daljnjem tekstu: Porodični zakon) teško i trajno poremećen. Također, sud je primjenom odredaba člana 304. stav 1. i člana 308. stav 1. Porodičnog zakona, a na saglasan prijedlog apelanta i tužiteljice, mldb. dijete povjerio tužiteljici kao majci i odlučio o ostvarivanju kontakta apelanta sa mldb. djetetom, te odlučio o izdržavanju. Sud je pri donošenju presude imao u vidu materijalne prilike apelanta i tužiteljice, uzrast mldb.djeteta (godina i pet mjeseci), zajednički prijedlog apelanta i tužiteljice, kao i rad i brigu koju u vaspitanju i podizanju mldb.djeteta ulaže tužiteljica sa kojom dijete i živi.

4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-08-000 198 od 11. februara 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava i mjesne nadležnosti, potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je brak razveo i zajedničko mldb. dijete povjerio na zaštitu i vaspitanje tužiteljici. Sud je dalje naveo, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču uslova za razvod braka, kao i činjenice koje se tiču izdržavanja, povjeravanja i načina održavanja kontakta sa malodobnim djetetom. Sud je posebno istakao da se apelant nije protivio razvodu braka i da je bio saglasan sa odlukom o povjeravanju, održavanju kontakta i načinu održavanja kontakta, kao i sa visinom mjesečnog doprinosa za izdržavanje svog mdb. djeteta. Sud je u vezi prigovora mjesne nadležnosti naveo da je isti neosnovan obzirom da je o tome odlučeno u skladu sa odredbama člana 228. stav 2. Porodičnog zakona, a u konkretnom slučaju je nesporno da tužiteljica ima prebivalište u Federaciji BiH.

5. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na štetu mldb. djeteta. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje odnosno što su suprotno interesu mldb. djeteta donijeli nepravilne odluke o povjeravanju djeteta na čuvanje i odgoj, te odluku o visini doprinosa za izdržavanje. Apelant traži da Ustavni sud ukine osporene odluke u dijelu kojim je odlučeno o povjeravanju mldb. djeteta i naloži novo suđenje, ili da osporene odluke preinači i mldb. dijete povjeri njemu na čuvanje i odgoj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se u cijelosti odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović