Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/10 (R. S.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1978/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1978/10, rješavajući apelaciju Redže Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Softića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 002562 10 Kž od 17. marta 2010. godine i Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 002562 99 K od 7. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžo Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Nisad Omerović advokat iz Lukavca, podnio je, 24. maja 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonlni sud) broj 32 0 K 002562 10 Kž od 17. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 002562 99 K od 7. septembra 2009. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Općinsko tužilaštvo Kladanj je optužnicom broj Kt-7/98 od 19. oktobra 1999. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela - Teška djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Daljnje postupanje po navedenoj optužnici preuzelo je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) kao stvarno i mjesno nadležno. Apelantu je, prema navodima optužnice, stavljeno na teret da je 30. decembra 1997. godine upravljajući motornim vozilom kombi marke «Mitsubishi» sa saputnicima,, krećući se magistralnim putem Tuzla- Sarajevo, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, suprotno odredbi člana 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Tuzlanskog kantona, propustio brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju puta, vozeći brzinom oko 38 km/h, iako je prilagođena brzina za izbjegavanje nezgode iznosila do 25 km/h, vozilom udario u čeličnu zaštitnu ogradu probivši je, nakon čega je vozilo palo u dubinu rijeke Drinjače, usljed čega je kod tri lica nastupila smrt a kod četiri lica teške tjelesne povrede te imovinska šteta preko 2.000,00 KM.
3. Općinski sud je presudom broj 33 0 K 002562 99 K od 7. septembra 2009. godine apelanta oglasio krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na, zbog čega mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u vremenskom periodu od 4 godine ne učini novo krivično djelo. Apelantu je izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka, saslušanjem vještaka saobraćajne i medicinske struke te je izvršio uvid u materijalne dokaze, pa je cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, imajući u vidu navode iznesene u apelantovoj odbrani, zaključio da dokazi izvedeni na glavnom pretresu upućuju na nepobitan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Naime, kako je dalje naveo Općinski sud, iz apelantove odbrane nesumnjivo proizilazi da je upravljajući vozilom na klizavom i zaleđenom putu došlo do udara i odbijanja a zatim i slijetanja vozila u korito rijeke Drinjače. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno je da se vozilo, s obzirom na uslove i stanje puta, nije kretalo prilagođenom brzinom, što je imalo za posljedicu destabilizaciju i slijetanje vozila sa posljedicama koje su nastupile. Kod manje brzine kretanja vozila, bez obzira na zaleđenost i stanje puta, kako je dalje navedeno, sigurno ne bi došlo do «plesanja» vozila i tumbanja u provaliju, zbog čega sud u tom dijelu nije prihvatio apelantovu odbranu da se vozilo kretalo brzinom znatno manjom od one koju je utvrdio vještak, dakle 38 km/h.
5. U pogledu navoda odbrane koji se odnose na postojanje uslova za oslobađanje od krivične odgovornosti zbog postojanja apelantovog imuniteta kao pripadnika «Brow Root» companije koja je obavljala ugovorene poslove za komandu SFOR-a i Nato snaga, Općinski sud je uvjerenja da apelant, kao zaposlenik navedene kompanije, u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije imao imunitet. Naime, kako je dalje navedeno, odredbom tačke 16. Sporazuma zaključenog između Nato snaga u Bosni i Hercegovini i države Bosne i Hercegovine od 23. novembra 1995. godine (u daljnjem tekstu: Spšorazum) propisano je da će lokalno osoblje koje Nato unajmi biti izuzeto od pravnog procesa u tačno određenim situacijama i to u pogledu riječi izrečenih ili napisanih i svih djela koje bude počinilo lice u tom službenom svojstvu. Iz odredbe tačke 1. Sporazuma, Općinski sud je utvrdio da se pod Nato osobljem Nato snaga podrazumijeva civilno i vojno osoblje organizacije Sjeverno atlanskog pakta s izuzetkom osoblja koje je unajmljeno iz redova lokalnog stanovništva. Radi navedenog, Općinski sud je mišljenja da apelant kao vozač u kompaniji «Brow Root» nije imao status vojne osobe Nato snaga, već je kao lokalna osoba unajmljen za pružanje usluga Nato snagama, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za izuzimanje od pravnog procesuiranja. Apelant je, kako je zaključio Općinski sud, upravljajući motornim vozilom po klizavom i zaleđenom kolovozu morao biti svjestan da upravlja vozilom kao opasnom stvari te da neprilagođenom brzinom kretanja vozila u takvim prilikama može doći do saobraćajne nezgode i ugrožavanja života ljudi koji su se u vozilu nalazili, ali se, bez obzira što je toga bio svjestan, kretao brzinom većom od dozvoljene, pa je sud mišljenja da je apelant krivično djelo koje mu je stavljeno na teret počinio iz nehata.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, donio presudu broj 32 0 K 002562 10 Kž od 17. marta 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je žalbu Kantonalnog tužilaštva djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji, tako što je apelanta, zbog krivičnog djela za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude, u pogledu apelantovih navoda koji se tiču imuniteta, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud dao jasne i određene razloge iz kojih je proizašao zaključak da apelant ne uživa imunitet koji bi ga štitio od pravnog procesuiranja u pogledu krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Što se tiče krivične sankcije, Kantonalni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta izricanju uslovne osude, s obzirom na težinu učinjenog krivičnog djela i stepen krivične odgovornosti. Naime, kako je dalje istakao Kantonalni sud, svrha uvjetne osude je da se prema krivično odgovornom učiniocu ne primijeni kazna za djelo manjeg značaja, kada to nije nužno radi krivično pravne zaštite i kada se može očekivati da će upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno uticati na učinioca da više ne čini krivična djela. Međutim, u konkretnoj situaciji, Općinski sud nije utvrdio da je krivično djelo, za koje je apelant oglašen krivim, djelo manjeg značaja a polazeći od težine učinjenog djela i posljedica (tri lica smrtno stradala, tri lica zadobila teške tjelesne povrede i pričinjena veća materijalna šteta), Kantonalni sud smatra da se samo kaznom zatvora može ostvariti svrha kažnjavanja, zbog čega je prvopstepenu presudu u tom dijelu preinačio i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od godine dana.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) tvrdeći da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe o imunitetu od krivičnog gonjenja. Apelant smatra da je krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen učinio u vršenju službe za kopaniju «Brown Root» koja je bila logistička firma u sastavu američkog dijela Nato snaga, te su se na njega morale primijeniti odredbe o imunitetu. To konkretno znači da se protiv njega nije mogao voditi krivični postupak, utvrđivati krivična odgovornost i izreći sankcija, zbog čega je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izdržavanje kazne zatvora.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo odlučujući o njegovom prigovoru imuniteta, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović