Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-920/08 (Š. P.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izuzetno materijalno osiguranje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-920/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-920/08, rješavajući apelaciju Šemse Pervan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Pervan podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-955/05 od 25. decembra 2007. godine i zaključka Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-04/2-41-
1178/04 od 12. oktobra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsa Pervan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Maida Grizović advokat iz Zenice, podnijela je, 25. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-955/05 od 25. decembra 2007. godine i zaključka Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: ministarstvo) broj UP-I-04/2-41-1178/04 od 12. oktobra 2004. godine.
2. Privremenim rješenjem ministarstva broj UP-I-04/2-41-316/04 od 7. aprila 2004. godine apelantici je, kao majci poginulog sina Nedžiba Pervana, priznato pravo na porodično izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 1. februara 2004. godine u mjesečnom iznosu od 193,00 KM.
3. Apelantica je 15. septembra 2004. godine podnijela zahtjev za donošenje dopunskog privremenog rješenja, u kojem je predložila da joj se pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prizna od dana pogibije njenog sina, 25. juna 1992. godine. Odlučujući o prijedlogu apelantice za donošenje dopunskog rješenja, ministarstvo je donijelo zaključak broj UP-I-04/2-41-1178/04 od 12. oktobra 2004. godine kojim je zahtjev apelantice odbačen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 69. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 33/04), koji je stupio na snagu 20. juna 2004. godine, prestala primjena Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, te da nema osnova za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari.
4. Apelantica je pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor radi poništenja zaključka od 12. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je odlučujući o upravnom sporu donio presudu broj U-
955/05 od 25. decembra 2007. godine kojom je tužba apelantice odbijena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da tužba nije osnovana jer je odredbom člana 214. Zakona o upravnom postupku propisano da ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Prema podacima u spisu, kako je dalje istakao Kantonalni sud, povodom zahtjeva apelantice ministarsvo je donijelo privremeno rješenje kojim joj je priznato pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 1. februara 2004. godine u mjesečnom iznosu od 193,00 KM. Imajući u vidu da je ministarstvo donijelo odluku o datumu od kojeg je to pravo apelantici priznato, a da je apelantica zatim podnijela zahtjev za donošenje dopunskog rješenja kojim je predložila izmjenu u pogledu datuma priznanja prava, to je, po mišljenju Kantonalnog suda, ministarstvo takav zahtjev trebalo odbiti a ne odbaciti. Međutim, s obzirom da su u pogledu prava apelantice pravne posljedice odbacivanja odnosno odbijanja iste, Kantonalni sud je zaključio da tužbu apelantice treba odbiti.
5. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakla je da nije imala pravično suđenje jer Kantonalni sud i upravni organi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, te da ona ne bi trebala snositi posljedice i trpiti štetu zbog izmjena u zakonodavstvu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih pr ava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović