Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1758/08 (S. H.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1758/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1758/08, rješavajući apelaciju Salke Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Halilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2338/02 od 13. marta 2008. godine i Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-889/02 od 19. septembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salko Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2338/02 od 13. marta 2008. godine i Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-889/02 od 19. septembra 2002. godine.

2. Federalna uprava je donijela Rješenje broj 05-31-889/02 od 19. septembra 2002. godine kojim je oglasila ništavim Rješenje Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) broj 04/9-47-23/98 od 9. juna 1998. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje). Spornim rješenjem odobrena je zamjena nekretnina sa preciznim identifikacionim podacima navedenim u dispozitivu rješenja između apelanta, s jedne strane i Šipad d.d.“Sokolina“ Kladanj s druge strane. Također, spornim rješenjem je određeno da će Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda Kladanj i Općinska uprava, shodno donesenom rješenju, parcele koje su predmet zamjene upisati kao pravo svojine apelanta, odnosno kao društvenu svojinu s pravom upravljanja Šipad d.d. „Sokolina“ Kladanj.

3. U obrazloženju rješenja, Federalna uprava je navela da je odlučujući o prijedlogu J.P.“Šume TK“ Tuzla utvrdila da je sporno rješenje doneseno s pozivom na član 12. Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 29/90 i 22/91 i „Službeni list R BiH“ br. 21/92, 3/93 i 18/94). Naime, Općinska uprava je rješenjem odobrila zamjenu nekretnina uz obrazloženje da je apelant uz zahtjev priložio svu potrebnu dokumentaciju odnosno zemljišno-knjižne i katastarske podatke kao i odluku donesenu od starne Upravnog odbora Šipad d.d. „Sokolina“ Kladanj broj 1563/98 od 19. aprila 1998. godine. Fedralna uprava je istakla da se, prema odredbi člana 3. stav 1. navedenog zakona, šume i šumska zemljišta u društvenoj svojini mogu otuđivati samo ako je to određeno zakonom. U smislu stava 4. istog člana ugovor o prometu nepokretnosti zaključen protivno odredbi stava 1. ništav je. Osim toga, članom 12. stav 1. navedenog zakona propisano je da se šume i šumska zemljišta u društvenoj svojini u granicama privrednog područja ne mogu otuđivati, osim u postupku arondacije ili komasacije šuma i šumskog zemljišta ili zamjene. Dalje, prema stavu 2. istog člana šume i šumska zemljišta u društvenoj svojini van šumskog privrednog područja društvena pravna lica mogu uz naknadu otuđivati nosiocima prava svojine, uz prethodnu saglanost skupštine opštine na čijem se području nalazi šuma. Federalna uprava je utvrdila, obzirom na odredbu člana 9. ZOPN-a, da je opravdan zahtjev J.P.“Šume TK“ Tuzla za oglašavanje spornog rješenja ništavim. Naime, odredbom člana 9. navedenog zakona propisano je da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u redovnom sudu. Ugovor koji je zaključen protivno navedenoj odredbi ne proizvodi pravno dejstvo. Osim toga , Fedralna uprava je istakla i da je izvršena zamjena nekretnina ništava i prema odrebama čl. 22 i 23. ZOPN, jer se pravni poslovi o prometu nekretnina, pa i zamjene, vrše na osnovu ugovora među strankama, a ne na osnovu rješenja donesenih u upravnom postupku, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Na osnovu izloženog, u skladu sa članom 264. tač. 1. i 5. i člana 265. Zakona o upravnom postupku („Službene novine F BiH„ br. 2/98 i 48/99) Federalna uprava je odlučila kao u dispozitivu rješenja.

4. Vrhovni sud je donio presudu broj U-2338/02 od 13. marta 2008. godine kojom je tužbu apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da donošenjem rješenja kojim je sporno rješenje oglašeno ništavim, Federalna uprava nije povrijedila zakon na štetu apelanta, pa je njegova tužba neosnovana. Vrhovni sud je naročito istakao da je odredbom člana 264. tačka 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da se ništavim oglašava rješenje koje je u upravnom postupku doneseno u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku, dok je odredbom člana 265. istog zakona predviđeno da se rješenje može u svako doba oglasiti ništavim, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ilitužioca ili ombudsmena. Dalje, iz odredbi čl. 1. do 9. Zakona o prometu nekretnina jasno proizilazi da se promet nepokretnosti, u smislu ovog zakona (pod kojim se podrazumjeva i zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini) može vršiti (pod uslovima određenim zakonom) samo ugovorom o prometu nepokretnosti (kojim mora ispunjavati uslove iz člana 9. tog zakona). Sljedstveno tome, Vrhovni sud je zaključio da je Federalna uprava pravilno postupila kada je rješenje Općinske uprave od 9. juna 1998. godine oglasila ništavim, u skladu sa članom 264. tačka 1. ZUP-a, jer se u konkretnom slučaju šuma i šumsko zemljište u društvenoj svojini nije moglo zamjieniti za zemljište u vlasništvu fizičkih lica rješenjem prvostepenog organa donesenim u upravnom postupku, već eventualno samo ugovorom o zamjeni zaključenim između nositelja prava na nepokretnostima i, pod uslovima propisanim Zakonom o prometu nekretnina. Ovo pogotovo što, suprotno tvrdnjama apelanta, mogućnost prometa (pa i zamjene) nepokretnosti rješenjem nije propisana ni jednom odredbom Zakona o prometu nekretnina.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da duže od 10 godina koristi nekretnine koje su predmet pobijanog akta Federalne uprave. Osim toga, apelant ističe da je na isti način izvršna zamjena nekretnina sa još 76 osoba i da se njima ne osporava zamjena. Nadalje, ističe da je Federalna uprava „zanemarila faktičko stanje i nije primijenila odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima“. U vezi s tim, apelant citira odredbe člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da “pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem“ i član 38. kojim je određeno „Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sud i organ uprave u konkretnom slučaju za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao i pred sudom, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1758/08 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio