Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/08 (S. P.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-969/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-969/08, rješavajući apelaciju Sabahudina Pašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Pašića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000133 od 22. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-268/05 od 15. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabahudin Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnio je, 28. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000133 od 22. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-568/05 od 15. novembra 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Unsko-Sanskog Kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU «II Srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate. U tužbi je naveo da je u periodu od januara 2001. godine do decembra 2003. godine bio u radnom odnosu kod drugotuženog koji mu je isplaćivao plaću i topli obrok u iznosima manjim od onih koji su propisani Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja. Prvotuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a drugotuženi je predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan jer je prvotuženi osnivač drugotuženog koji se finansira iz Budžeta.
3. Odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio presudu broj RS-841/03 od 29. aprila 2005. godine, kojom je obavezao drugotuženu da apelantu isplati na ime razlike plaće za period od 1. januara 2001. do 31. decembra 2003. godine ukupan iznos od 55.834,00 KM sa kamatom obračunatom na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno u izreci presude, zatim na ime razlike naknade za topli obrok za 2001. i 2002. godinu ukupan iznos od 521,00 KM sa kamatom obračunatom na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci presude i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora – regres za 2001. i 2002. godinu iznos od 638,00 KM sa kamatom obračunatom na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno u izreci presude. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u odnosu na prvotuženog prihvaćen prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer prvotuženi kao osnivač drugotuženog ima samo supsidijarnu odgovornost. U odnosu na drugotuženog, kako je dalje istakao Općinski sud, tužbeni zahtjev je usvojen jer je drugotuženi javna ustanova, ima svojstvo pravnog lica i kao poslodavac ima obavezu apelantu kao zaposleniku isplatiti lična primanja u skladu sa zakonom, Kolektivnim ugovorom i općim aktima škole (član 6. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH). Prema odredbi člana 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 15. decembra 2000. godine, srednje škole su svoja opća akta bile dužne uskladiti sa Kolektivnim ugovorom u roku od 60 dana. To konkretno znači, kako je dalje navedeno, da drugotuženi svojim općim aktima zaposlenicima ne može utvrditi manja prava od onih koji su utvrđeni Kolektivnim ugovorom. Visina dosuđenih iznosa utvrđena je finansijskim vještačenjem, na način što je kao osnovica utvrđen iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH a zatim je taj iznos pomnožen sa koeficijentom 6, shodno odredbi člana 28. Kolektivnog ugovora.
4. Odlučujući o žalbi drugotuženog, Kantonalni sud je donio presudu broj Rsž-568/05 od 15. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plata i troškova postupka, tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu kamata na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa i to počev od 22. decembra 2003. godine kao dana podnošenja zahtjeva. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena uz povrede odredaba Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», br.53/03, 73/03 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to u dijelu u kojem je prvostepeni sud usvojio zahtjev za isplatu razlike plata i u dijelu u kojem je odlučio o sporednim traženjima (kamata i troškovi parničnog postupka). Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud, Općinski sud je pogrešno tumačio odredbe Kolektivnog ugovora jer je, usljed propusta Vlade Kantona da svakih tri mjeseca odredi koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju, uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, umjesto da je primjenom člana 28 stav 3. Granskog kolektivnog ugovora uporedio plaću apelanta sa plaćom službenika kantonalnih organa uprave. S obzirom da apelant nije dokazao da je u utuženom periodu primio manje novčane iznose od uposlenika u kantonalnim organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, njegov tužbeni zahtjev je u tom dijelu, kako je zaključio Kantonalni sud, neosnovan. Pored navedenog, u dijelu zahtjeva koji se odnosi na kamate za topli obrok i regres, a koje je prvostepeni sud dosudio počev od svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec, Kantonalni sud je istakao da se radi o povremenim novčanim davanjima na koja se kamata obračunava od dana postavljanja zahtjeva za isplatu u smislu odredbe iz člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da je apelant takav zahtjev postavio 22. decembra 2003. godine, od tada mu je i dosuđena kamata a kako je s obzirom na visinu zahtjeva neznatno uspio u sporu, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000133 od 22. januara 2008. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio kao pravilne i zakonite stavove Kantonalnog suda i istakao da se u konkretnom predmetu nikako ne može primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama organa uprave u FBiH, kako je utvrdio vještak finansijske struke prema uputama prvostepenog suda, nego se primjenom člana 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora plaća apelanta mogla upoređivati sa plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Da se navedena odredba Granskog kolektivnog ugovora odnosi na službenike organa uprave kantona a ne Federacije, proizilazi iz važećeg Zakona o državnoj službi u FBiH («Službene novine FBiH» broj 29/03) i to pod uslovom da je drugotuženi potpisao navedeni Granski kolektivni ugovor, što tokom postupka nije na pouzdan način utvrđeno. U svakom slučaju, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelant nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizilazilo da je plaća koju je primao bila manja od plaće službenika kantonalnog organa uprave.
6. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bopsne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u suštini žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava do koje je došlo, kako tvrdi, zbog kršenja prava na nezavisan i nepristrasan sud. Istakao je da pobijane presude nisu zasnovane na zakonu već da su rezultat političke volje u cilju zaštite drugotuženog, a to ukazuje na pristrasnost sudova u konkretnom predmetu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatuje, imajući u vidu navode apelacije, da se suština kršenja prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali da apelant navodi kako redovni sudovi nisu postupali nepristrasno u njegovom slučaju.
10. U vezi sa navodima o nepristrasnosti suda, Ustavni sud ukazuje da se na okolnost tvrdnje o pristrasnosti suda mora jasno i konkretno navesti u čemu se ona sastoji te je u tom pravcu neophodno priložiti valjane dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25 februara 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant u tom pravcu ne nudi konkretne dokaze, a njegovi navodi da su pobijane presude rezultat političke volje u cilju zaštite drugotuženog ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila zakonska pretpostavka o nepristrasnosti sudije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta u tom pogledu paušalni i proizvoljni.
11. U kontekstu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava što je imalo za posljedicu navodno kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačavajući prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu jasno istakao da je apelantova obaveza, prema načelu dispozicije stranaka i teretu dokazivanja, bila da dokaže da je njegova plaća u utuženom periodu bila manja od plaće službenika u kantonalnom organu uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Budući da na te okolnosti apelant nije predlagao dokaze i da je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke izvršena usporedba apelantove plaće sa plaćama službenika federalnih umjesto kantonalnih organa uprave, proizašao je zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanta za koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud naveli jasne razloge primjenom relevantnog materijalnog prava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović