Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1378/08 (D. V.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1378/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1378/08, rješavajući apelaciju Dalibora Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Vukovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-KMŽ-08-000 002 od 4. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-Km-07-000 010 od 28. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dalibor Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Todor Todorović, advokat iz Vlasenice, podnio je 7. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-KMŽ-08-000 002 od 4. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-Km-07-000 010 od 28. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-Km-07-000 010 od 28. januara 2008. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1. KZ RS u vezi sa članom 20. stav 1. KZ RS. Nakon što mu je za krivično djelo ubistva utvrdio kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od osam godina, a za krivično djelo ubistvo u pokušaju utvrdio kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine, sud ga je primjenom odredbe člana 38. u vezi sa članom 42. st.1 i 2. i članom 88. KZ RS osudio na jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od deset godina, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 26. jula 2007. godine pa nadalje. Istom presudom je odlučeno da će o troškovima krivičnog postupka biti odlučeno posebnim rješenjem, a oštećeni su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je izveo dokaze optužbe i odbrane, saslušao veliki broj svjedoka i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju i materijalne dokaze, te proveo razna vještačenja. Nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza prvostepeni sud je nesporno utvrdio da je navedenog dana, u vrijeme i mjestu pobliže označenom u izreci presude lišen života Petar Gajić, da je smrt nastupila usljed iskrvavljenja koje je nastalo zbog razdora desne vratne arterije i vene nastale dejstvom projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja – označenog pištolja. Dalje se navodi da je kritičnog događaja apelant bio prisutan na mjestu izvršenja djela, te da je na način opisan u izreci presude nanio tjelesne povrede Petru Gajiću, a nakon toga ga pucnjem iz vatrenog oružja lišio života i pokušao lišiti života i drugo lice. Sud je navedene činjenice utvrdio na osnovu iskaza svjedoka kao i na osnovu nalaza vještačenja tragova krvi pronađenih na odjeći ubijenog, tragova barutnih čestica na odjeći apelanta, te tragova i vlakana uzetih sa odjeće ubijenog i poređenjem istih sa vlaknima pronađenim ispod noktiju apelanta i vlakana uzetih ispod noktiju ubijenog. Vještačenjem je nesporno utvrđeno da je ubijeni pripadao krvnoj grupi «O» koja je pronađena na licu mjesta kao i na odjevnim predmetima apelanta, da vlakna materije uzete ispod noktiju ubijenog odgovaraju vlaknima odjeće apelanta i obratno. Dalje je utvrđeno prisustvo jednog istog vlakna ispod noktiju ubijenog i ispod noktiju apelanta, kao i prisustvo tragova barutnih čestica na odjevnim predmetima apelanta i odjevnim predmetima ubijenog. Sud je u potpunosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Nijaza Kuljančića i Radenka Jovičića, iz kojih proizilazi da je apelant ,nakon počinjenog ubistva, pucao i u pravcu policajca Nijaza Kuljančića nakon čega je pobjegao sa lica mjesta. Sud je zaključio da je navedenim radnjama apelant počinio i krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. KZ RS, te da se u konkretnom slučaju ne radi o produženom krivičnom djelu, obzirom da ne postoji istovjetnost oštećenih.

4. Prvostepeni sud je odbio prijedlog odbrane da se izvrši DNK analiza krvi pronađene na pantolonama Darka Sarića radi utvrđivanja njenog porijekla uz obrazloženje da Okružno tužilaštvo nije pokrenulo krivični postupak protiv istog i da provođenje traženog vještačenja u konkretnom slučaju nije cjelishodno. Sud je zaključio da se na osnovu činjenice da mrlja krvi pronađena na pantolonama Darka Sarića, koja pripada nultoj krvnoj grupi, ne može sa sigurnošću izvesti zaključak da je to lice u kritičnom momentu bilo na mjestu izvršenja krivičnog djela odnosno, da se na osnovu te činjenice ne može izvesti zaključak da je to lice izvršilac krivičnog djela ubistva kako to tvrdi odbrana apelanta. Također, sud je u skladu sa odredbom člana 361. stav 4. ZKP RS odbio i prijedlog odbrane kojim su tražili vještačenje ličnosti apelanta od strane tima vještaka.

5. Sud je u obrazloženju presude istakao da se u radnjama apelanta preduzetim na štetu Petra Gajića nisu stekla bitna obilježja bića krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZ RS koje su apelantu stavljene na teret prijedlogom Okružnog tužilaštva za izricanje maloljetničkog zatvora. Naime, sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja promijenio pravnu kvalifikaciju djela, obzirom da u konkretnom slučaju nedostaju objektivni i subjektivni elementi pojma svirepog načina izvršenja krivičnog djela koje mu je bilo stavljeno na teret, zaključivši da se radi o krivičnom djelu ubistva iz člana 148. stav 1. KZ RS.

6. Odlučujući po žalbama Okružnog tužilaštva i punomoćnika apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je presudom broj 014-0-KMŽ-08-000 002 od 4. marta 2008. godine odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe Okružnog tužilaštva dao potpune i jasne razloge koji u cjelosti opravdavaju njegov zaključak u pogledu izmjene pravne kvalifikacije djela, koje je u cjelosti prihvatio i Okružni sud. Također, suprotno žalbenim navodima apelanta prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio krivični zakon i apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistva i ubistva u pokušaju. Suprotno navodima apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud sveobuhvatno analizirao izvedene dokaze poštujući princip istine i postupajući u skladu sa odredbama člana 287. ZKP.

7. Okružni sud je naveo da je suprotno navodima apelanta prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice i u odnosu na krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. KZ RS. Naime, prvostepeni sud je iz okolnosti izvršenja radnji ovog krivičnog djela (ispaljenje jednog hica iz pištolja u pravcu policajca sa udaljenosti od pola metra, namjera apelanta, način na koji je izbjegnuta teža posljedica) ispravno zaključio da je apelant krivično odgovoran. Dalje se navodi da su neosnovani i prigovori apelanta usmjereni na odluku o krivično pravnoj sankciji, obzirom da je prvostepeni sud cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i pravilno odmjerio kaznu apelantu za počinjena krivična djela.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje odnosno što su, kako tvrdi, povrijedili pravo apelanta na odbranu obzirom da prilikom donošenja osporenih presuda nisu sa jednakom pažnjom ispitali i utvrdili kako činjenice koje terete apelanta tako i činjenice koje mu idu u korist. Apelant traži da Ustavni sud ukine osporene odluke i naloži ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1378/08 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio