Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/08 (A. D.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1361/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1361/08, rješavajući apelaciju Ahmeta Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Delića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001448 od 11. marta 2008. godien i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj broj 006-0-Gžr-06-
000667 od 12. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Stjepan Vukadin advokat iz Bugojna, podnio je, 8. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001448 od 11. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gžr-06-000667 od 12. aprila 2007. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Rasima Hadžića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja nepostojanja prava služnosti. Općinski sud je donio presudu broj P-101/02 od 15. juna 2004. godine, kojom je utvrđeno da tuženi ni po kojoj pravnoj osnovi normiranoj odredbama čl. 58. do 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) nije stekao pravo stalne služnosti prolaza, progona stoke i prevoza preko parcela apelanta koje se nalaze u k.o. Donji Vakuf, te je tuženi dužan napustiti izvršavanje ovog prava. Odlučujući o izjavljenoj žalbi Kantonalni sud je presudom broj Gž-1001/04 od 5. oktobra 2005. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog rješenjem broj Rev-1408/04 od 5. oktobra 2005. godine reviziju usvojio, ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.
3. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, u ponovnom postupku, Kantonalni sud je u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica zakazao raspravu i proveo dokaze a nakon toga donio presudu broj 006-0-Gžr-06-000 667 od 12. aprila 2007. godine, kojom je preinačio presudu Općinskog suda broj P-
101/02 od 15. juna 2004. godine na način što je apelantov zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je na raspravi pred tim sudom nesporno utvrđeno da su apelant i tuženi kupili porodične kuće od ranijih vlasnika, braće Sime i Mladenka Doveden i to tuženi 2000. godine a apelant 2001. godine i da između ranijih vlasnika nije bilo sporno korišćenje spornog prolaza do 1995. godine, kada su obojica napustili svoje nekretnine zbog ratnih događanja. U ranijim presudama (prvostepenoj i drugostepenoj) bio je zauzet stav da od napuštanja nekretnina 1995. godine pa do 2000. i 2001. godine, braća Doveden nisu koristili nekretnine, pa je za taj period došlo do prekida vremena potrebnog za sticanje prava služnosti dosjelošću u smislu odredbe člana 60. ZVPO. Samim tim ocijenjeno je da je osnovan tužbeni zahtjev apelata i utvrđeno da tuženi nije stekao pravo služnosti puta. U ponovnom postupku pred Kantonalnim sudom, razjašnjena je činjenica povrata nekretnine Simi Dovedenu koji je svoju nekretninu prodao tuženom, tako što je pribavljen akt Općine Donji Vakuf broj 05-31-2854/06 od 17. oktobra 2006. godine. Iz akta Općine Donji Vakuf i saglasnih izjava apelanta i tuženog, Kantonalni sud je zaključio da je Simo Doveden u posjed svog objekta i parcele ušao u oktobru 2000. godine a zatim u decembru iste godine tu nekretninu prodao tuženom. Period od 1995. godine do oktobra 2000. godine Kantonalni sud smatra zastojem dosjelosti, a samim tim je drugostepeni sud zaključio da sporna služnost tuženom nije prestala na osnovu odredbe iz člana 58. stav 1. ZVPO.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001448 od 11. marta 2008. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je predmet konkretnog spora zahtjev vlasnika poslužne nekretnine (apelanta) protiv vlasnika povlasne nekretnine (tuženog), kojom je tražio negativno utvrđenje. U postupku pred Kantonalnim sudom, kako je dalje navedeno u obrazloženju, utvrđene su bitne činjenice u pogledu korištenja nekretnina i uspostavljene služnosti ranijih vlasnika koji su svoje nekretnine prodali apelantu i tuženom. Nesporno je utvrđeno da su u njihove kuće od 1995. godine pa do 2000. godine bila smještena izbjegla i raseljena lica i da raniji vlasnici nisu podnosili zahtjev za povrat privremeno napuštene imovine. Kod takvih činjeničnih utvrđenja, po ocjeni Vrhovnog suda egzistiraju pravno relevantne činjenice u smislu odredbe člana 60. ZVPO o faktičkom ostvarivanju služnosti za vrijeme od dvadeset godina a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Raniji vlasnici su služnost uspostavili 5. augusta 1980. godine i vršili je do 1995. godine kada su svoje kuće napustili zbog ratnih dešavanja, a zatim su to pravo nastavili koristiti izbjegla i raseljena lica kao privremeni korisnici, sve do prodaje nekretnina parničnim strankama, pa se u vrijeme dosljelosti računa i taj period. Apelant je tužbu podnio 1. februara 2003. godine, dakle nakon proteka roka od dvadeset godina za sticanje služnosti dosjelošću.
5. Apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II. stav 3. tač.
e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da u konkretnoj situaciji nije moglo doći do sticanja prava služnosti dosjelošću, budući da su raniji vlasnici, od kojih su on i tuženi kupili nekretnine u 2000. i 2001. godini, krajem seprembra 1995. godine napustili nekretnine zbog čega je došlo do prekida dosjelosti. 6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud u ponovnom postupku utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge na osnovu kojih su zaključili da zahtjev apelanta nije osnovan i da tuženi kao kupac povlasne nekretnine ima uspostavljeno pravo služnosti puta, budući da je služnost uspostavljena 5. augusta 1980. godine, da je tu služnost vršio prednik tuženog (prodavac Simo Doveden) bez protivljenja prednika apelanta (Mladenka Dovedena) sve do napuštanja nekretnina 1995. godine, kada su iste nekretnine nastavili koristiti izbjegla i raseljena lica kao privremeni korisnici. U pobijanim presudama je nadalje jasno navedeno da se stvarna služnost vezuje za zemlju a ne za ličnosti i za sticanje stvarne služnosti dosjelošću nužna je samo istinitost stjecanja (da nije stečena vi, clam ili precario).
10. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović