Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-269/08 (B. G.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 6
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 219
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 219
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-269/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 269/08, rješavajući apelaciju Bariše Glibo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bariše Glibo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001490 od 30. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000473 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-11/02-CZ od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bariša Glibo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić advokat iz Mostara, podnio je, 18. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001490 od 30. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-
000473 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-11/02-CZ od 16. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P-11/02-CZ od 16. februara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tuženi Grad Mostar kojeg zastupa Pravobranilaštvo Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Hercegovačko neretvanski kanton kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu:drugotuženi), solidarno naknade, na ime korištenja njegove nekretnine (pobliže opisane u dispozitivu presude), za period od januara 1997. godine do jula 2003. godine, mjesečne iznose od 550,00 KM, a za period od avgusta 2003. godine do aprila 2005. godine mjesečne iznose od 900,00 KM, odnosno ukupan iznos od 62.359,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po mjesečnom dospijeću kako je to navedeno u izreci presude. Apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.802,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud utvrdio da je apelant upisan sa pravom vlasništva 1/1 na stanu izuzetom od nacionalizacije, te da se stan nalazio u zgradi u kojoj je smješten Općinski sud. Dalje je navedeno da je apelant prije rata u prostorijama stana obavljao staklarski obrt i bio je fizički odvojen od Općinskog suda (zasebni ulazi iz različitih ulica). Među strankama nije bilo sporno da je ta zgrada u ratnim dešavanjima devastirana i da se u sklopu donacije za Mostar pristupilo obnovi zgrade suda. Pravni prednik prvotuženog, na zahtjev investitora, dao je obavijest da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu 1/1 i da su na objektu riješena imovinsko pravna pitanja, te je odobrio restauraciju prema izvedbenom projektu. Prema tom projektu apelantov stan je bio predviđen kao kotlovnica suda. U realizaciji izvedbenog projekta, tokom 1997. godine, pravni prednik prvotuženog izuzeo je apelantov stan koji je bio u devastiranom stanju i promijenio mu namjenu, u sastavni dio sudskog prostora radi dovođenja suda u funkciju. Nadalje je utvrđeno, da je Presudom Općinskog suda broj P-5/02-CZ od 31.08.2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1295/04 od 12.05.2005. godine, odbijen je apelantov zahtjev za predaju u posjed te nekretnine, a Grad Mostar je obavezan da mu na ime obeštećenja, za izuzeti stan kao poslovni prostor, isplati iznos od 12.789,72 KM sa kamatama od 2. septembra 1997. godine.
3. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je istakao da, prema odredbi člana 219. u vezi sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) na kojoj apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, tek u slučajevima kada neko upotrijebi tuđu stvar u svoju korist imalac stvari može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe i to sve do isteka opšteg zastarnog roka. Isto tako, iako je pravo vlasništva neprikosnoveno, ono se primjenom odredbe člana 6. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) može ograničiti ili oduzeti u javnom interesu, u skladu sa ustavom i na način i pod uslovima određenim zakonom, u kojem slučaju vlasniku pripada pravo na punu naknadu za oduzeto vlasništvo. Apelantu u konkretnom slučaju pripada pravo na naknadu štete prema opštim pravilima o naknadi štete, a u vezi sa članom 6. stav 2. i članom 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kod nesporne činjenice da je prednik prvotuženog, bez pravnog osnova a u opštem interesu, faktički oduzeo pravo vlasništva i raspolaganja na predmetnoj nekretnini-poslovnom prostoru, te u smislu odredbe člana 217. ZOO, a u vezi sa čl. 6. i
49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, apelant je za istu obeštećen u njenoj punoj prometnoj vrijednosti prema stanju devastiranog objekta prije preuzimanja i cijenama u vrijeme donošenja presude, pa se prema ocjeni Općinskog suda, nezavisno o egzistenciji upisa u zemljišne knjige, apelant više nije mogao smatrati imateljem stvari iz člana 219. ZOO, te mu po tom osnovu ne pripada ni pravo da zahtijeva naknadu koristi koju su tuženi eventualno ostvarili korištenjem spornog objekta.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000473 od 26. oktobra 2006. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je uništena zgrada u kojoj su se, prije rata, nalazili Općinski sud i apelantov poslovni prostor, te da je, u sklopu donacije za obnovu Mostara, predviđena rekonstrukcija zgrade suda i da je na mjestu ranijeg poslovnog prostora, u apelantovom vlasništvu, napravljena kotlovnica suda. Presudom Općinskog suda broj P-5/02-CZ od 31.08.2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kanatonalnog suda broj Gž-1295/04 od 16.februara 2006. godine, prvotuženi je obavezan da apelantu naknadi štetu u iznosu od 12.798,72 KM, na ime obeštećenja apelanta uz zakonsku zateznu kamatu od 2. septembra 1997. godine. Vrhovni sud je Presudom broj Rev 1024/05 od 16. februara 2006. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio te obavezao prvotuženog da, na ime naknade štete, apelantu isplati iznos od 77.525,91 KM, odnosno da mu se prizna iznos koji je utvrdio stalni sudski vještak, vezano za vrijednost poslovnog prostora nakon izvršene rekonstrukcije, da bi se apelantova materijalna situacija dovela u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, s obzirom da predaja u posjed faktički nije moguća. Stoga je Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta uz obrazloženje da je apelant u cijelosti obeštećen u punoj prometnoj vrijednosti, te da se više nemože smatrati imateljem stvari iz člana 219. ZOO.
5. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000473 od 26. oktobra 2006. godine apelant je izjavo reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0- Rev-06-001490 od 30. okrobra 2007. godine odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je, u obrazloženju, naveo da je kod činjeničnih utvrđenja za koje je vezan kao revizijski sud, pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je, odlučujući o žalbi, izveo zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenja za usvajanje tužbenog zahtjeva i kada je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, kod utvrđene činjenica da je pravni prednik prvotuženog u javnom interesu faktički oduzeo apelantu i posjed i vlasništvo nad spornom nekretninom, za koju je, u ranijoj parnici, apelantu pravomoćno dosuđena isplata na ime obeštećenja određena po cijenama tržišne vrijednosti u vrijeme donošenja te sudske odluke, to je, u smislu člana 6. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i čl. 217. i 185. stav 4. ZOO u vezi sa članom 219. tog zakona, pravilno izveden pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nezavisno o tome što egzistira upis u zemljišnoj knjizi, jer se apelant više ne može smatrati ovlaštenikom prava u smislu člana 219. ZOO.
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava (Zakona o vlasničkim odnosima i ZOO) prilikom donošenja osporenih odluka kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu na ime korištenja njegove nekretnine, kod nesporne činjenice da je bio onemogućen u vršenju vlasničkih prava kroz niz godina trajanja parnice za obeštećenje za oduzetu nekretninu, kao i visine zakupnina koje naplaćuje prvotuženi (Grad Mostar) za svoje prostore. Apelant smatra da su sudovi pogrešno zauzeli stajalište da «oštećeni za isti gubitak ne može po istom osnovu dobiti višestruku naknadu» čime su izjednačili razlicite institute - obeštecenje po osnovu oduzete stvari te stvari po Zakonu o vlasničkim odnosima i korist od upotrebe stvari u svoju korist od treceg po članu 219 ZOO, sticanje bez osnova iz člana 210. ZOO, te pravo na izmaklu korist po članu 189 ZOO. Dakle, sudovi su u potpunosti negirali mogucnost primjene instituta ZOO, nakon isplate vrijednosti nezakonito oduzete nekretnine smatrajući da apelantu ne pripada tražena naknada jer se zbog ranije presude (P-5/02-CZ) «više ne može smatrati ovlaštenikom prava kojeg ima u vidu člana
219. ZOO».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje i imovinu došlo zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
10. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant svoj navod o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ničim nije obrazložio, niti je, s obzirom na akcesoran karakter ovog prava, naveo u odnosu na koje pravo smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović